Planina Bjelašnica i njezini pašnjaci. Opšti opis Kada posmatramo Bjelašnicu iz Sarajeva, vidimo samo njezin najsjeverniji dio i najviši greben koji se prostire skoro u pravoj liniji od istoka prema zapadu u dužini od kojih 12 km. Na krajnjem istočnom rubu toga grebena nalazi se najviša kota Bjelašnice (2068 m) sa meteorološkim opservatorijem (vidi sliku 1). Istočno-zapadni greben lomi se kod visa Vlahinje (2057 m) prema jugo-zapadu pa se zatim potpuno prekida na Mrtvanju. Od Mrtvanja se nastavlja u izvjesnom rastojanju drugi greben sa najvišom grupom Hranisavom (1965 m). Taj se drugi greben prostire širinom svojom od sjevera prema jugu i postepeno se spušta u bjelašničku visoravan. Sa sjeverne strane spušta se on okomito za 500 m u šumom obraslu Pazarićku i Korčansku Bjelašnicu. Istočno-zapadni greben pada prema sjeveru, također okomito, za punih 500 m. Na podnožju ogromnih točila, Kotlova i Muslina točila, veže se uz taj greben Bjelašnice planina Igman (vidi sliku 2). Neupućenom i ravnodušnom gledaocu, koga ne goni draž da sazna šta se nalazi s one strane pomenutih visokih grebena, sva je planina Bjelašnica sastavljena samo od tih grebena. Ali ko se pouzda u svoje noge i dohvati se najvišega grebena Bjelašnice tome se otvori pred zadivljenim pogledom planina nepreglednih dimenzija. Naizmjence se redaju goli kameni lanci, ogromna točila, duboke i prostrane uvale, duge i guste klekove šume, a između njih mala poljica sa sočnim zelenilom trave. Mjestimično su se grebeni i lanci naširoko razmaknuli i između njih je puklo prostrano i ravno polje. Kroz ta polja vode glavni putevi i prolazi za putnike i za stanovnike ove planine. U tom dijelu Bjelašnice na južnoj strani njezinoga najvišega grebena imade stalnih ljudskih naselja, ima čitavih sela koja su se zbila na podnožju kakvoga plećatoga kamenog i čvrsto pripila na zemljine grudi, da ih ne otpiri planinska bura i planinski bijes (vidi sliku 3). A pored tih stalnih naselja nalazi se po njoj veliki broj ljetnjih naselja u kojima su izgrađene male, neugledne kolibe; tu proborave ljeto seljaci — stočari — sa svojim stadima ovaca i koza. Časovita strava i jeza, koja obuzme putnika kroz planinu kada se pred neizmjernošću i neizvjesnošću osjeti sam i slab, razbije se pred iznenadnom pojavom bijeloga stada, ili na oštar zvižduk pastira, ili na krupan i prijeteći lavež ovčarskih pasa. Od onoga najvišega grebena što ga vidimo iz Sarajeva širi se prava planina Bjelašnica duboko i daleko na jug, jugozapad i jugoistok. Prema jugu i jugozapadu širi se sve do brežuljastih predjela oko rijeke Neretve. Prema jugu graniči sa planinom Visočicom, od koje je oštro razdvaja rijeka Rakitnica. Na istoku, preko Hojte, veže se sa planinom Treskavicom. Sa zapadnih strana dotiču joj se obronci planine Džepe i Preslice. Počev od juga i jugozapada, planina Bjelašnica postepeno se izdiže prema sjeveru, ali ne svuda jednoliko. Od Vran-Blatačkih strana, gdje je nadmorska visina oko 1200 m., cijela jugozapadna strana planine širi se kao prostrano polje (Delića Polje) sve do Radobolje, najsjevernijeg ravnoga predjela. Nadmorska visina toga predjela kreće se između 1200—1400 m. Površina mu iznosi oko 5000 ha. Sa istoka zatvara taj predjeo šuma Lovnica. Čim se pređe ta šuma i krene sjeveroistočno planina se naglo diže. Prostrana polja u tom dijelu (Šišan Polje i Dugo Polje) nalaze se već na visini preko 1500 m. A što se dalje ide sjeveru i sjevero-istoku visinski lanci postaju sve gušći i sklopljeniji. Između njih nalaze se uske i duboke uvale ili strmi klanci. Najposlije se ti lanci potpuno zatvore najvišim grebenom koji vidimo iz Sarajeva. Sjeveroistočni i sjeverni dio planine prostorom su mnogo veći od južnoga i jugozapadnoga. Oni obuhvataju skoro dva puta toliko prostora koliko prvi ravni dio, t. j. oko 10 pa eventualno i 15 hiljada hektara. Sav taj ogromni prostor planine sastoji se isključivo od krečnjaka. Krečnjački vrhunci i pleći ogromnih lanaca pretežno su bez šume, ponajviše pokriveni niskom travom. U prostranim poljima, po kojima bi očekivao najviše paše, veoma je proširena trava Nardus stricta. Upravo ona otima teren pitomim travama, jer se paše neprestano iskorišćuju a ne popravljaju. Od drugih graminea česta je Festuca varia var. pungens, naročito po strmim obroncima, gdje ima mnogo izdrobljenoga kamenoga materijala. U vrtačama i po udolicama proširene su Agrostis vulgaris, Phleum alpinum, Phleum Michelii, Poe annua i Poa pretensis, stvarajući zatvorenu tratinu. Ja sam, posmatrajući kuda čobani gone svoja stada na pašu i gdje se ona najrađe zadržavaju, stekao uvjerenje da su prave paše po obroncima i vrtačama, dok je po prostranim poljima vrlo malo dobre paše. U ta polja gone pastiri stado tek pred veče, valjda radi smirivanja i pregleda brojnog stanja grupisanih (sakupljenih) brava. Ovdje ondje pritisla je strme strane i udolice crna klekovina, gusta i neprohodna za ljude i domaće životinje. Po njoj se kriju zvijeri: divlji krmci i vukovi. Šumovita je samo jugozapadna strana planine: Vran-Blatačke Strane i Lovnica. U Lovnici je skoro isključivo bukova šuma, ali visoka i dobro razvijena gora. U njoj ima i divljih mačaka. 500 m niže ispod sjevernoga grebena (ispod Vlahinje i Hranisave) prostiru se crnogoricom obrasli predjeli Pazarićke i Korčanske Bjelašnice. Najveći dio planine je bezvodan. Na krajnjoj južnoj liniji protiče planinom rijeka Rakitnica u pravcu I—JZ. Na toj strani, pri donjem toku rijeke Rakitnice, nalazi se Blatačko Jezero. Zapravo to i nije jezero nego velika bara plitka i obrasla šašom i travom. (vidi sliku 4). (Vidi opis jezera od Dr. Đ. Protića, Glas. Zem. Muzeja, Sv. XXXIX—1927, str. 31). Sva je sredina planine veoma oskudna sa izvorima. Tu nema živih potoka ni riječica. U koliko ima živih izvora, oni su neizdašni, tako da obično presahnu za velikih ljetnih suša. Tada nastaje veoma težak život po stočare i po njihova stada. (Ja sam kod opisa mahala naveo kod svake mahale, da li ima živu vodu i kako se ta voda zove). U sjeverozapadnom dijelu planine, kod Opančaka, nalazi se Kalajli Jezero; to je zapravo veća lokva. Ovo je jezero glavno pojilište stoke za vrijeme sušnog ljeta za mahale: Krošnje, Gola Kosa (Golo Brdo), Opančak, Raški Do i Jasen. Pod visom Vlahinjom nalazi se Lokavsko Jezero. Ni to jezero nije duboko. Najveća dubljina će biti nešto preko jednog metra. (Jezero nijesam tačno mjerio, nego sam mu dubljinu prosuđivao prema stoci koja je gazila po Jezeru). To jezero ima oblik elipse. Duži promjer iznosi 100—120, a kraći oko 60 m. I ono je sa svih strana obraslo šašom i sitom (vidi sl. 5). Ovo jezero je glavno ljetno pojilište stoke za mahale: Kekuše, Hrupe, Razošlje, Stanine, Mrtvanje i Pazarićki Konak (mahala na Hranisavi). I na ovoj planini kao i po drugim planinama gdje ima jezera, obično se čuje od stočara da su jezera bez dna. I obično je s jezerima spojena priča o zelenom konjicu koji noću izlazi iz vode i pase oko jezera. Međutim najveći dio ovih planinskih jezera nema većih dubina. Dok sam obilazio planine sa g. Dr. Đorđem Protićem, srednjoškolskim direktorom u m., koji se interesovao za hidrobiologiju tih jezera, ispitivao ih i mjerio, redovno se njihova dubina kretala između 1 i 4—5 m. Samo neka jezera, na pr. Kotlaničko na Zelen Gori i Prokoško Jezero na Vranici planini, imaju dubinu od 10 m. Na sjevernoj i sjeverozapadnoj strani ima više živih izvora, riječica i rijeka. Mnogi izvori rijeke Bosne, koja u jakim rukavima ističe ispod planine Igmana, imadu svoje porijeklo u planini Bjelašnici. Na sjeverozapadnim stranama izviru potoci: Krupa, Ljubovčica, Kradenik, Resnik, Bioča i Korča. Ova strana ne samo što je obilata sa tekućim vodama nego je i ljepša i ugodnija, jer je obrasla visokom crnogoričnom gorom. Ispod te gore prostiru se zirati sela: Lokava, Fejzića, Pazarića, Zovika, Bioče i Korče. Počevši od istoka kroz Bjelašnicu vodi glavni planinski drum prema zapadu. On polazi od Stinoga Dola, prolazi poviše Umoljana kroz Ivan Do i Dugo Polje, spušta se ispod Vagnja kroz Konjički Do, obilazi Šišan Polje i prelazi u predjeo Radobolje, koji siječe uprijeko, da se odatle spusti u župne predjele oko Konjica. Ovaj drum spaja stalna naselja na Bjelašnici (Umoljane, Brda, Kramare i dr.) s jedne strane sa Sarajevom (preko planine Igmana) a s druge sa Konjicem (na zapadnoj strani). To je njihovo sresko mjesto; cjelokupna planina južno od ovoga glavnoga druma pripada konjičkom srezu. (Sela Lukavac i Rakitnica pripadaju sarajevskom srezu). Drugi glavni planinski drum ide od sjevera prema jugu. On vodi od Mrtvanja i Hranisave, prolazi kroz mahalu Krošnje, zatim, obilazeći masiv Krvavca, ulazi u predjeo Prenslo, posut velikim brojem kamenih blokova, prosijeca širinom Šišan Polje pa, obilazeći najzapadniji rub Lovnice, ide pravo jugu prema Župi (Glavatičevu), odakle prelazi u visoravni Liješća i Zijemlja (nevesinjskoga sreza). Ovaj drum je glavni stočni put, i to: sa sjevera za stočare iz bosanskih naselja ispod planine Bjelašnice (Pazarić, Lokve i dr.), a sa juga za hercegovačke (humnjačke) stočare koji dolaze iz mostarskog i nevesinjskoga sreza. Oba druma su prostrana, ali kao i svi planinski putevi nijesu uređeni te njima ne može prolaziti ništa drugo osim konja i pješaka. Od njih se odvajaju mnogi manji putevi koji vode u pojedine mahale, na izvore, lokve i paše. Ti su naravno mnogo gori i mjestimično teško prohodni. Na pr. put između mahala Raški Do, Jasen i Zelene Njive, kojim svaki dan prolazi veliki broj stoke na pojila kod Zelenih Njiva, vodi kroz najgori kamenjar tako da ne znaš gdje ćeš sigurno metnuti nogu. Sami stočari ne vode baš ni malo brigu o putevima kojima prolaze sa svojom stokom. Samo se u slučajevima gdje im postane nemoguće služiti se nekim prolazom ili prelazom preko potoka i rijeke udružuju i vrše površne i djelomične popravke. Tako su mi u mahalama Kekuše, Hrupe i Razošlje rekli, da je most na rijeci Rakitnici teško oštećen i da stočari sa opasnošću po sebe i po stoku prelaze preko njega, a ipak ga ne popravljaju. Cijela planina razdjeljena je u mahale. U bosanskom dijelu Bjelašnice, koji pripada Drinskoj banovini, nalazi se sedam mahala: Karamustafini Čairi, Pazarićka Mahala, Mrtvanje, Opančak, Stanine, Krošnje i Gola Kosa (Golo Brdo). Prve četiri nastanjuju bosanski stočari a druge tri hercegovački (humnjački). U hercegovačkoj Bjelašnici ima 8 mahala: Kekuše, Hrupe, Razošlje, Hajvazi, Raški Do, Jasen, Zelene Njive i Lovnica. Sve su nastanjene humnjačkim stočarima. Svih tih 15 mahala raspoređene su na ogromnom pašnjačkom prostoru pretežno u istočnom i sjevernom dijelu planine. Samo su tri (Kekuše, Hrupe i Razošlje) smještene južno od glavnoga druma koji prolazi od Istoka prema Zapadu. Mahala Lovnica zauzima prostor oko toga glavnoga druma po rubu šume Lovnice. Prosječno na jednu mahalu otpada po 4000 glava sitne stoke (ovaca i koza) i po 200 glava krupnog mala (goveda i konja). Prema tome izlazi na ovu planinu oko 60.000 ovaca i koza i oko 3000 goveda i konja. Ovo je malen broj stoke za ogromno pašnjačko tlo što ga ima planina Bjelašnica. S toga se razloga i ne tuže stočari na oskudicu paše. Skoro svi stanovnici mahala imadu pravo paše na ovoj planini, »od vajkada«, kako oni vele. Stoga ne plaćaju pašarinu. Ima samo nekoliko »novajlija« koji su počeli izgoniti od skorih godina; ti plaćaju pašarinu, i to od sitnoga blaga (ovce) jedan dinar po komadu, a od krupnoga (goveda i konji) šest dinara. Sa svojim blagom ostaju hercegovački stočari na planini samo preko ljeta od mjeseca juna do septembra, pa eventualno i do polovine oktobra. Njih goni u planinu oskudica paše i vode u njihovim stalnim naseljima po Hercegovini. Sa svojim blagom ostaju hercegovački stočari na planini samo preko ljeta od mjeseca juna do septembra, pa eventualno i do polovine oktobra. Njih goni u planinu oskudica paše i vode u njihovim stalnim naseljima po Hercegovini. Bosanski stočari izlaze na planinu također početkom mjeseca juna, ali ne ostaju dalje od konca jula. Kod njih je glavni razlog izliga oskulica u slobodnim opštinskim pašnjacima oko njihovih sela. Kada obrade svoje njive i zasiju usjeve, onda dignu stoku u planinu. Čim pokose i požanju zirate spuštaju se u svoja sela, da iskoriste strništa i da potore svoje njive. I ako je hercegovačka Bjelašnica pitoma, ni zime nijesu u njoj oštre, malo je Humnjaka koji ostaju i preko zime na planini. Ali zato ima u tom dijelu planine stalnih naselja, pravih sela. Najzapadnije od tih stalnih naselja je selo Blaca, u neposrednoj blizini Blatačkoga Jezera. Sjeveroistočno od tog naselja, neposredno ispod Lovnice, nalaze se sela Čuhovići i Lukomir (v. sliku 3). U skrajnjem istočnom dijelu planine nalaze se sela Umoljani (najveće), Rašumovci, Kramari, Milešići, Brda, Šabići, Lukavac i Rakitnica (vidi sl. 6). Nadmorska visina tih naselja kreće se od 1300—1500 m. Naselja imadu čisto planinski karakter, ne samo po svome položaju nego i po načinu življenja i privređivanja njihovih stanovnika. To su pretežno stočari, i to sa sitnom stokom: ovcama i kozama. Imaju i po gdjekoje goveče za rad i obrađivanje svojih njiva koje se nalaze oko sela, po udolicama i vrtačama. Kao i svuda u ovim krševima, i ovuda je oranica ne samo jako kamenita nego i plitka. Usjevi su s toga vrlo nesigurni. Sva ova današnja stalna naselja humnjačkoga su porijekla. Po pričanju, selo Umoljani dobilo je svoje ime od Humljani. S. Suljagić, šef blagajne Finansijske direkcije u Sarajevu, jedan od naših najvaljanijih i najboljih turista, govorio mi je, da je od samih tamošnjih starih seljaka doznao ove interesantne podatke: Stanovnici svih ovih sela, koji su svi pripadnici Islama, imali su do pred 50 godina običaj da o jednom godu (Vaskrsu?) šaraju jaja i da se njihova djeca međusobno njima darivaju. Kada su za to saznali muslimani oko Trnova i Sarajeva počeli su im se rugati i prigovarati, da to nije lijepo, jer to nije »turski« nego »vlaški« običaj. Oni su s vremenom napustili običaj šaranja jaja, ali su počeli šarati lojane svijeće ko.je sami prave. Ove svijeće i dandanas pale u naročito svečanim danima. Humnjaci, koji preko ljeta izlaze na Bjelašnicu i koji su skoro isključivo pripadnici Islama, nazivaju ove stalne stanovnike Bjelašnice »Srbljima«. Oni opet zovu ove sezonske stanovnike planinske »Humljacima«. Svi stanovnici sela po Bjelašnici smatraju se Hercegovcima osim onih u Lukavcu i Rakitnici. Bosnom zovu predjele na sjevernim obroncima Bjelašnice, kao i sva ona sela koja se nalaze ispod planine Treskavice i Hojte: Lediće, Dejčiće, Šabance, Dujmoviće, Trebečaj, Godinje, Turove, Trnovo i t. d. Naseljenici sa istočne strane planine Hojte zovu naseljenike sa zapadne strane te planine »Planinštacima«, a ovi njih »Bošnjacima«. Svi su skoro u međusobnoj rodbinskoj vezi. Ja sam ranije spomenuo da su oni po svim svojim životnim navikama i akcijama čisti planinski stočari. Glavni im je posao ishrana i gojenje stoke, pribiranje i prerada bijeloga mrsa i prerada vune. Poljodjelstvo im je veoma primitivno i obuhvata samo proizvodnju žita: pšenice, ječma, zobi, raži i krompira. Kuće su im većinom na jedan a djelimično i na dva kata građene. Građa je pretežno drvena: jaka debela brvna i grede sklopljene su čvrsto međusobnim usjecima. Unutrina kuće dijeli se u kuću, veoma prostrani dio u kome se nalazi ognjište i u sobu. Kuća nema tavana nego je potpuno otvoren prostor sve do pod krov. Do kuće nalazi se obično prostrana soba. U gornjem boju nalazi se negdje samo s jedne strane a negdje s obje strane kuće po jedna soba. U te sobe ulazi se uz sasvim primitivne basamake. Sobe su u većini slučajeva obložene šeperom, oblijepljene lijepom (zemljom) i okrečene (v. sliku 7). U mnogim slučajevima kuća je sagrađena pod kakvim brežuljkom. Tada se u prizemlju pravi izba — magaza, nad njom dolazi kuća sa sobom, a nad njima sobe u gornjem katu. Sobe imaju staklene prozore, ponegdje veće nego prozori u seoskim kućama po ravnicama. Kuće su grupisane tako da naselje, svako za sebe, čini zasebnu cjelinu. Stanovnici ovih sela žive strogo odjeljeni, ne samo zbog planinskoga položaja svojih sela nego i zbog veoma slabih komunikacija. Ili išli prema Konjicu ili prema Sarajevu trebaju dobrih 8 sati hoda. Zimi su za izvjesno vrijeme potpuno odsječeni od ostalog svijeta, jer njihovi putevi prolaze dubokim dolinama, koje budu potpuno zatrpane smetovima snijega. Bjelašnica je jedna od najprostranijih planina bosansko-hercegovačkih. Ona zauzima cijeli jugozapadni dio sarajevskog i cijeli istočni dio konjičkog sreza. Ali osim toga prostranstva ona, kao planina, nema naročitih čari. Ona nema onih prirodnih kontrasta što ih ima njezina susjetka Treskavica niti one romantične divljine što je imaju Prenj, Plasa i Čvrsnica. Nije ni pitoma kao Vranica ili Bitovnja. Od svih spomenutih kao i nespomenutih naših planina Bjelašnicu ipak najčešće posjećuju domaći i strani turisti. Tome je uzrok njezina neposredna blizina Sarajevu koje je veoma zgodno polazno mjesto za visoke ture. Zatim je privlačna tačka meteorološki opservatorij u kom je vrlo ugodno zakonačiti poslije dugog i zamornoga pješačenja. Sedamdesetgodišnji posmatrač i čuvar opservatorija Šefer daje doličnu figuru uz ovu planinu i opservatorij. Veoma je ugodno proboraviti pored njega u opservatoriju i slušati njegova posmatranja i opažanja na ovoj planini. Sa položaja na kome se nalazi opservatorij otvaraju se na sve strane kolosalni vidici. Kada je vazduh čist i bez sumaglice vide se daleko na jugoistoku planine Ljubičina (Sandžak) i Durmitor (Crna Gora), na jugu Velež, na jugo-zapadu Prenj i Čvrsnica i na zapadu Vranica, Zec i Bitovnja. Panorama istoka i jugoistoka grandiozna je pri izlasku sunca a pri zalasku sunca pružaju veoma romantičnu sliku oštri vrhovi Prenja i Plase. Na sjevernoj strani vidi se daleko i u dubokoj uvali Sarajevo. Ovamo je opet najinteresantniji prizor noću, kada je grad osvijetljen, pa se čini da gori od mnogobrojnih svjetiljki. Inače, ako je magla, ova strana se prikazuje kao beskrajna i bezdana pučina. Opis mahala. (vidi kartu br. 1) Mahala Kekuše Ova se mahala nalazi pod najvišim hrptom Bjelašnice, oko 5 km. jugozapadno od opservatorija. Mahala se nalazi desno od puta prema Umoljanima. Kolibe su smještene u većoj kotlini i poredane u pravcu J—S. Teren oko koliba je go krš, nigdje ni jednog stabla drveta. U neposrednoj blizini koliba nemaju pitke vode. Donose je sa vrela Stublina. ili sa vrela Grkarice. (Vrelo Stubline nalazi se u Ivan-Dolu. Udaljeno je skoro ¾ sata od mahale Kekuše. Vrelo je jako i ima dosta vode i kada je najveća suša. Vrelo Grkarica nalazi se nešto južno od mahale Razošlje. Udaljeno je od mahale Kekuše oko ¼ sata. Uz same kolibe nalaze se ziratna zemljišta zemljoradnika iz sela Brda. Po vrtačama golog krša nalazi se ovdje ondje po koja ograda. To su im njive u kojima siju jare usjeve: ječam i zob. Ječam vrlo slabo uspjeva, jedva ako vlasnik dobije dvostruko sjeme. Jedan stari musliman, pred čiju smo kolibu sjeli, tuži se da ti zirati težaka iz sela Brda padaju upravo među njihove kolibe i smetaju im mnogo; bez čobana ne smiju pustiti stoku ni ispred koliba. Radi tih njiva ovi se stočari neprestano pregone i pravdaju sa seljacima koji su stalno nastanjeni u Brdima. I jedni i drugi temelje svoje pravo služnosti od najstarijih vremena. Kekušani tvrde da su u toj mahali sa stanovima od vajkada. Starcu, sa kojim sam razgovarao, ima oko 70 godina. On kaže, da je kao dječko dolazio sa ovcama na ovu planinu. Ne znaju ko im je dao pravo da se služe pašom na planini Bjelašnici, niti znaju da postoje o tome kakve isprave i tapije. Mahala ima 8 koliba. Starješine koliba su: Ahmed Šehić Salihov, Ahmed Šehić Hasanov, Salko Šehić Osmanov, Murat Šehić Avdin, Jusuf Šehić, Ahmed Fazlić, Vidoje Biloš i Murat Mravić. Prvih sedam porodica dolaze na planinu iz sela Kamene, a osma iz sela Žulja. Oba sela pripadaju srezu nevesinjskom i nalaze se jugozapadno od Nevesinja, na granici nevesinjskoga stolačkoga i mostarskoga sreza. 7 koliba je muslimanskih i jedna katolička. Za ovoga katolika Biloša veli Ahmed Šehić da je dobio pravo paše za vrijeme austrijske uprave. Inače su ovdje bili sami muslimani. U kolibama živi po jedna do dvije porodice. Ova druga porodica je obično sumjesnička ili pobravičarska. Redovno je jedan stariji čovjek starješina kolibe. S njime je i planinka ili maja koja vodi brigu o prikupljanju mrsa i održaje red u kolibi. Osim njih živi u kolibi po nekoliko čobana (čobanica). Mahala Hrupe U neposrednoj blizini Kekuša nalazi se mahala Hrupe (Potpalež, Žulji). Ova je mahala u prisoju. Nadmorska visina 1.600 m. Sa svih strana oko koliba izdižu se gole kose Bjelašnice. Nigdje ni jednog drveta ni zaklona od sunca. U blizini koliba nema vode. Vodu za piće i za kućne potrebe donose sa živog vrela Grkarice, ispod koliba u mahali Razošlju. Stoku poje na lokvama, kojih imade na nekoliko mjesta oko mahale. Te lokve brzo presuše, osobito ako je ljeto sušno. Stoga su u velikoj nezgodi zbog stočnih pojila. Kada nestane vode u pojilima oko mahale, onda gone stoku na Lokavsko Jezero, na drugoj, sjevernoj, strani hrpta Bjelašnice ispod visa Vlahinje. Do toga pojila ima dva sata od njihove mahale. Na Lokavsko Jezero gone stoku i Kekušani kada ponestane vode u lokvama oko mahale. Žulji se zove ova mahala zato što su svi njezini stanovnici iz sela Žulja. Koliba ima devet. U kolibama su starješine: Arif Zolj, Osman Zolj, Omer Mravić, Murko Pirušić, Mehmed Čatić, Osman Čatić, Alija Kalinić, Mujo Kalinić i Dervo Danić. Vele da je u ovoj mahali njihovo selo od pamtivijeka imalo svoje kolibe. Ne znaju da li imade kakvih naročitih tapija (dokumenata) kojima se utvrđuje njihovo pravo paše na ovoj planini. Do sada im nije niko branio da ovdje izgone stoku. Pašarinu ne plaćaju, ali plaćaju kolibarinu po 40 dinara. Osim toga plaćaju i neki paušal na zemljište .Ne znaju kakav je to paušal, jer nemaju zirata oko koliba koje bi obrađivali. Taj paušal je malen, iznosi 5—8 dinara po kolibi. Nijesu nikada tražili da im se dade zemljište u planini da ga zirate (obrađuju). Oko njihovih koliba, također u neposrednoj blizini, zauzeli su meru (državno zemljište) seljaci iz najbližeg im sela Brda. Omer Mravić, s kojim sam razgovarao, sasvim tačno kaže, da ovi seljaci iz Brda tek što nijesu sa svojim zemljištem unišli u njihove kolibe. Veli da Brđani zato u neposrednoj blizini njihovih koliba zauzimaju državno zemljište (meru), što oko koliba a naročito u torovima ostane veoma mnogo đubreta. Čim planinari odu iz svoje mahale, ovi obrađivači zemljšta iznose đubre na svoje njive i tako ih popravljaju. Jedino pomoću tog stalnog nađubrivanja mogu s tih njiva da dobiju neki prihod, pošto je tlo kamenito i humusna naslaga veoma tanka. Oni, t. j. stočari i seljaci iz Brda, stalno su u sporu. Ne zna se ko kome više smeta, veli Mravić. Mi zbog njihovih njiva ne možemo svoju stoku ni pred kolibama ostaviti samu bez čuvanja. A oni se svaki čas tuže, da im naša stoka čini štete po usjevima. Mahala Razošlje Nalazi se južno od prve dvije mahale. Imade 12 koliba. Od tih je sedam koliba porodice Čatića iz sela Žulja, sreza nevesinjskog. Starješine koliba su: Ibro Čatić, Alija Čatić, Salih Čatić, Hamza Čatić, Omer Čatić, Osman Čatić i Ahmed Čatić. Pet koliba pripada porodici Mrndžića iz sela Svinjarine, sreza mostarskoga. Starješine ovih koliba su: Meho Mrndžić, Selver Mrndžić, Selim Mrndžić, Ahmed Mrndžić i Omer Mrndžić. Sve su kolibe ublizu jedna do druge. Razmještene su na jednoj uzvišici, otprilike 10 min. daleko od Hrupa. Kolibe prvih dvaju mahala — Kekuša i Hrupa — nalaze se po strani od glavnog puta I—Z, kroz planinu Bjelašnicu, i u kotlinama, tako da ih je teško zapaziti. Međutim kolibe ove mahale smještene su u blizini glavnog puta i po vrhu brežuljka. U neposrednoj blizini koliba ima živo vrelo Studenac, sa koga uzimaju vodu za piće i kućnu potrebu. Stoku ne poje na tom vrelu, nego je gone na Stubline ili na Grkaricu. Osim toga napajaju stoku i na Lokavskom Jezeru, kao i prve dvije mahale. U neposrednoj blizini ove mahale, odnosno u blizini koliba porodice Čatići nalaze se ziratne zemlje. Na tom zemljištu siju najviše žita i to: jaru pšenicu, ječam i zob. Ima slučajeva da siju i ozimu pšenicu i raž. Sami vlasnici ne obrađuju te svoje zemlje, nego ih daju seljacima iz Umoljana da ih oni obrade i zasiju. Pogodba je na treće ise ili na pola, t. j. obrađivač daje posjedniku ⅓ ili ½ od cijelog prihoda, već prema tome da li ima više ili manje troškova oko obrađivanja. To zavisi upravo od pogodbe koju utvrde obrađivač i posjednik zemlje. Na moje pitanje, da li su im ti posjedi i gruntovno osigurani, nijesu mi mogli dati pozitivan odgovor. Vele, da je izlazio geometar i da im je uplanio zemlju. Ali ovaj rad geometrov ima sasvim drugu svrhu. On je izašao da utvrdi kolika je površina državnoga zemljišta uzurpirana i da prema tome i prema bonitetu zemlje odredi porez na zemljište koji obrađivač treba da plati državi. Na moje pitanje, da li imadu odluku od suda da im je to državno zemljište predato u vlasništvo, odgovorili su da nemaju. Ovo je dakle t. zv. uzurpacija držav. zemljišta a trpi se od strane državne uprave zato što u stvari nikome ne smeta. Do njih je došla jaka porodica Čatića odmah prvih godina po ulasku Austrije u Bosnu (v. sliku 8). Mahala Karamustafini Čairi Idući najvišim grebenom Bjelašnice, koji se proteže od istoka prema zapadu, dolazi se na sjevernom obronku ovoga grebena, ispod visa Vlahinje, do Karamustafinih Čaira. U jednoj udolici veoma strmih obronaka Vlahinje smještene su kolibe za stanovanje. Položaj mahale je okrenut prema zapadu. Više samih koliba nalazi se živo vrelo iz koga uzimaju vodu za piće. To je vrelo dosta slabo, i za velikih suša obično sadrži veoma malo vode. Za vrijeme takvog ljeta služe se snijegom za piće i za kućne potrebe. Stoku poje na lokvi koja se nalazi ispod mahale, a zove se Mlava. Okolina ove mahale nalazi se pod šumom. Paše oko mahale prostrane su i dobre. Stoga je položaj ove mahale dosta povoljan. Na Karamustafine Čaire izgone stoku iz sela Lokava i Kasatića (sreza sarajevskoga). Koliba ima 15. Starješine koliba su: Jovović Nikola i Jovović Blagoje, Šarenac Milan i Šarenac Stevan, Fejzo Hodžić i Omer Hodžić, Humo Begić, Salko Kalem, Ramo Rizvić, Nikola Sušić; svi iz sela Lokava. Za tim Ilija Milošević, Samouković Jovo i Samouković Niko, Banduka Pero i Muharem Sadiković; svi iz Kasatića. Svi ti stočari tvrde da na ovu mahalu izlaze od najstarijih vremena. Pašarinu ne plaćaju, ali plaćaju kolibarinu, i to godišnje 40 dinara po kolibi. U državnim šumama imaju pravo sječe za potrebnu građu i za drvarenje (ogrev). Iz svojih sela izlaze sa stokom početkom juna, a vraćaju se početkom avgusta. Izgone dosta sitnoga mala (ovaca), ali isto tako dosta i krupne marve (krava i volova). Mahala Mrtvanje Nalazi se na Mrtvanju, najzapadnijem dijelu jednoličnoga i najvišega grebena Bjelašnice koji se u cjelini prostire od istoka prema zapadu. Na Mrtvanju se taj greben prekida i spušta najprije prema Meterizima, prostranoj i valovitoj visoravni, a odatle prema sjeveru prelazi u šumovite predjele oko sela Ljubovčića, Lokava i Zovika. Naprama Mrtvanju izdiže se masiv Hranisave (1965 m.) čije se sjevero-zapadne strane okomito spuštaju prema selima Pazariću i Tarčinu. Istočna strana Hranisave postepeno se spušta u kotlinu Meterize. Širokom kotlinom ispod Mrtvanja i Hranisave, a u produženju prema jugu prolazi glavni planinski put kroz Bjelašnicu, od sjevera prema jugu. On se kod Raškog Dola sječe (ukrštava) sa glavnim planinskim putem koji vodi od istoka prema zapadu. Mahala Mrtvanje nastanjena je stočarima iz sela pazarićke opštine. Ova opština se nalazi pod samom Hranisavom. U mahali ima 17 koliba: Maksim i Jovo Tomanovići (2 kolibe) iz sela Faratlija (opšt. Pazarić), 6 koliba porodice Fejzića iz Kučkovića, 4 kolibe porodice Hujića iz Ljubovčića, 2 kolibe porodice Bratića iz Faratlije i po 1 koliba Muje Dupovca iz Ljubovčića, Sulejmana Kahrimanovića i Hamdije Kahrimanovića iz Kučkovića. U neposrednoj blizini koliba imaju živu vodu koju zovu Česma. Stoku poje na lokvama na Meterizima ili, kada presuše lokve, na Lokavskom Jezeru. Položaj je mahale povoljan, jer se nalazi u neposrednoj blizini šume u kojoj se može stoka zakloniti za vrijeme velike vrućine i nevremena. Izgone dosta krupnog mala, konja, goveda i ovaca, tako da u toku sezone na ovoj mahali bude oko 50 konja, 200 goveda i do 1600 ovaca. Na ovu planinu i ovu mahalu dolaze od najstarijih vremena, ali nemaju pisanih dokumenata o pravu služnosti. Svi plaćaju kolibarinu po 40.— dinara. Pašarinu ne plaćaju. Jedan dio koliba na Mrtvanju nastanjuju Hercegovci. Taj dio Mrtvanja zove se Stanine. Mahala Stanine Nalazi se na posve krševitom terenu u dubokoj kotlini u koju se valja spustiti dosta strmim stazama sa Meteriza. Položaj koliba je osojan. Visina nad morem 1.600 m. U blizini koliba nalazi se živa voda koju zovu Pištet. Stoku poje na živoj vodi Sitniku koja se palazi sjevero-istočno od koliba. Ali češće i više je poje na lokvama na Meterizima (ima ih dvije). Kada nastupi jaka suša, pa im žive vode omale a lokve presuše, onda gone stoku na Lokavsko Jezero na pojilo. U sušnim godinama, kao što je od posljednih bila 1931, presuše sve lokve i sva slabija vrela. Ljudi se za svoju potrebu podmiruju tada snijegom koji vade iz dubokih jama i provalija. Taj snijeg snose na sebi ili na konjima u kolibe. Drže ga u naročitim koritima, u kojima se postepeno topi. U takvim je godinama teže snabdjeti stoku vodom. Tada valja po čitave sate ići do Lokavskoga Jezera. Zbog stočnih pojila nastaju najčešće prepirke i svađe među samim stočarima i među njima i stanovnicima stalnih planinskih naselja iz Umoljana, Brda, Lukomira i dr. Na Staninama ima pet humnjačkih koliba. Vlasnici su koliba: Merdžan Jozo (1 koliba) i Merdžan Mato (1 koliba) iz Bivoljeg Brda (sreza mostarskog, vidi sliku 9), Ibro Trnovac (1 koliba) iz Gubavice, sreza mostarskog, Pero Puljić (1 koliba) i Stojan Puljić (1 koliba). Ova posljedna koliba vlasništvo je Ilije Šotre iz Nevesinja. Oba Puljića dolaze iz sela Kamene (sreza nevesinjskog). Porodica Merdžani izlazi na Stanine od prije 50 godina. Prije toga vremena imali su svoje kolibe na planini Bahtijevici. Pero Puljić dobio je pravo da sagradi kolibu prije 7 godina. Stojan Puljić nema svoje kolibe nego stanuje u kolibi Ilije Šotre iz Nevesinja. Svi plaćaju kolibarinu po 60 dinara od kolibe. Mahala Hranisava (Pazarićki Konak ili Pazarićki Stan) U ovoj mahali nalaze se kolibe stočara iz sela Pazarića. Ima 13 koliba. Starješine koliba su: Mujan Bajro, Abid Turčinović, Ahmed Isić, Milan Jovičić, Cvjetko Lojanica, Mitar Žuža, Spasoje Golub, Todor Kapetina, Ahmed Jelešković i Arif Bužo. Teren na kome se nalaze kolibe krševit je i bez drveća. Položaj mu je prisojan. Visina nad morem 1700 m. Oko koliba nemaju žive vode. Za kućne potrebe i za piće služe se snijegom koji donose iz dubokih jama i zapadnih položaja. Snijeg drže u kolibi u naročitim koritima gdje se postepeno topi. Korita su izdignuta na nogarima i nageta tako da voda koja nastane otapanjem snijega polako otiče u sud za vodu koji je podmetnut pod korito. Sve se kolibe nalaze u jednom skupu, a poredane su u velikom luku oko dvije veće lokve. Sve su kolibe građene od brvana. Uza svaku kolibu nalazi se po jedna velika staja za sitnu stoku (junad, telad i janjce). I staje su građene od brvana. Oko koliba nalazi se još i tor ili torina u kome drže ovce (vidi sliku 10). Na ovaj stan izlaze od najstarijih vremena. Stojan Golub, starac od 60 godina, pričao mi je da je na ovu planinu izlazio sa svojim ocem još kao dječak. Po njegovom pričanju prije je bilo više koliba nego danas. Nešto se je izdijelio svijet pa ostao su malo stoke, a posljednih godina mnogo je stoke prodato zbog teških životnih prilika, pa se nema s čime izlaziti na planinu. Mahala Krošnje Kolibe ove mahale nalaze se pod masivom Krvavca (2062 m.), na njegovom sjevero-zapadnom podnožju. Sve su smještene po ivici velike kotline tako da prave veliki polukrug. Položaj na kome se nalaze kolibe sličan je velikom lijevku čije se jugo-zapadne ivice prihvaćaju strmih strana maloga Krvavca. Te strane su kamenite i gole (bez drveća). Ispod koliba nalazi se veliki prazan prostor na kome se skuplja stoka kad dođe iz planine i kad je iz torova puštaju na pašu. Oko koliba su nanizane struge za ovce i janjećaci za janjce. Sve su kolibe građene od suvozidine. Kod koliba nema nikakvo vrelo žive vode, a nema ni lokve. Živo vrelo imaju nešto dalje na putu prema Mrtvanju. To se vrelo zove Visin. Vrelo nije jako, a uz to nije ni uređeno, pa u sušnim godinama redovno presuši. U slučaju kad im presuši vrelo, upotrebljavaju snijeg za piće i kućnu potrebu. Stoku poje na jezeru koje se zove Kalajli Jezero, udaljeno od prilike 2 sata od ovih koliba. Jezero se nalazi u blizini Opančaka. Za ovo jezero pričaju da je duboko bez dna. Tako obično govore stočari i planinski seljaci kada govore o kome jezeru na planini, pa često i o većoj lokvi. Mahala ima deset koliba. Vlasnici tih koliba su: Hasan Voljevica i Mujo Voljevica, Osman Fajrić, Derviš Fajrić, Omer Brkan i Mujo Brkan. Sve su ove starješine koliba iz sela Svinjarine. Zatim ima jedna koliba Rame Lulića iz sela Dračevice i po jedna koliba Halila Džihe i Huse Husnića iz Banjdola. Sva tri sela pripadaju srezu mostarskom. Sve ove porodice izlaze na ovu mahalu otkako se zna za njih i njihova sela. Mahala Hajvazi. U ovoj mahali ima 25 koliba. Starješine koliba su: Šćepan Puljić, Pero Puljić, Nikola Puljić i Nikola Lukin Puljić iz sela Kamene sreza nevesinjskog; zatim Ibrahim Smajkić iz sela Svinjarine (sreza mostarskog); Halil Masleša, Ibro Masleša, Salko Masleša, Omer Masleša i Meho Masleša iz sela Hamzići (sreza mostarskog); Dervo Maksumić, Šaćir Maksumić, Salko Maksumić, Ahmed Maksumić, Ibro Kajgo, Ibro Maksumić, Salih Maksumić, Mujo Maksumić, Omer Maksumić, Murat Maksumić, Selim Maksumić, Osman Pago, Mumin Čolić, Dervo Čolić, Durak Maksumić i Meho Maksumić iz sela Gracke (sreza ljubuškog). Sve su im kolibe smještene u neposrednoj blizini glavnoga puta koji kroz Bjelašnicu vodi od istoka prema zapadu. Nijesu u skupu nego su razbacane na dosta velikom prostoru. To je zbog toga, što oko svake kolibe ima po nešto obrađene zemlje. Skoro svi stanovnici ove mahale imaju svoje zirate, ali ni jedan od njih ne zna posigurno kazati, da li su u gruntovnici (u zemljišnim knjigama) upisani kao vlasnici tih zemalja ili nijesu. Kod ovih koliba nema žive vode. Vodu donose sa Oblja. I hajvan poje pod Obljem. Osim toga imaju žive vode u blizini sela Lukomira (Studenac, Javorska Voda, Petuljača, Pločnik i Kremnik). U ovoj mahali ima svoju vlastitu čatrnju (cisternu) Šćepan Puljić. Mahala Raški-Do Ovdje je vrlo lijepo mjesto za stanove. Položaj je prisojan i okrenut je prema šumi koja se zove Lovnica. Svuda okolo mahale nalazi se velika bukova šuma. Kolibe se nalaze ili po ivici šume ili su unutra u samu šumu uvučene. Ali u blizini ove mahale nema ni žive ni vještački dovedene vode Stoga vodu za piće donose čak sa Zelenih-Njiva, oko dva sata daleko od ove mahale. Zbog oskudice vode na stanu je vrlo nezgodno i za ljude i za stoku. 1931 godine napravljena im je na državni trošak čatrnja od cementa u nenosredmoj blizini koliba. Radnja svakako nije bila dobra, jer je poslije kratke upotrebe unutarnji oblog cementa pukao i čatrnja ne drži vodu. Stoku gone na napoj na izvore kod mahale Zelene Njive. A kada i tamo omali voda, onda gone na Kalajli Jezero. To je ono isto jezero na koje izgoni stoku na mapoj mahala Krošnje. Kalajli Jezero udaljeno je od njihovih koliba po prilici 3—4 sata. U ovoj mahali nastanjeni su muslimani Podvelešci, i to iz sela Opine i Dobrča, sreza mostarskoga. Koliba ima šest i to: po 1 koliba Halila Ćorića i Hamida Ćorića iz sela Dobrča; zatim po jedna koliba Bešira Goste, Osmana Goste, Mehe Goste i Saliha Goste iz sela Opine. I u ovoj mahali starješine koliba imaju svoje zirate koje obrađuju. Mahala Jasen Idući od koliba na Raškom-Dolu u pravcu sjevero-zapadnom kroz staru bukovu šumu došli smo do mahale Jasen. Ovdje su kolibe u vrlo povoljnom položaju, jer su odasvuda zaklonjene šumom koja ih štiti od vjetra, nevremena i od velike žege. Položaj je povoljan i za stoku, jer se u šumu može da skloni od nevremena i od velike vrućine. Oko koliba su ziratne zemlje, za koje vele da ih posjeduju i obrađuju od najstarijeg vremena. Oko ove mahale, pa ni u samoj mahali, nemaju nigdje vode. Niti ima živih izvora niti vještački dovedene vode. Potrebnu vodu donose sa česama u Zelenim Njivama. Tu poje i stoku, dok u izvorima ne omali voda. Inače im je glavno pojilište za stoku Kalajli Jezero. Osim na Kalajli Jezero izgone stoku radi napoja i na Karanfil-Lokve, ali samo kada je godina kišna, jer na tim lokvama nestane vode kada zavlada suša. U ovoj mahali ima deset koliba. Starješine koliba su: Nikola Jarak iz Rabine, Đuro Jarak i Stojan Jarak iz Dračevice, Meho Puco i Murat Puco iz Gornje Gnojnice, Ramo Pekušić iz Svinjarine, Salko Gosto Alijin, Salko Gosto Mehin, Mušan Gosto i Ramo Gosto iz Opine. Njihove su kolibe građene od suvozidine, a pokrivene su, kao i u Raškom Dolu, žiokom i slamom. Samo je koliba bogate i jake porodice Jaraka pokrivena daskom (vidi sliku 11). Druge kolibe (muslimanske) pokrivene su bukovim proteskom. (Protesak je dugačka bukova žioka ocijepljena od cijeloga stabla i s jedne strane jače zaklišena nego s druge). Te proteske slažu jedan pod drugi, i tako naprave krov. Po tome krovu od protesaka nabace slamu pa je pritisnu gredama i kamenjem. Mahala Lovnica Ova se mahala nalazi južno od Raškoga Dola i Jasena, na jugo-zapadnoj strani šume Lovnice. Kolibe su poredane duž ivice šume Lovnice od sjevera prema jugu. Smještaj koliba je dosta povoljan zbog neposredne blizine šume. Žive vode ni ovdje nemaju ni u blizini. Koliba ima 22. Šest je koliba porodice Isića iz sela Gornje Gnojnice, sreza mostarskoga; sedam koliba je porodice Špaga (Špago) iz istoga sela; 6 koliba je porodice Krhana iz istoga sela; po 1 koliba je Alije Goste iz sela Opine, Muje Dedića iz sela Kružnja i Saliha i Huse Demirovića iz sela Hodbine. I sela Opina, Kružanj i Hodbina pripadaju srezu mostarskom. Sve su kolibe građene od suvozidine. Pokrivene su slamom i žiokom. Stočari ove mahale imaju također svoje zirate koje sami obrađuju. Kao i u drugim mahalama, koje sam ranije spomenuo, ne znaju ni ovi sigurno da li su im ti zirati pravo vlasništvo ili su samo dozvoljene uzurpacije drž. zemljišta. Mahala Zelene Njive Nalazi se od prilike jedan sat daleko od Jasena. Idući najprije u sjeveroistočnom a zatim u sjevernom pravcu dosta krševitom stranom izašli smo u predjeo gdje je najedanput prestao krš i na površini su se ukazale debele naslage glinaste zemlje. Na tim položajima nalazi se 4—5 živih izvora, koji izbijaju u dvije etaže, jedna viša a druga niža. Izvori nijesu jaki. Po kazivanju stočara oni su u sušnim godinama vrlo slabi, tako da treba dugo čekati dok se nalije burilo vode. Stoku nije moguće u takvim prilikama napajati na tim izvorima, nego je valja goniti na Kalajli Jezero. Oko izvora nalaze se prostrani i lijepi zirati mahale Zelene Njive. Zirati na ovom položaju dosta su dobri, jer teren nije krševit nego je pokriven debelim slojem oranice. U mahali ima osam koliba. Starješine koliba su: Ibro Pintula, Salko Pintula, Mujo Pekušić, Ramo Pekušić i Mujo Nožić iz sela Svinjarine; zatim Osman Husnić, Murat Husnić i Murat Husnić Mehin iz sela Banj-dola. Kolibe su im na vrlo zgodnom položaju, sa svih strana okruženom bukovom šumom. Šuma je odrasla i velika tako da u njoj stoka može da nađe sigurno zaklonište od nevremena i od ljetne vrućine. Kolibe su im kao i u drugim mahalama od suvo- zidine. Pokrivene su bukovim proteskom i slamom. Mahala Gola Kosa (Golo Brdo) U neposrednoj blizini Zelenih Njiva nalazi se mahala Golo Brdo (Gola Kosa) u kojoj ima pet koliba. Starješine koliba su: Derviš Džiho i Alija Džiho iz sela Dračevice, Meho Husnić, Ibro Husnić i Ibro Husnić — otac iz Svinjarine. Ni na jednoj ni na drugoj mahali (Zelene Njive i Gola Kosa) ne ostaju stočari preko zime na svojim planinskim posjedima nego se vraćaju u selo. Samo u slučajevima kada im ostaje mnogo piće na planini (sijena i slame) zadrže u neposrednoj blizini svojih koliba goveda i konje i hrane ih tu sve dok ne potroše prikupljene zalihe sijena i slame. Sitnu stoku vraćaju kući u selo. Ne plaćaju pašarinu, ali plaćaju kolibarinu i meremat (građevno drvo). Drvariti se mogu besplatno iskorišćujući ležiku i sušiku, kojih ima po obližnjoj šumi. Mahala Opančak Ova mahala nalazi se na skrajnjem zapadnom rubu unutrašnje Bjelašnice. Položaj joj je nešto sjevernije od mahale Gole Kose, nedaleko od predjela Lanišća. Mahala se nalazi na samom prelazu između gole i krševite Bjelašnice u šumom obraslu Korčansku Bjelašnicu. Ipak oko same mahale nema u neposrednoj blizini šume, izuzev klekovine kojom su obrasli strmi obronci Crnog Vrha. U mahali nemaju žive vode, te se vodom za piće podmiruju sa izvora na Zelenim Njivama. Za stoku imaju dovoljno vode na Kalajli Jezeru koje se nalazi u neposrednoj blizini. Na mahalu izlaze iz sela Budimlića, Bioče i Korče (sarajevskog sreza). Koliba ima svega 5. Starješine koliba su: Ilija Janković, Nikola Ljujić, Muhamed Gunjankić, Salko Iković i Meho Subašić. Svi istjeruju stoku ma ovu mahalu od najstarijeg vremena. Pašarine ne plaćaju, a kolibarinu plaćaju 40 dinara. Kolibe i druge zgrade grade od drvene građe. Na cijeloj Bjelašnici planini našao sam u godinama 1931 i 1932 svega 15 mahala sa ukupno 164 nastanjene kolibe. U istočnom dijelu planine nalaze se mahale: Kekuše, Hrupe i Razošlje. U sjevernom dijelu nalaze se mahale: Karamustafini Čairi, Mrtvanje, Hranisava, Stanine i Krošnje. Na zapadnoj strani: Opančak, Gola Kosa (Golo Brdo), Zelene Njive, Jasen i Raški Do. Na jugu mahala Lovnica i u sredini planine mahala Hajvazi. Prema tome tada je bila najjače nastanjena sjevero-istočna strana, zatim zapadna pa južna. Prosječno se može uzeti da u svakoj kolibi stanuje 4 čeljadi: starješina, maja i po 2 čobana (čobanice). Po tom bi bilo na cijeloj planini za vrijeme sezonske paše oko 650 najviše 700 stanovnika. U stalnim naseljima: Umoljanima, Brdima, Kramarama i dr. imade također oko 1.500 stanovnika. Rijedak je slučaj da u kolibi svi članovi pripadaju najužoj porodici t. j. da su muž i žena sa svojom djecom. Obično je starješina kolibe koji stariji član kućne zadruge. Maja je mlađa (rijetko kada starija) žena jednoga od sinova ili sinovaca kućnog starješine. Čobani su mlađa čeljad (momci i djevojke) iz iste kuće ili od pobravičarske porodice. Samo ako je porodica inokosna onda su stanovnici kolibe svi iz iste porodice uz eventualno najmljene čobane. Stočarski putevi na planinu Bjelašnicu. (vidi kartu br. 2) Put na mahalu Kekuše Na ovu mahalu izlaze seljaci iz sela Kamene i Žulja (iz nevesinjskoga sreza). Oba ova sela nalaze se na granici srezova nevesinjskoga, mostarskoga i stolačkoga. Udaljena su od Nevesinja oko tri sata. Nadmorska visina njihovih položaja kreće se između 700—800 m. Oko sela se na sve strane širi go kamenjar koji je ovdje ondje pokriven niskom šumom (šikarom). Stalna paša stoke po tom kamenjaru smeta šumi i oskudnom busenu samoniklih trava da bujnije potjeraju i odskoče od zemlje. Naselja su oskudna vodom. Kada nastupe hercegovačke ljetne suše, vegetacija zastane i tada ne bi bilo moguće ishraniti brojnu sitnu stoku (ovce i koze) da nema izdiga na planinu. Stoga se već prvih dana mjeseca juna sprema stoka i čeljad za puta, i s Božjom pomoću, krenu na daleko putovanje put Bje- lašnice. Put od njihovih sela do same mahale vodi ovako: Iz svojih sela, Kamene i Žulja, krenu ranom zorom pa idu najprije u sjevero-istočnom pravcu prema Nevesinju (prema Kasabi); u Nevesinju se ne zadržavaju nego ga prođu i nastave putovanje sjevero-zapadnom ivicom Nevesinjskoga Polja. Još u toku istog dana stignu na mjesto zvano Piskače kod Sopiljskoga Ponora. Tu se nalaze prostrane državne paše na kojima mogu da odmore i napasu stoku. Drugoga dana opet rano krenu pravcem prema sjeveru starim drumom između planina Crne Gore i Crvnja. Put vodi pored nekoliko jačih naselja. Uspon nije težak. Taj dan još za rana stignu na Liješće. I tu se nalaze državne paše na kojima mogu da odmore i napasu stoku. Ali tu im obično ne daju seljaci iz stalnih naselja da se zadržavaju. Poslije rata su smetnje sve veće. Obično ih gone, da se prebace u konjički srez i da zakonače u Župi. Iz Župe krenu sjeverno pa se niže Glavatičeva prebace na drugu obalu Neretve. Poslije kratkoga hoda uz Neretvu krenu na više, sjevero-istočno, prema većem naselju Bjelemiću. Obišavši Bjelemić sa njegove sjeverne strane, padaju pod Korita. Odatle krenu pravcem sjeverno. Uspon je jak, jer se penju uz šumovitu planimu Visočicu. Sa Visočice se spuste na Tušila. Idući odatle uvijek sjeverno dođu do potoka Rakitnice koji strmim svojim obalama posve oštro razdvaja planinu Bjelašnicu od planine Visočice. Prešavši preko trošnoga mosta na tom potoku, dođu do naselja Umoljana a odatle u svoju mahalu. Ovaj put pređu za pet dana. Zadržavaju se samo na određenim mjestima koja zovu padanja (padališta) ili konak. Prvo padanje (prvi konak) je u Nevesinjskom Polju kod Sopiljskoga Ponora; drugo padanje u Župi; treće pod Koritima; četvrto u Tušilima i peto padanje u svojoj mahali. Može se zamisliti kako je ovaj put zamoran i težak. On vodi pretežno kroz planinske predjele, sa malo naselja ili bez ikakvih naselja, i u glavnom bez mogućnosti da se putnici makar preko noći ili za nevremena sklonu pod krov. Četiri konaka konače pod vedrim nebom među svojom stokom. Pored tih prirodnih teškoća, na putu im se prave i zapreke. Smetaju im u prolazu naročito kod Nevesinja i na Liješću. Tuda im stanovnici stalnih naselja ne daju stoku napasati niti im daju konačiti, već ih gone dalje prema Župi. Put na mahalu Hrupe Stočari ove mahale svi su iz sela Žulja. Mahala se s toga pored Hrupe zove još i Žulji ili Podpalež. Od svojih kuća, u Žuljima, idu istim putem kao i stočari Kekuša. Poviše Kasabe (Nevesinja), sjevero-zapadnim rubom Nevesinjskoga Polja, izlaze na Liješće, pa na Župu (Glavatičevo). Odatle idu na Korita, pa na Tušila. Od Tušila idu između Umoljana i Brda u svoju mahalu. Na tom putu imaju prvi konak (padalište) na Ponoru u Nevesinjskom Polju, drugi na Liješću, odnosno u Župi, treći oko Korita, pod planinom Visočicom, četvrti na Tušilima i peti u svojim kolibama. Svuda kud prolaze, imaju slobodan prolaz, osim na Liješću, gdje im ne daju da mirno konače i odbljaju ih da idu na Župu. Samo ako pozovu žandarme u pomoć mogu da prenoće na tom konaku. Iz oba ova sela (Kamene i Žulja) krenu na planinu, po njihovom kalendaru, treće hefte (nedelje) pred Vidov-dan ili pete hefte po starom (pravoslavnom) Đurđev-danu. Kako Vidov-dan pada redovno 28 juna, a Đurđev-dan je redovno 6 maja, to znači da njihov izdig počinje sa 5 ili 6 junom. Put na mahalu Razošlje Na ovu mahalu izlaze stočari iz sela Žulja i iz sela Svinjarine (mostarskoga sreza). Selo Svinjarina pripada mostarskom srezu i predjelu Podveleži. (Vidi poseban opis Podveleži str. 77) Putovanje je do ove mahale različito već prema tome odakle dolaze. Oni iz sela Žulja idu ovim putem: Od Žulja idu stočnim putem pravcem sjevero-istočnim prema Nevesinjskom Polju. Odatle pravo sjeveru kroz Liješće do Župe (Glavatičeva). Od Glavatičeva krenu niz Neretvu do pod planinu Čepu. Zatim okrenu istoku na Korita, s Korita na Tušila i odatle kraj Umoljana u svoju mahalu. Prvi konak im je na Piskačama kod Nevesinja, drugi na Liješću ili u Župi, treći konak u Gostjenjači, četvrti u Tušilima i peti u svojoj mahali. U cijelom ovom putu nigdje se ne dohvataju državnog ili banovinskog puta, osim onog dijela što ga pređu idući od svoga sela do Nevesinja. Na planinu polaze u petoj nedelji po starom Đurđevdanu (prve nedelje juna). Na planini ostanu sve do pred Lučindan (koncem oktobra). Otprilike dvije nedelje prije Lučindana počnu se spremati i silaziti sa planine. Neki koji imaju zirate na Nevesinjskom Polju krenu i ranije, da na tim ziratima zadrže stoku po nekoliko dana. Jedni imaju svoje zirate u Nekudinama, a drugi u Sopiljima. Oba naselja nalaze se u vrh Nevesinjskoga Polja. Tu imaju svoje stočarske kolibe i torove. Na tim ziratima zadržavaju se radi torenja zemljišta i radi iskorišćavanja paše na strništima. Mnogo zavisi od vremenskih prilika, da li će se na tim ziratima zaustaviti i koliko će se zaustaviti. Iz sela Svinjarine idu na Bjelašnicu ovim putem: Najprije kroz predjeo Podveleži idu stočnim putem prema sjeverozapadu izdižući se postepeno na planinu Velež. Obišavši najvišu kotu zapadnoga Veleža prelaze u Poljica ispod Zijemalja. Onda idu pravcem sjeverno kroz Zijemlja sve do na planinu Bahtijevicu. Odatle idu na istok ispod visa Čehoje prema Župi. (Glavatičevu). Prešavši Neretvu niže Glavatičeva idu njezinom obalom nizvodno. Ali ubrzo ostavljaju Neretvu i idu desno u sjeveroistočnom pravcu put planine Visočice, prođu kroz Korita i Tušila i spuste se na Umoljane pa odatle u svoju mahalu. Na tom putu ima pet konaka. Prvi konak im je na Poljicima, drugi između planine Bahtijevice i Župe, treći u Koritima, četvrti u Tušilima i peti u svojim kolibama. Put na mahalu Stanine Na Stanine izlaze stočari iz sela Bivoljeg Brda (sreza mostarskog), iz Gubavice (sreza mostarskoga) i iz Kamene (sreza nevesinjskoga). Selo Bivolje Brdo nalazi se na lijevoj obali Neretve, u poznatoj visoravni Dubrave. Leži na samoj granici mostarskoga i stolačkoga sreza. Nastanjeno je muslimanima i katolicima. Ovi se seljaci bave danas podjednako zemljoradnjom i stočarstvom. Predjeo Dubrave poznat je u Hercegovini zbog odličnih vrsta domaćeg vina. Osim gajenja vinove loze seljaci se bave gajenjem duvana. Sporedno i samo da djelomično podmire svoju vlastitu potrebu siju i žita: ječam i kukuruz. Oko sela nalaze se državne pustopaše obrasle sitnim grmljem (šikarom) i slabim busenom samoniklih trava i korova što izbijaju po prostranom kamenjaru. Po tim pašama pase stoka cijelu zimu i s proljeća sve do mjeseca juna. Oko 10 km. sjevernije u pravcu prema Mostaru nalazi se selo Gubavica nastanjeno pretežno muslimanima sa podjednakim znatno manjim brojem katolika i pravoslavnih. Gubavica je na prelazu iz plodne nizine oko rijeke Bune u visoravanjski manje plodan Kamenjar. I njezini stanovnici više se bave zemljoradnjom nego stočarstvom. Slično onim u Bivoljem Brdu, gaje u prvom redu vinovu lozu i duvan, a djelomično, i samo za svoju potrebu, siju žita. Sa svojih sela idu na planinu ovim putevima: Od Bivoljeg Brda kreću drumom u pravcu sjevernom kroz Dubrave sve do Bune, naselja na istoimenoj rijeci. Odatle idu uz rijeku Bunu do sela Blagaja. Od Blagaja kreću u sjeverozapadnom pravcu i izdižu se polako u predjeo Podveleži. Prešavši Velež kreću sjeverno put Zijemalja. Sa Zijemalja okrenu u desno preko planine Bahtijevice pa se spuste ispod visa Čehoje u Župu (Gornju). Prešavši Neretvu ispod Glavatičeva, idu niz Neretvu sve dok ne dođu pod planinu Čepu. Uzišav uz tu planinu udare u desno u pravcu sjeveroistočnom prema Blacima. Od Blaca, idući uvjek sjeverno, stižu na Delića Polje pa u Raški Do. Odatle idu kroz Šipan Polje na Prenslo u mahalu Krošnje i najposlije stižu na Stanine. Prvi konak (u tom putu) im je kod sela Gubavice, drugi na Veležu na Brasini, treći u Župi pod planinom Čepom, četvrti na Blacima i peti u svojoj mahali. Ali vele da mogu stići za četiri dana u svoje stanove, ako požure. Tijem putem ide i Ibro Trnovac iz Gubavice. , Stočari iz Kamene idu drugim putem i to: Najprije na Grebak poviše Nevesinja, pa na Bojišta kod Nevesinja, pa preko Sopiljskoga Ponora pravo sjeverno na Liješće. Odatle se spuštaju niz Strmicu na Glavatičevo, odakle idu dalje putem kojim idu stočari iz Gubavice. Prvi konak im je kod Sopiljskoga Ponora, drugi na Liješću, treći pod Čepom, četvrti na Blacima ili na stanovima u Staninama. Na svim tim konacima nigdje im ne brane zaustavljanje osim na Liješću. Putevi su im vrlo tijesni, naročito od Ponora do Liješća, jer su se i s jedne i s druge strane proširili zirati. To sužavanje puteva zbog širenja zirata uzelo je maha zadnjih 15 do 20 godina. Neki vlasnici zirata na Liješću, po pričanju ovih stočara, napravili su neku vrstu prihoda od tog prola.za stoke. Oni dočekuju stočare sa stokom i traže od svakoga po dvije do tri banke da ih smirom puste da prođu. Put na mahalu Krošnje Na ovu mahalu izlaze stočari iz sela Svinjarine, Banjdola i Dračevice (sreza mostarskoga). Prva dva sela pripadaju predjelu Podveleži (izrazito stočarskom predjelu sa osobitim načinom života i rada svojih stanovnika). Banjdo, kao i Svinjarina, nastanjen je samo muslimanima. Selo Dračevica leži sjeveroistočno od Mostara, oko 12 km. udaljemo od njega. Nalazi se u podnožju Podveleži u dosta plodnoj vali ispod strmih i golih strana Podveleži i između rijeka Bune i Neretve. Nastanjeno je pretežno muslimanima, a ima ponešto katolika i pravoslavnih. Glavno zanimanje im je zemljoradnja, a sporedno stočarstvo. Bave se najviše gajenjem vinove loze, duvana i povrća. Od stoke drže najviše ovce i koze. Iz sva tri sela idu na planinu ovim putevima: neposredno iz sela idu stočnim putevima put Veleža i pređu Velež na Brasini; odatle prolaze kroz Zijemlja put planine Bahtijevice, pa se ispod visa Čehoje spuštaju u Župu (Glavatičevo); od Glavatičeva idu niz Neretvu, pa uz Čepu na Blaca, s Blaca na Raški Do, iz Raškog Dola na Jagodine Strane i kroz Šišan Polje u svoju mahalu. Na tom putu su im konaci: prvi konak na Zijemljima, drugi između planine Crne Gore do na Gračanicu, treći u Župi, četvrti od Prijekih Njiva do Raškog-Dola i peti u mahali. Na tom putu smetaju im samo na Zijemljima, jer su tuda zirati vrlo prošireni i putevi suženi. Zbog tih zirata čine im smetnje u prolazu i ne daju im da se zadržavaju sa stokom. Put na mahalu Hajvazi Na ovu mahalu izlaze iz sela: Kamene (srez nevesinjski), Svinjarine i Hamzića (srez mostarski) i Gracke (srez ljubuški). Put iz Kamene ide preko Nevesinja, pa sjevero-zapadnom ivicom Nevesinjskoga Polja pro Veleži pravo sjeveru na Liješće. Od Liješća idu na Krstac (Poklopac) pa lijevom obalom Neretve do Glavatičeva. Niže Glavatičeva pređu na desnu obalu Neretve i idu sve obalom do pod planinu Čepu. S Čepe siđu na Vel. Blaca a odatle kroz šumu Lovnicu u svoju mahalu Hajvaze. Prvi je konak na Veleži (Provaljeni Do), drugi u Piskačama (Sopiljski Ponor), treći na Liješću, četvrti na Poklopcu (Krstac), peti pod Čepom (Župa) i šesti u Hajvazima. Mjesto u šest konaka mogu ovaj put da prevale i u pet konaka, ako je povoljno vrijeme i mal zdrav. Za vrijeme austrijske uprave nijesu im na tim putevima pravili smetnje u prolazu. Tek pred svjetski rat počeli su da im čine smetnje stanovnici stalnih naselja kroz koja prolaze. U današnje vrijeme, naročito od kako su uspostavljene opštinske uprave, smetnje im dolaze od strane samih opštinskih uprava. Ni na jednom opštinskom terenu, kroz koji prolaze, ne daju im da se zadržavaju. Niko se ne obazire na njihove teškoće u putovanju. Ako se potuže na ove smetnje administrativnim vlastima, one ih upućuju da se preko svojih opština žale. Kada pitanje dođe pred opštinu, onda ih opet upućuju da se lično nagađaju, i tako se ponajčešće i svršavaju te njihove žalbe. Ipak pomoću žandarma mogu nekako da prolaze bez većih neprilika. Pri izdigu iz sela Svinjarine kreću se ovako: Iz svog sela idu preko planine Veleža na Prisjeku. Odatle idu pravo sjeveru kroz Zijemlja. Prošavši Zijemlja idu na istok preko planine Bahtijevice i silaze u Župu (Glavatičevo). Niže Glavatičeva prelaze Neretvu, kreću sjeverno ispod Čepe na Blaca, a odatle u Hajvaze. Prvi konak im je na Prisjeci, drugi u Zijemljima, treći na Bahtijevici, četvrti u Župi, peti na Blacima i šesti u njihovoj mahali. Selo Hamzići leži jugozapadno od Mostara, skoro 30 km. udaljeno od njega. Ono pripada prostranom i plodnom predjelu Gornjeg Brotnja u kome su nekada bili najbolji hercegovački vinogradi sa starom domaćom lozom: žilavkom i blatinom. Ti su vinogradi propali od filoksere u vremenu od 1910—1918 god. Danas se nalaze još slabi ostaci tih starih vinograda koje postepeno zamjenjuju novi vinogradi na američkoj podlozi. U Brotnju je i duvan dobar i gaji se u velikoj mjeri. (Ovo selo nijesam mogao unijeti u kartu puteva, jer se nalazi i suviše daleko — iznan pruge ostalih naselja iz kojih se izdižu na planinu Bjelašnicu). Iz Hamzića idu na selo Sretnicu. Odatle, sve sjeverno, najprije kroz Mostar, pa kroz Bijelo Polje na planinu Porim. S Porima se dižu na Bahtijevicu, a odatle, istočno, niz Gračanicu kroz Župu, pa opet put sjevera uz Čepu na Blaca, pa u mahalu. Konaci su im: prvi na Vardi (na putu za Mostar u neposrednoj blizini Mostarskog Blata), drugi pod Porimom, treći na Bahtijevici, četvrti u Župi, peti na Blacima a šesti u mahali. Na cijelom ovom putu imaju živu vodu za pojenje mala na dva mjesta: u Bijelom Polju i u Glavatičevu. Iz sela Gracke idu najprije na Sretnicu, pa na Vardu, pa kroz Mostar u Bijelo Polje. Odatle se penju na planinu Porim i Bahtijevicu pa se spuštaju prema istoku put Glavatičeva. Prošavši Glavatičevo idu u pravcu sjevera uz planinu Čepu na Blaca, a od Blaca sjeveroistočno put Hajvaza. Konaci su im isti i na istim položajima kao i stočarima iz Hamzića. Svi polaze od svojih sela između 5 i 6 juna. S planine se vraćaju oko Lučindana (koncem oktobra). Pri vraćanju s planine zadržavali su se na »Jeseništima« u Blacima. Neki su se zadržavali i na Zijemljima. Na Blacima su ostajali skoro mjesec dana na ziratima stalno naseljenih zemljoradnika, koji su ih puštali u svoje zirate uz pogodbu da im natore zemlju. Danas rijetko kome dozvoljavaju da se zadrži na Blacima. Na Zijemljima su se zadržavali najviše na državnim zemljištima, ne na privatnim. Put na mahalu Raški Do Na ovu mahalu izlaze stanovnici sela Opine i Dobrča, najsjevernijih naselja u Podveleži. Stanovnici su sve sami muslimani. (U Opini ima i jedna srp. pravoslavna porodica). Kao ni u svim drugim selima Podveleži tako ni u njima nije priroda bila milostiva ni pružene ruke. Oskudica u svemu, osim u kamenju. Stanovništvo se bavi primitivnim stočarstvom. To mu je glavni izvor prihoda za životne potrebe. Iz svojih sela idu na planinu ovim putem: preko Veleži na Zijemlja; odatle preko planine Bahtijevice i Čehoje na Gračanicu, pa na Župu, (Glavatičevo), pa ispod Čepe na Blaca. Od Blaca okrenu preko Delića Polja pravo sjeveru pa kroz predjeo Radobolje u svoju mahalu — Raški Do. Konaci su im: prvi na Poljicima (u Zijemljima), drugi na Gračanici, treći u Župi i četvrti u svojoj mahali. Od svojih kuća polaze oko 5 do 10 juna. Put na mahalu Jasen Na ovu mahalu izlaze iz podveleških sela Opine, Gornje Gnojnice i Svinjarine, zatim iz sela Rabine i sela Dračevice (ispod Podveleži). Selo Gornja i Donja Rabina nalazi se jugozapadno od Nevesinja, ispod planine Bišine. I ovo se selo nalazi u planinskom predjelu sa nadmorskom visinom oko 800 m. Položeno je u golom kršu i kamenjaru, a nastanjeno sa muslimanima i pravoslavnim, u podjednakom broju, i sa nešto katolika. Iz svojih sela idu na planinu već prije određenim putevima: iz sela Dračevice idu najpre na Nevesinje; od Nevesinja okreću sjeveru ivicom Nevesinjskog Polja na Ponor. Zatim idu pravo sjeveru do na Liješće, pa od Liješća na Glavatičevo, pa ispod Čepe na Blaca i odatle kroz predjel Radobolje na Jasen. Prvo padalište (konak) im je na Ponoru (Piskače), drugo na Liješću, treće pod Čepom, četvrto u mahali Jasen. Iz sela Rabine idu najpre na Nevesinje pa dalje istim putem kao i iz Dračevice. Iz drugih sela (Opine, Svinjarine i Gornje Gnojnice) idu preko Veleži na Brasinu i odatle na Zijemlja, onda na Bahtijevicu, pa preko Čehoje i preko Gračanice u Župu. Zatim prođu Glavatičevo na Čepu; odatle idu na Blaca pa na Jasen. Konaci su im: prvi u Poljicima (ispod Zijemalja), drugi na Gračanici, treći u Župi i četvrti u mahali. Od svojih kuća polaze između 1 i 10 juna, a vraćaju se počevši od polovine septembra pa do polovine oktobra, već prema tome da li je povoljno vrijeme ili je zahladnilo. Vraćaju se istim putevima kojim su i došli. Nigdje se u putu ne zadržavaju. Put na mahalu Lovnicu Na ovu mahalu izlaze stanovnici sela Gornje Gnojnice i Opine, iz predjela Podveleži, te iz sela Hodbine. Ovo zadnje selo pripada također srezu mostarskom. Leži u neposrednoj blizini izvora rijeke Bunice koja utječe u Bunu. Kao Gubavica, i Hodbina leži u prelazu iz nizine Mostarskoga Polja u visoravan Dubrave. Stanovništvo se bavi više sa zemljoradnjom (vinova loza, duvan, povrće i voće) nego stočarstvom. Stanovnici su pretežno muslimani sa mnogo manjim i podjednakim brojem katolika i pravoslavnih. Putevi iz Hodbine idu najprije prema Buni, odatle okreću istočno prema Blagaju. Od Blagaja izdižu se put Podveleži i Veleži. Prešavši Velež kreću pravo sjeveru kroz Zijemlja, zatim istočno preko Bahtijevice na Župu (Glavatičevo). Odatle idu sjeverno ispod Čepe na Blaca pa u svoju mahalu. Prvi konak im je na Veležu, drugi u Zijemljima, treći u Župi i četvrti u svojoj mahali. Iz Opine i Gornje Gnojnice idu već opisanim putevima iz Podveleži. Put na mahalu Zelene Njive Na ovu mahalu izlaze iz sela Svinjarine i Banjdola. Iz svojih sela izdižu se stočari na mahalu Zelene Njive ovim putem: preko Veleži na Zijemlja, preko Bahtijevice na Gračanicu, kroz Glavatičevo, ispod Čepe na Blaca pa kroz mahalu Jasen na Zelene Njive. Konaci su im: prvi na Zijemlju, drugi na Gračanici, treći u Župi, četvrti na Raškom Dolu i peti u svojoj mahali. Put na mahalu Gola Kosa Na ovu mahalu izlaze iz sela Dračevice i Svinjarine. Stočari koji izlaze na mahalu Golo Brdo (Gola Kosa) idu iz svojih sela na planinu istim putem kojim i oni sa Zelenih Njiva. I sa jedne i sa druge mahale vraćaju se kući pred Lučin-dan na jednu nedelju, a nekad i ranije (to znači od 20 do konca oktobra). Kada se vraćaju ne ustavljaju se na planini nigdje, nego silaze pravo u svoja sela. Putevi na mahale Karamustafine Čaire, Hranisavu, Mrtvanje i Opančak Na ove mahale izlaze stanovnici sela Kasatići, Lokve, Pazarić, Budimlići, Bioča i Korča. Sva ta sela pripadaju sarajevskom srezu i nanizana su po sjeverozapadnoj ivici planine Bjelašnice. Karakter tih sela je planinski; nalaze se u nadmorskoj visini od 600—900 m. Ali po privređivanju njihovi stanovnici pripadaju u prvom redu zemljoradnji pa tek onda stočarstvu. Oni izlaze na planinu kada posvršavaju svoje poljske radove i kada zatvore zirate. Stoka im ostane bez ispaša te je stoga gone u planinu na odmor i prehranu. Na Karamustafine Čaire izlaze iz sela Kasatića i Lokava ovim putem; prvo na Lokavsko Brdo i na vrelo Rajčevicu; odatle između visova Šuplja Stijena i Guvno kroz šumu zvanu Jelovinu na lokvu Mlavu pa na svoju mahalu. Taj put mogu da pređu za tri sata. Uspon je strm i težak, naročito sprva puta. Na Mrtvanje i na Hranisavu idu uz potok Krupu ili potok Ljubovčicu pa do šume Bor; odatle idu kroz visoku šumu na Mrtvanje. Na Hranisavu izlaze i uz Beganovu na vrelo Kradenik, pa odatle ispod glavnoga masiva Hranisave, zaobilazeći ga znatno prema istoku, izlaze poviše mahale ispod visova Kleka i Čardaka. Odatle se spuštaju kolibama. Na Opančak izlaze: najprije seoskim putevima Mejinoj Luci i Lanišću. Od Lanišća skreću jugoistočno do mahale. Svi su ti putevi mahom upotrebljavani seoski putevi, ne samo za izgon stoke, nego i za sječu i dovoz drva kao i za druge seoske pogrebe. Putevi su neuređeni i radi jakog uspona dosta teški. Život i rad stočara (Humnjaka) Najprije ću se osvrnuti na život i rad ovih stočara u njihovim stalnim naseljima u Hercegovini. Zatim ću da prikažem njihov život i rad za vrijeme ljetnog boravka na planini Bjelašnici. Opis kraja Podveleži Sjeveroistočno od Mostara, ispod planine Veleža, pruža se u smjeru sjeverozapadno—jugoistočno visoravan Podvelež. Njena nadmorska visina kreće se između 600 i 700 m. Teren je veoma krševit i obrastao niskom šumom (šikarom). Samo u opsegu samih sela imade ponešto ziratne zemlje, koja je kao naplav istrošenoga krečnjačkog materijala pomiješanog sa glinom, prilično plodna. Podvelež ima nepovoljnu klimu. Ležeći neposredno pod planinom Veležom, izložen je oštrim vjetrovima koji se ruše sa viših planinskih položaja u niže. Cijeli kraj oskudjeva vlagom i vodom. Usjevi se mogu povoljno razvijati samo u toku proljeća, dok još ima zimske vlage. Čim nastupi ljeto, stradaju usjevi od suše. Tada nastane teško stanje za održavanje stoke, jer se trava po pašnjacima ne može da obnavlja, a pored toga nema ni dovoljno pitke vode. Tada se Podvelešci kreću u visoke planine radi lakše ishrane stoke. Nepovoljna klima i oskudica u ziratnoj površini biće da je glavni razlog što ovdje ni do danas nije mogla da uhvati korjena zemljoradnja. Za vrijeme austrijske uprave u Bosni i Hercegovini nastojala je vlast da i ovdje razvije izvjesne grane zemljoradnje, na pr. gajenje duvana, ali bez uspjeha. Nije se uspjelo ni sa boljim čuvanjem i gajenjem šume, iako je šuma za ovo planinsko naselje veoma potrebna ne samo sa stanovišta ekonomskoga nego i sa klimatskoga odnosno meteorološkog. Veoma oprezna, čak i bojažljiva, austrijska uprava, kad god je bilo u pitanju da li će se preduzetim administrativnim mjerama izazivati neraspoloženje ili čak i otpor stanovništva — naročito muslimanskoga, rijetko je kada forsirala svoje odluke. Naročito ne onda, kad bi se preduzetim mjerama trebalo tehnički i privredno pomoći izvjesnom kraju okupiranih provincija. Tako se može razumjeti, što je i ovo planinsko i pretežno muslimansko naselje ostalo ne samo bez poljoprivrednih i kulturnih ustanova, nego je ostalo i izvan komunikacionih veza, iako su one oko njega veoma dobro izgrađene. Kroz Podvelež, kao i do njega, nema uređenih drumova i puteva. Stoga se u nj i ne navraća niko osim njegovih stanovnika, trgovaca sa stokom i državnih službenika koji po svojoj službenoj dužnosti moraju da ga posjećuju (žandarmi, čuvari šuma, sudski ovrhovoditelji, poreski i finansijski službenici). Sela su naređana od sjeverozapada prema jugoistoku ovim redom: Dobrč, Opina, Kličani, Donja Gnojnica, Svinjarina, Banjdo, Kružanj i Kokorina. O postanku naziva pojedinih sela postoje narodne priče koje se i dan danas održavaju. Priče su vezane sa ličnosti Hercega Stjepana i sa njegovom vlasti i gospostvom u tim krajevima — (Stjepan-Grad, tvrđava Hercega Stepana nalazi se i danas kao ruševina u neposrednoj blizini Podveleži, više Blagaja na Buni). Evo nekoliko priča o postanju naziva pojedinih sela: Selo Svinjarina nalazi se nekako u sredini linije SZ—JI cijele Podveleži. Nastanjeno je isključivo muslimanima. Najveće je i relativno najnaprednije selo čitave Podveleži. Terenski, po kvalitetu zauzetoga zemljišta i po flori ne spada u najpovoljnije naselje. Ali ima jednu dobru stranu, a to je što ima dosta vode. Ima čak i jednu udolicu oko cijeloga sela zvanu Bare, gdje je zemljište močvarno i gdje veoma dobro rastu hrastovi. Ti hrastovi redovno rađaju žirom. Pričaju da su na tom močvarnom zemljištu i u hrastovoj šumi čuvali svinje Hercega Stjepana. Zbog toga se cijelo naselje i nazvalo Svinjarina. Nešto južnije od Svinjarine nalazi se selo Banjdo. I ono je nastanjeno isključivo muslimanima. Terenski, a i sa privrednoga gledišta, ima povoljniji položaj. Ovo je selo možda nekada bilo i bogato, jer u njemu ima i danas vrlo starih kuća, zidanih i malterisanih, koje su prekrivene pločama zvanim sačacima. U tim kućama nalazi se u prizemlju izba — podrum a gore su sobe za stanovanje. Po pričanju služile su izbe za smještanje badnjeva Her. Stjepana. Tako je od riječi badanj nastao Banjdo. Ispod Banjdola, a iznad Dračevica, nalaze se ispaše Ravnice, koje su do nedavna bile vlasništvo porodice Dizdarevića koja i danas živi u Blagaju. Priča se da su ti Dizdarevići bili u rodu sa Her. Stjepanom i da su prešli na islam pošto su Turci zauzeli Hercegovinu. U toj Ravnici nalazili su se dijelom vinogradi a dijelom su bile ispaše u kojima je čuvana alaša Her. Stjepana. Selo Kružanj sastoji se iz dvije mahale, donje i gornje, koje leže u krugu, pa mu odatle i ime potječe. Još niže leži Kokorina u kojoj su gajene kokoši H. Stjepana. Stanovništvo, njegovi običaji i osobine U čitavoj Podveleži žive danas pretežno muslimani sa neznatnim brojem pravoslavnih i katolika. Drži se da su svi bili hrišćani još za vladanja H. Stjepana i da su prešli na islam poslije H. Stjepana, kako bi zadržali svoje posjede koje su uživali i dobili od njega. Da su prije u tom predjelu živili hrišćani najbolje svjedoče razni kameni spomenici, stećci i krstače. Vrijedno bi bilo zabaviti se ovim ostacima iz starijeg doba, jer se u nekim gomilama nalaze ostaci ruševina. U selu Kružnju nalaze se ostaci ruševina za koje se govori da potječu od nekadašnje crkve. Na mnogim se stećcima, što se nalaze u Podveleži, vide isklesani ljudi sa sjekirom ili sa strijelicom ili sa štitom. Stari ljudi tumače te znakove tako, da su tu nekada živili i radnici i lovci i borci. Kao pripadnici islama današnji stanovnici Podveleži veoma su čvrsti, prosto fanatizovani, u svojim vjerskim nazorima i obredima. Nipošto ne bi oni dozvolili da im kogod prigovori, da su ma u kom pravcu manje pravovjerni muslimani nego oni u Mostaru. Kako što je uvijek slučaj kod primitivnih ljudi, tako se i kod njih pazi, da se u prvom redu formalne religijske oznake strogo vrše i ni pod koju cijenu ne krše. Pranje, klanjanje, postovi, odricanje uživanja vina i drugi vjerski obredi kod njih su davno izgubili ono pravo značenje njihovo, tj. vaspitanje u vjerskoj disciplini i očvršćavanje duha i karaktera, pa su postali glavni znaci vjere odnosno vjerske pripadnosti. Ko se tih obreda ne drži, on za njih nije Muslim već Vlah. Prave religioznosti nema, ili u koliko se i pokazuje ona prelazi u mistiku i praznovjerje. Sve što god ih zadesi, bilo dobro ili zlo, dolazi od Boga. Ali to visoko uvjerenje veoma je pomućeno fatalizmom i mistikom. Za najmanju stvar, bilo da pođe napredak ili da se riješe bolesti, kako na čovjeku tako i na hajvanu — domaćim životinjama, idu hodžama i pišu zapise. Vjerski propisi, koji se više održavaju predanjem nego što se napisani uče, osnov su realnom životu i društvenom odnosu. Treba poštovati starijeg i jačeg od sebe, ali ni stariji ni jači ne treba da ugnjetavaju mlađeg ni slabijeg od sebe. Naročito teško osjećaju ako ih neko materijalno iskorišćuje, a pokazuju dječiju odanost prema onom u čije su se poštenje i ispravnost osvjedočili. U Mostaru mi je pričao jedan trgovac Srbin, ovaj slučaj. Jedne godine bijaše velika oskudica u ljudskoj hrani. Podvelešci su tu oskudicu osjetili jače nego drugi stanovnici sela oko Mostara, jer osim stoke nijesu imali ništa drugo, ni za potrošnju ni za prodaju. Među njima nalazio se neki imućniji polutrgovac koji je njihovu nevolju bezobzirno iskorišćavao. Tada nekolicina ljudi dođoše u Mostar trgovcu Rindi Milišiću i od njega zatražiše hranu na poček. I on im je dao. U dućanu Rindinu reče jedan od njih svome drugu: »Rekoh li ja tebi, Osmo, nije Hamo Turčin. Rinda je pravi Turčin«. (Valjda zato što pomaže sirotinju u bijedi i nevolji a ne iskorišćava je). I danas, ako steknu uvjerenje u ispravnost i poštenje nekoga trgovca, idu svi k njemu kao na solilo i podmiruju svoje čaršiske potrebe samo kod njega. Život im je na domu posve patrijahalan. Domaćin je pravi gospodar u kući. Ako je kuća zadružna, onda je starješina zadruge apsolutni gospodar. Svi muški članovi u zadruzi imaju podijeljene dužnosti: zna se ko je čoban, ko ratar, ko sječe i prodaje drva, ko nabavlja namirnice iz čaršije, i dr. Život je vanredno skroman, upravo oskudan, jer osim podmirivanja najprečih vitalnih potreba nema osjećanja za drugim potrebama. Ovo je valjda jedini kraj, koji leži u neposrednoj blizini većeg grada (Mostara), u kome se ne nalazi nikakav znak civilizovane okoline: ne samo da nema ni jedne škole, nego nema ni kavane, ni mehane, ni trgovine. Kuće za stanovanje su im slabe suhozidice, krovinom pokrivene, čadljive i tijesne, kao i na planinama. Kad im se koja od starih kuća sruši, oni grade male suhozidice pod kakvom gredom (stijenom) i prekriju je slamom. Interesujući se za razlog zašto danas grade ovako slabe kuće kada su prije 40—50 godina i ranije gradili dobre zidane kuće i pokrivali ih kamenim pločama, ja sam stekao uvjerenje, da tome nije uzrok njihov nomadski život. Zbog toga nomadskoga života oni su zaista prisiljeni da grade kuće na više mjesta, »na jeseništima«, na »proljetištima«, i u selu. Ali oni su tako živili od kako se zna za njih. Stoga je glavni razlog toj pojavi gradnje slabih kuća postepeno osiromašenje — pauperizovanje — cijeloga toga naselja. Nemoguće je Podvelešcima da sa prihodima svoga posve primitivnoga i ekstenzivnoga stočarstva podmiruju sve svoje potrebe i uz njih sve one daće koje od njih traži državna zajednica. Svejedno je što se oni odriču drumova, higijenskih bunara, škola i drugih ustanova modernoga društva, oni ipak moraju da doprinose svoj dio društvenoj zajednici i za takve ustanove. Pa i kada uzmemo da su za njih kao stočare minimalni neposredni porezi, ipak su posredni porezi za njih jednaki kao i za napredna naselja u državi. Sa svojim primitivnim stočarskim proizvodima koji, zbog usavršavanja ukusa njihovih dosadašnjih kupaca, nemaju dobru prođu, oni jedva pribiraju potrebna sredstva u novcu, pa teško odgovaraju opštim obvezama državljana. Stoga im za njihove lične potrebe ostaje veoma malo novaca. To se pokazuje ne samo u gradnji stanova, nego i u odijevanju i u hranjenju. Posteljina im je gunj poda se i gunj na se. Kuhinjsko posuđe im se sastoji od jednog većeg kotla, sača za pečenje hljeba, nekoliko sahana, drvenih i zemljanih zdjela, drvenih kašika, ibrika, ćupica, burila za vodu i škipova za mlijeko. Odijelo je najvećim dijelom vlastiti proizvod od vune. Na muškarcu je košulja od beza (ali može biti bez nje), džemadan-koporan od crvene čohe i gunj od sukna, čakšire (do koljena), crvene tozluke, bijele vunene čarape, priglavci i slabi opanci od prijesne kože. Na glavi je fes oko koga je omotana, ne uvijek ali često, bijela marama. Pašu se redovno zelenim pojasom, i po njemu se razlikuju muslimani od hrišćana seljaka. Malo koji muškarac nosi donje bijele gaće od beza. Kao ogrtač, kada su izvan doma, nose veliki gunj — ćebe, proizvod od domaće vune. Karakteristična je oznaka njihove nošnje velika crvena kabanica — habalija — koja je do skoro bila propisna oprema konjanikova. (Ovakne kabanice viđaju se osim kod Podveležaca još i kod Drežnjaka). Hrana im je veoma jednostavna. Ona se sastoji iz ječmena ili raževa hljeba i mliječnih proizvoda. Samo se u boljim i jačim kućama troši luk, krumpir i kupus. Poznato je, da ima ljudi koji posjeduju po 200 do 300 komada sitnog blaga (ovaca i koza), a za kuću kolju samo ono što se slomije niz pećine ili ga vuk rani. Zimi je glavna hrana uz hljeb i sir čorba od kukuruza (ne od graha), jer je ovaj najjeftiniji. Za njih se u pravom smislu može reći da »štede od usta«. Pored svega toga Podvelešci su vrlo otporni i zdravi. Nevjerovatno je, ali je istinito, da ima čobana koji u godini dana jedva pet noći prenoće u kući, inače su stalno i dan i noć sa stadom. I ako higijenska strana kod njih nije poznata, malo je bolesti među njima i malo bolesti koje oni poznaju. Dječijih zaraza uopšte nema. Stariji umiru najčešće od vrućice (tifusa). Starost od 80 godina dožive više njih sa vrlo zdravim zubima, a ima ih i sa 90 i 100 godina. Karakteristično je da veliki dio njih oslijepi već u sedamdesetoj godini. Svakako je glavni uzrok tome gubljenju vida dim, jer se čitavi svoj život ili u svojim kućama i kolibama ili kraj stada pure i griju uz otvorenu vatru. Jedina nesreća koja ih goni to je endemični lues, koji potječe od ranijih vremena. Od ove gadne bolesti liječi ih na planini neki vrač-travar, a koji put i u selo im dolazi. Ovu njihovu nevolju uočili su neki viđeniji građani muslimani u Mostaru pa su bili poveli akciju da im se od strane sanitetskih vlasti pruži liječnička pomoć, ali je i tu ostalo, bar kako izgleda, samo na pokušaju. Oni sami ne žele da im dolaze liječnici i da ih uznemiruju, jer drže da će ih svaka novotarija pomesti u njihovom načinu života. I protiv ove bolesti služe se zapisima koje im zapisuju hodže. Ako ovi zapisi ne pomognu, tada je sve drugo uzaludno, jer je bolesniku takav krsmet (sudbina); u nj mnogo vjeruju. Prosvjećenost je veoma slaba. Podvelešce ubrajamo među najzaostalije Hercegovce. Škole niti su imali, niti je dandanas imaju. Doduše, nisu ni želili da im se otvore. Jedino se između sviju odvaja selo Svinjarina koja je tražila školu. Stanovnici ovoga sela nudili su zemljište i radnu snagu; izgleda da će im se sagraditi škola. I ovo je svakako nastalo pod utjecajem njihova valjanoga hodže Ahmed ef. Smajkića, rođenog u Svinjarini. On je sada imam matičar u tome selu. Živi kao građanin. U kući mu je uređeno po gradski, te u svakom pogledu radi na podizanju svoga sela. Inače postoje samo vjerske škole — mektebi. Ima ih u svakom selu. Po danu pohađaju mektebe sitna djeca a u veče odrasli, razumije se samo preko zime. Ali nije samo nepismenost najgora strana njihove neprosvjećenosti. Izgleda da zbog velike primitivnosti, zbog jednostranosti života i privređivanja i zbog strogoga separisanja od ostalog građanskoga elementa i njihova intelektualna snaga veoma zaostaje u upoređenju sa ostalim stanovništvom hercegovačkoga krša i golijeti. Ne žive u mnogo boljim materijalnim prilikama ni ona najbliža im sela mostarskoga i nevesinjskoga sreza, sa muslimanskim i hrišćanskim življem, pa se u toga stanovništva ipak vidi stvaralački duh: u narodnoj nošnji, u pjesmi, u narodnim umotvorinama i rukotvorinama. Kod Podveležaca nema svega toga. Ja u rukama njihovih čobanica i maja nijesam vidio, osim preslice, nikakav drugi ručni rad. Vidio sam i muške i ženske radnike pri žetvi i poslije žetve kada se vraćaju sa teškoga posla, bez pjesme. Promatrao sam čobane i čobanice pri čuvanju stada po čitave sate, bez pjesme, bez dvojnica, bez ikakvoga muzičkoga instrumenta. U drugim planinama pastiri se zabavljaju u skakanju skoka, ili u bacanju kamena s ramena, ili se hrvu, ili puste svoje bikove da se bodu i nadjačavaju. U Bjelašnici kod Podveležaca nisam ništa od toga vidio. Suviše strog, upravo asketski, način je njihova života. Bilo bi zaista zanimljivo u samim njihovim stalnim naseljima ispitati živog i običaje u pojedinim zgodama, npr. pri rođenju, pogrebu (pokopu mrtvaca), pri većim skupovima momaka i djevojaka, pri ženidbi i udaji, u svatovima itd. Glavno zanimanje Podveležaca je stočarstvo, i to ovčarstvo i konjarstvo. Pored ovaca drže znatan broj koza. Broj goveda je srazmjerno neznatan. Ovce su im domaće, sa pomiješanim runom, dosta sitne, tako da živa težina kod ovce iznosi 25—30 kg., kod ovnova oko 35 kg. Sitnija je ovca kod njih u glavnom radi toga što cijelu godinu živi samo na paši. Nikada joj oni ne polažu hranu. Isto tako ovce se nikada ne sklanjaju u zatvorene staje, kao što to rade u planinskim predjelima Bosne (Zagorje, Glasinac). Staje služe kod njih samo za telad, ili za kravu sa malim teletom. Sitna stoka im je veoma otporna prema nevremenu. To isto vrijedi i za njihove konje koji najveći dio svoga života provedu pod vedrim nebom. Podveleški konj je tip bosanskog-brdskog konja, ali je svakako najkrupniji soj toga tipa. Širok je, stamen, sa jako razvijenim grudima, snažnog vrata i dobro razvijenim leđima i sapima. Podveleški konj je tipični kiridžiski konj. Dok nije bilo puteva i željeznica Podvelešci su bili glavni kiridžije za prenos robe mostarskih trgovaca. Danas se to vrlo slabo praktikuje, pa je s tim jedan dobar dio prihoda za Podvelešce otpao. Naročito danas kada ih ni u lokalnom prometu robe između Mostara, Nevesinja, Gacka i dr. mjesta više ne trebaju, (zamijenio ih je teretni auto). Sa ovcama iskorišćuju u glavnom pašnjake koji se nalaze po kamenjaru oko njihovih sela. To su većinom njihovi vlastiti pašnjaci. Od Gnojnica pa sve do vrha Veleži ne postoji ni jedna parcela erara (državne imovine) već je sve privatio vlasništvo, koje posjeduju još od davnina. Parcele im se protežu od jugozapada prema sjeveru istoku skroz od najjužnije granice od Mostara pa prema Veleži u jedinicama koje se zovu »uže«. Ova jedinica nije ista u čitavom kraju. U Svinjarini, Dobrču i Kličanima jedno »uže« iznosi 50 aršina. U Banjdolu, Kružnju i Kokorini jedno »uže« računa se 25 aršina. Razlika u veličini užeta potječe otuda što je u prednjih sela zemlja slabija i kraj goliji (kao Kličani — golijet bez drveta i najhladniji kraj, radi jakih i hladnih vjetrova) dok je u posljednjih sela zemlja bolja pa im se na taj način veličina sa vrijednosti izjednačuje. Taj se način podjele posjeda tumači načinom života Podveležaca. Podvelešci su nomadi u pravom smislu. Oni sele sa svojim blagom četiri puta godišnje i to svaki na svome posjedu. Zimi, za jakih mrazova i snijegova, spuste se sve do Mostara; u proljeće kreću prema Veleži; ljeti idu na planinu Bjelašnicu ili Visočicu; u jeseni se vraćaju opet na Velež pa da se ponovo spuste na niže kada okrenu mećave. Ovo kretanje ravna se prema vremenu. Pri ovom seljakanju čobani strogo paze da hajvan ne luta tamo amo. On stoji pred njim i pomiče se stopu po stopu kako bi iskoristio svaku sirovu i suvu travku. Ovaj se način čuvanja hajvana zove »pripuštanje«. Što se tiče onih stočara, što su iz nevesinjskog sreza o njima ću ukratko da navedem ovo: Sela Kamena i Žulji nalaze se na granici srezova stolačkog, nevesinjskog i mostarskog u visini oko 800 m. nad morem. Oba su naselja, naročito Žulji, bez vode. U ljetno doba povrh pitanja ishrane stoke dolazi i ovdje pitanje vode za stoku. Kao što već sama imena tih sela kažu kamenito i neplodno je tlo na kome su postavljena. S trudom i sa žuljevima valja otimati koru hljeba sa neplodnog zemljišta. Ziratno zemljište, koje služi za ratarsku proizvodnju, ubačeno je ovdje ondje među prostranim pašnjacima — kamenarima — i čini male oaze. Njega je stvorila sama priroda trošeći tvrdi kamen i nanoseći izdrobljeni materijal u udolice i vrtače. Čovjek je zapravo samo uhvatio te nanose i ogradio ih kamenom ogradom. Ziratna površina veoma je ograničena. Po pojedinom gazdinstvu iznosi u prosjeku oko jedan hektar. Broj stanovništva je međutim srazmjerno velik te broji u prosjeku od 6—7 članova po porodici. Ima porodica koje žive u zadruzi. Te su u boljim ekonomskim prilikama. Zemljište obrađuju drvenim plugom i drvenom branom. Od žita siju najviše jari ječam, zatim ozimu raž i malo ozime pšenice. Ovi usjevi daju u povoljnim godinama oko 9 metara po hektaru. Ozimine siju u drugoj polovini septembra a jarine u drugoj polovini mjeseca marta. Kod pripreme zemlje za jarine djelomično običavaju da zemljište u jesen preoru prvi put a u proljeće da ga preoru po drugi put. Usjevi se siju omaške a zatim se zabranaju drvenim branama. Od okopavina gaji se krumpir a od povrća kupus i nešto crvenog luka. Žita žanju kosom a vrše konjima na guvnu. Zrno iz pljeve rastavlja se pomoću vjetra. Drvenim lopatama bacaju prema vjetru u vis ovršeno žito da vjetar razdijeli svojim strujanjem pljevu od zrna. Prihodi sa oranica podmiruju jedva ½ životnih potreba u žitu i povrću. Drugu polovinu podmiruju od prihoda stočarstva, kao i sve redovne novčane izdatke oko javnih daća i kućnih potreba. Najmnogobrojnija vrsta stoke su ovce, zatim koze. Goveda imaju vrlo malo. Tako i konja. Ovca i koza su domaćeg soja. Goveda su pretežno domaća, sitna i zakržljala. Imade ponešto i meleza bosanske i vintalske pasmine. Konj je bosanski brdski soj. Ovcu iskorišćuju za dobivanje vune, mesa i mlijeka. S njima tore svoja zemljišta. Od koza dobivaju kostret, meso, kožu za opanke, za oputu i za pravljenje mijehova u koje spremaju kajmak. Goveda upotrebljavaju u obradi ziratne zemlje. Konja upotrebljavaju za prenos tovara a djelomično se gaji i za prodaju u srezove ljubuški i mostarski. Stoku veći dio godine prehranjuju na pašnjacima. Ovce i koze skoro kroz cijelu godinu. One rijetko kada da dobiju sijeno i slamu. To biva samo u danima teže zime, kada se snijeg spusti nisko i u njihove krajeve. Povrh paše, ovce i koze hrane zimi i sa jasenovim lisnikom. Goveda i konje počinju hraniti, u zimsko doba, najprije sa slamom a onda sa sijenom i to tek oko 1 decembra a često istom oko 20 decembra. Pred nastup ljeta, između 1—6 juna izlaze na planinu Bjelašnicu. Na planini ostaju do polovine septembra. Zatim neki dio stočara, oko 15 njih, silazi u Nevesinjsko Polje gdje se zadrže još po jedan mjesec radi ishrane stoke i radi gnojenja oranica, koje su prikupili da bi mogli izdržati stoku, dok u Kamenoj i Žuljima ne padnu jesenske kiše od kojih se lokve napune vodom a trava poraste po kamenitim pašnjacima. Oko Lučin-dana t. j. oko 30 oktobra vraćaju se stočari sa stokom na pravo stanište t. j. u sela Kamenu i Žulje na zimovanje. Selo Žulji nastanjeni su isključivo muslimanima a Kamena pretežno muslimanima sa nešto katolika. I jedni i drugi žive u najprimitivnijim prilikama. Kuće su im male, prizemljuše, sa malim prozorima ili bez njih. Glavni dio zgrade čini prostor oko ognjišta. Tu sjede po danu a po noći spavaju na tlu oko ognjišta. Nivo napretka i prosvjećenosti vrlo je nizak. Postoji skoro potpuna nepismenost jer ni osnovne škole još nemaju. Sa okolinom svojom vezani su samo uskim stazama prohodnim za pješake i konjanike. Život i rad stočara na planini Posve je razumljivo, da je život stočara na planini još jednostavniji, strožiji i oskudniji nego u njihovim stalnim naseljima. Na planini su im još jednostavniji i lošiji stanovi nego u njihovim selima. Njihove kolibe i zgrade, kao što se vidi iz prednjeg opisa, služe u glavnom za noćni počinak, a još više za spremanje i čuvanje mliječnih proizvoda. U njima se nalazi samo ono što je najpotrebnije i bez čega se ne može biti, odnosno bez čega se ne može obavljati posao radi koga se došlo na planinu. Glavni posao i zanimanje tiče se čuvanja, ishrane i iskorišćavanja stoke, odnosno prerade mlijeka. Najveći dio stoke čine ovce. Mnogo manji broj čine koze, goveda i konji. U svakoj mahali ima samo po nekoliko glava rogate marve. Konja ima kod svake kolibe po dva do tri. Njih drže u glavnom radi prenošenja tovara od kuće i nazad. Kada se izdignu na planinu, zadrže konje na paši po 20 dana da bi se oporavili, a potom se vrate s njima u selo da posvršavaju poljske poslove. Onda ih opet povrate na planinu i ostanu s njima do polaska. Prije nego pođu na planinu odluče kod kuća janjce od ovaca. Na planini puštaju janjce ovcama samo izjutra i uveče, kada ovce muzu. Ovce puštaju samo na vazdanak na pašu. Čim ih izjutra pomuzu puste ih na pašu; tu ostanu cijeli dan. Međutim stalni naseljenici u ovoj planini u Umoljanima, Brdima, Lukavcu i drugim selima izgone ovce i na popasak i na vazdanak. Na popasak i na vazdanak izgone sve do Vidovdana, a poslije toga samo na vazdanak. To je zbog toga što stalni naseljenici počnu mjesec dana ranije sa pašom nego Hercegovci. Mlada i bujna paša daje dosta mlijeka, stoga mogu ovce i tri puta na dan musti. Za vrijeme cijelog bavljenja na planini računaju da mogu dobiti od ovce u dobrim godinama po 30 litara mlijeka, a u rđavim godinama po 20 litara mlijeka. (Dobre su godine u kojima ima izobilja kiše, tako da se trava stalno osvježava i pomlađuje. Loše su godine bez kiše, sušne godine). Vareninu (mlijeko), kad hoće da prerađuju, umlače na vatri, ali je ne uzvaruju. Zatim je razliju u škipove i drže u njima 24 sata da se ukajmači. Onda kupe kajmak i ostavljaju u kacu kajmačaricu. Kad ostavljaju kajmak u kacu, dobro ga sole. Kažu da se taj kajmak ne pokvari, iako ostane u kacama, sve dok pođu kućama. Kada hoće da krenu kući, onda metu maslo iz toga sabranoga kajmaka. Kajmak metu u onom istom kotlu, u kome zagrijavaju mlijeko. Po dvoje čeljadi zasuču rukave do lakata pa onda golom rukom metu kajmak sve dotle dok se ne izdvoji maslo. Imadu i stap, ali u njemu ne metu kajmak nego bućkaju samo neuzvareno mlijeko — jemužu — iz koga hoće da dobiju slatki kajmak, a iz ovog vade odmah mlado maslo. U toku ljeta, dok se bave na planini, ne metu kajmak za to što je vrućina, pa se maslo neće da odvaja od mlaćenice i od drugih primjesa. Ako kajmak u slučaju potrebe moraju da metu u toku ljeta, onda ga najprije dobro ohlade u snijegu. Maslo, koje dobiju, poperu nekoliko puta vodom i izgnječe da se posve očisti i ocijedi. Zatim ga trpaju u mijehove, koje čvrsto zavežu. Za kajmak upotrebljavaju obično kozije mijehove. Kada donesu maslo kućama, onda ga pretapaju, procijede kroz krpe i sasipaju u tenećke. Nešto masla upotrebe za vlastitu potrošnju, ali najveći dio prodaju. Od mlaćenica koje ostanu poslije metenja masla prave urdu. Mlaćenice najprije uzvare, pa onda zakisele. Ono što procijede to je urda, t. j. najslabija vrsta sira. Od onoga mlijeka što ostane iza kajmaka u škipovima prave sir, i to na ovaj način. Mlijeko umlače tako da u njemu slobodno mogu držati prst. Onda u to mlijeko uliju sirište. Sirište im je od brava. Što je deblji brav, od njega je bolje sirište. Kažu da je od mlađeg bravčeta bolje sirište nego od starog. Životinjsko sirište stave najprije u drveni kablić — sirišnjak i naliju ga sa sirutkom; tu ostaje dotle dok ta sirutka ne primi maju sirišta u sebe. Potom zakiseljavaju mlijeko tom sirutkom. Kada se prosiri mlijeko, onda saspu sir sa sirutkom u škipove, koje malo nagnu da se sirutka ocijedi. I čim se sirutka ocijedi trpaju komade sira u sirnu kacu, i ne soleći ga. Kada napune kacu sirom, onda ga opet vade iz kace, drobe, sole, trpaju u mijehove i dobro zbijaju. Zbijaju ga jednim drvenim maljem koji zovu mećka. Za sir obično upotrebljavaju ovčiji mijeh. Računaju da od 12 l. mlijeka mogu dobiti 2 kg. sira. Osim mlijeka, koje prerađuju, dobivaju od ovaca i janjaca vunu. Računaju da poprečno od svake ovce mogu dobiti po 1 kg. neoprane vune, a od janjeta ¼ kg. Ovce strigu oko Petrova-dana (po starom kalendaru), a janjce između Ilin-dana i Gospojine (po starom kalendaru). Od jačine zime i od kakvoće ishrane zavisi mnogo kakvo će biti runo kod ovaca. Ako zima nije jaka i ako ima dobre paše, u toku zime, runo je gusto i teško. Ako je oskudna hrana preko zime, runo je slabo. Od mlađeg bravčega runo je teže nego od starijeg. Vunu od ovaca upotrebljavaju najviše za svoje kućne potrebe. Najprije je peru, raščešljavaju i predu, pa onda prave tkaninu za odijelo. Ta tkanina može biti sukno ili raša. Sukno je češća, gušća i bolje valjana tkanina. Raša je rijetka i slabo valjana tkanina. Vunu od odraslih brava upotrebljuju, osim za odijelo, još i za čarape, priglavke, narukvice, vunene marame, pregače i dr. Vunu od janjaca upotrebljuju za ćebad ili, kako oni kažu, za gunjeve. Skoro u svakoj kolibi drže pored svojih ovaca i tuđe ovce. To su pobravičarske ovce. One stočare koji su im dali svoje ovce da ih istjeruju na planinu zovu pobravičarima. Pobravičari su većinom iz istih sela, odnosno iz iste opštine; stoga ni oni ne plaćaju pašarine kao ni pravi kolibari (stočari). Za uslugu koju čine pobravičarima, čuvajući njihove ovce i pribirajući za njih mrs, dobivaju na svakih 10 ovaca po jednu kilu soli i po jedne opanke za vrijeme cijele pašnjačke sezone. Pobravičarima daju oni od ovce jednu oku sira i svu vunu koliko je bude. Osim toga daju na svakih deset ovaca po jednu i po oku (junđu) masla. Od svakog janjeta daju također svu vunu. Pašu iskorišćavaju u isto vrijeme na sve strane. Ne znaju za rajoniranje paše i iskorišćavanje pojedinih rajona prema stanju paše i prema vrsti stoke. Ali ni od strane administrativnih vlasti, koje rukovode i nadziru iskorišćavanje ovih paša, ne vodi se u tom pravcu nikakva akcija koja bi sređivala sadašnje loše stanje. Pašarinu ne plaćaju ni na sitni ni krupni hajvan. Nemaju prava na meremat, a isto tako ni na drvo za gorivo (izuzev Raški Do, Jasen, Lovnicu, Zelene Njive i Golu Kosu). Pravo na drvo za gorivo ukinuli su im 1931 godine, a pravo meremata oduzeli su im odmah poslije rata. Dotle su ga, vele, vazda imali. Mahale Hajvazi, Raški Do, Gola Kosa, Jasen i Zelene Njive imaju na planini Bjelašnici svoja ziratna zemljišta koja od najstarijih vremena drže i obrađuju. Sa prihodom koji dobiju na tim zemljama mogu neki potpuno, a neki djelomično da podmire svoje kućne potrebe u žitu. Kao što sam već naprijed spomenuo, oranica na tim njihovim ziratima plitka je i kamenita. S toga su usjevi sigurni i daju dobar prihod samo u kišnim godinama. U takvim godinama vidio sam da su im usjevi bolji nego u nizinskim poljima, jer im je porast bujan, bez urodice, a razvoj stabljike i klasa zdrav. Ali ako je sušna godina, onda je sav rad, trud i trošak uzaludan, jer je prihod minimalan. Najčešće siju jaru pšenicu, ječam i zob. Zirati u pomenutim mahalama oteti su, naravno, od paše i šume. Mnogi vlasnici koliba u ovim mahalama još i danas pretvaraju postepeno pašnjake u ziratne zemlje. Za sada izlaze na planinu samo ljeti i obrađuju zemljište dok su na planini, ali će po svoj prilici jednom te ljetne kolibe i stanove pretvoriti u stalne kolibe i zimovališta. Takav je slučaj već nastupio na Jasenu kod Mehe Puce iz Gornje Gnojnice. U njegovoj kolibi i preko zime ostaje čeljad sa stokom. Naročito je u tom pogledu karakterističan zirat Đure i Andrije Jarka. Na njemu se jasno vidi kako je postepeno nastajao od šume i paše (vidi sliku 13). Na obrađenom zemljištu još se ovdje ondje vide u pola sagoreli panjevi oborenih bukava. Za ova ziratna zemljišta na Jasenu dao mi je Andrija Jarak ove podatke: Sva površina na Jasenu i oko Jasena kao i cijeli prostor dalje prema Zelenim Njivama i Lanišću pripadali su nekada begovskoj porodici Repovcima iz Repovaca ispod Bitovnje. Zemljišta su držale i obdjelavale kmetovske porodice. I Jarci su bili kmetovi ovih begova, samo su se već ranije otkupili od bega. Njihov đed, koji se otkupio od bega, kupio je i dio zemljišta na Jasenu i izgonio već prije 26 godina stoku na ovu mahalu. Đuro Jarak misli da će se ubrzo jedan dio njegove porodice stalno nastaniti na ovom ljetnom stanu. Na svoje mahale dolaze od 5 do 10 juna. Kao što sam već kod pojedinih putovanja naveo, kada izlaze na planinu ne zadržavaju se nigdje duže vremena na istom mjestu. Ne puste ih stanovnici stalnih naselja kroz koja prolaze, da se zadržavaju. Na planini ostanu do jeseni, ali se ne vraćaju svi u isto vrijeme. Iz sela osim Podveleži koja izgone na Bjelašnicu a to su: Žulji, Kamena i Rabina sreza nevesinjskoga te Bivolje Brdo, Gubavica, Hodbina, Hamzići, Dračevica i Gnojnice sreza mostarskoga, vraćaju se već treće nedelje septembra ili kako sami kažu oko male pravoslavne Gospojine. Oni iz nevesinjskog sreza vraćaju se ranije za to što u Nevesinjskom Polju — u Nekudinama i Sopiljima — imadu svoje zirate koje obrađuju i zasijavaju. Na tim ziratima zadržavaju se sa stokom još po jedan mjesec dana. U nekim godinama kada imadu dosta sijena zadrže na tim ziratima konje i goveda cijelu zimu da potroše sakupljene zalihe stočne hrane. Sa ovcama se kreću prema svojim selima oko kojih provedu cijelu zimu. Iz onih mahala u kojima su nastanjeni Podvelešci, i to su Krošnje, Hajvazi, Raški Do, Gola Kosa i Zelene Njive kreću se sa planine polovinom oktobra (o Miholju danu). Ako je povoljna jesen ostanu sve do konca oktobra (do Lučina dana). Ranije su se stočari i iz ovih mahala zadržavali po jedan mjesec dana na ziratima oko Blatačkoga Jezera. To zadržavanje oni su nazivali bavljenje na Jeseništima. Zirati su vlasništvo seljaka koji su stalno nastanjeni na Bjelašnici. Prije rata oni su puštali te stočare na zirate da ih potore a po nekom su davali da ih obrade i zasi]u. Poslije rata ne daju im više da se zadržavaju na tim ziratima. Pravi razlog zašto im ne daju nijesu mi znali navesti. Ja međutim zaključujem, da je pravi uzrok toj zabrani u bojazni da im ovi stočari ne bi potpuno okupirali ta zamljišta. Po našim novim agrarnim zakonima istaknuto je načelo da zemlja pripada onome ko je obrađuje. Tom odredbom agrarni zakon ide u prilog faktičnom obrađivanju zemljišta a na štetu pravog vlasnika. Bojeći se valjda, da se stočari ne bi koristili novim zakonskim odredbama uskratili su im vlasnici zadržavanje na tim ziratima. Bosanski stočari izgone stoku na planinu Bjelašnicu također prvih dana mjeseca juna. Kada svrše poljske poslove na svojim ziratima te nemaju redovnog posla sa volovima i konjima, onda izgone krupnu stoku skupa sa sitnom stokom (ovcama i kozama) na planinu. Dok ne izađu na planinu drže ovce i koze po šikarama i šumskoj paši koja se nalazi oko sela. Te su im paše vrlo slabe i ograničene te na njima ne bi mogli ishraniti stoku, kad je ne bi izgonili na planinu. Dakle i ovde postoji u glavnom ekstenzivno gajenje stoke. I ako su sela iz kojih ovi bosanski stočari izlaze na planinu u neposrednoj blizini Sarajeva nema ni kod njih naprednijega držanja ni gajenja stoke. Nemaju vještački podignutih livada niti je u običaju sijanje krmnoga bilja (s malim iznimkama). Svrha izgona na planinu kod ovih stočara jeste u prvom redu ishrana na planinskim pašama preko ljeta a u drugom prikupljanje mrsa. I oni kao i hercegovački stočari prikupljaju kajmak i sir. Od kajmaka prave maslo. Ali to ne rade na način humnjačkih stočara. Bosanci razlijevaju mlijeko u tekne (izraz škip ne upotrebljavaju). Kada se uhvati kajmak skupljaju ga i meću u stap. Za dva-tri dana napune stap kajmakom i odmah metu iz njega maslo. Na planini ne pretapaju maslo nego ga sakupljaju u kante i otpremaju kući. Tu se maslo ponovo pretapa, procijedi i ostavlja za prodaju a djelomično i za kućnu potrebu. Od mlaćenica prave urdu. Kako je već kod Humnjaka navedeno to je najslabija vrsta sira koju odmah troše. Kada procijede maslo bude i tu otpadaka koje zovu sita. Tu situ troše također za kućnu potrebu. Od mlijeka što im ostane iza kajmaka prave sir na isti način kao i Humnjaci. Sir sakupljaju u sirne kačice (ne u mijehove) i u njima ga snose u selo. Osim bijelog mrsa prikupljaju od ovaca i janjaca vunu. Ovčiju vunu upotrebljavaju većinom za kućnu potrebu, za sukno, za čarape, pregače i sl. Janjeću vunu upotrebljavaju za punjenje jastuka i dušeka i za pravljenje ćebeta. Kolibe i zgrade u humnjačkim mahalama Kolibe su po mahalama građene od suvozidine, tj. od kamenja naslaganog a nevezanog malterom. Suvozidina je debela 30—40 cm. Visina suvozidine od zemlje do krova iznosi 1.20 do 1.40 m. Te visine su i vrata na koja se ulazi u kolibu i koja pretstavljaju jedini otvor u zidu. I nizak čovjek mora se dobro pogeti kada ulazi kroz vrata u kolibu, ako ne želi da dobro zapamti kako je bolan sudar čela sa tvrdim kamenom. Postrane, čeone, zidine kolibe mogu da budu izvedene na lastavicu ili na somić. Ako je zid izveden do pod krov, onda je koliba građena na lastavicu. Ako je prostor između suvozidine i krova za- tvoren daskom, onda je koliba građena na somić. Povrh suvozidine polažu se debele grede koje se zovu atule ili vjenčanice. Gredu koja se polaže dužinom suvozidine zovu duga atula ili duga vjenčanica, a grede što ih meću po poprečnim zidovima zovu kratka atula ili kratka vjenčanica. U mahali Staninama zovu gredu na postranom, čeonom zidu postrana greda. Za atule se vežu rožnici rogovi ili glave. Dva i dva rožnika vežu pante. Po rogovima udaraju žioke ili baskije, a po ovima dođe krov. Razlikuju šimlu, dasku i kaplamu za pokrivanje krova. Šimla je daska po jednom bridu prostrugana—ižljebljena — a po drugom zatesana. Kada se od nje pravi krov, onda se šimla uklapa jedna u drugu. Daska je s obje strane jednako zatesana i ravna. Daske se polažu jedna do druge; ispod svakog sastava dviju dasaka meće se podvlačak. Kaplama je sa jednim bridom šira a sa drugim uža, pa se jedna pod drugu podvlači. U nekim mahalama (Raški Do, Jasen, Zelene Njive, i Gola Kosa) nijesu kolibe pokrivene daskom nego slamom. Na rogove dođu najprije bukovi protesci. (Pod proteskom se razumije cijeplja odbijena cijelom dužinom bukove klade (balvana) i s jedne strane jače zatesana nego s druge). Te proteske poredaju jedan do drugog. Preko njih nabace slamu pa je pritiskuju žiokama i kamenim pločama, da je vjetar ne odnese. Dimenzije u kojima grade kolibe kreću se od 5 do 6 m. dužine i 3 ½ do 4 m. širine. Visina cijele kolibe od zemlje do vrha krova iznosi 3 m. Cijeli unutrašnji dio zovu kuća. Kuća nema nikakvih pregradaka. Po sredini kuće, a vezano sa jednim od čeonih zidova, nalazi se ognjište. Ognjište nije ni uzvišeno ni ograđeno, nego samo popločano. S obje strane ognjišta su kreveti, uzdignuti od zemlje 15—20 cm. Kreveti su napravljeni od debelih dasaka. Širina je kreveta najviše 1 m., a dužina do 1.50 m. Po daskama su bačeni vuneni gunjevi. Taki isti gunjevi služe i za pokrivače. Spavaju odjeveni, u onom istom odijelu u kome hodaju u toku dana. U kući je zemljan pod. Tavana nema. Na ognjištu se nalazi od suđa: kotao za varenje mlijeka, zatim sadžak, saksija i sač, ćusegija ili mašice, ibrici i vildžani za kavu. Više svakog ognjišta nalazi se verignjača sa verigama. Sjedeći u veče u kolibi Šćepana Puljića (na Hajvazima) kraj ognjišta počesmo se zabavljati sa zagonetkama. Jedan čoban zadade nam zagonetku: Dašto mi ti zašto: »Crna resa visi sa nebesa«. Jedan od mojih pratilaca pogleda na verige i uprije u njih prstom. Jest, veli, pogodio si. Od drugog posuđa imadu u kolibi burilo za vodu, kablić za mužnju, sirišnjak (sud za sirište), naćve za držanje brašna i za mijesenje hljeba, škip, kajmačnu kacu, sirnu kacu i stap. U stapu metu samo jemužu (mlijeko od krava), koju svježu sasipaju u stap i mućkaju da dobiju mlado maslo. U stapu je mećaja (štap) sa drvenim kolutom pri kraju štapa. Taj kolut nije izbušen. Od suđa imadu još za potrebu pri jelu siniju, kašike, sahane, tepsije, tave, ćase i drvene čanke. Noževe i viljuške ne upotrebljavaju pri jelu. Nemaju šta da režu i nabadaju, jer se većinom hrane bijelim mrsom i purom. Emajlirano posuđe u mahalama Bjelašnice planine kod Humljaka vrlo je rijetko, ili ga nema nikako. U Hajvazima zovu sud u kome donose vodu burilo, a sud iz koga piju vodu zovu bucat. Još imadu manji sud za vodu u veličini bokala, ovaj sud zovu bukara. U svima kolibama izrađeni su sudovi za vodu od drveta. Sinije, čanci i kašike su im također od drveta. Naćve su im od drveta, ali ima slučajeva da su i od kože. Tepsije, tave, ćase, sahani i ibrici sve je od bakra. Oko koliba nema nikakvih drugih zgrada osim torova za ovce i janjce. Torove u kojima drže ovce zovu struge. Oblik tora je okrugao. Tor je napravljen od suvozidine. Za janjce prave toreve također od suvozidine na koju nametnu plot od pruća. Ove torove zovu janjećaci. U svim hercegovakčim-humnjačkim mahalama veoma se štedi u drvenoj građi i u upotrebi drveta. To je zato što nemaju pravo da sijeku građu iz državnih šuma besplatno. Ako hoće da grade kolibu ili da što god popravljaju na kolibi, moraju najprije zatražiti dozvolu da usjeku potrebno drvo. Tek kada plate taksu i rejonski čuvar šume odredi gdje smiju i šta smiju posjeći, onda usjeku što im treba. U cijeloj unutrašnjoj Bjelašnici postoji uopšte oskudica u šumama. U koliko ih ima, većinom su bukove šume, a i te su znatno proređene. Oko Raškog Dola, Gole Kose i Zelenih Njiva ima nešto bukove šume, ali Hercegovci nemaju u njoj pravo sječe drveta za građu. Samo gorivo drvo mogu pobirati po šumi, u koliko ga ima suvog ili od vjetra oborenog. Kolibe i zgrade u kojim stanuju Bosanci U svim mahalama u kojim stanuju stočari iz Bosne kolibe su građene od drvene građe. To su mahale: Karamustafini Čairi, Mrtvanje, Hranisava i Opančak. Na Hranisavi, uz kolibe za stanovanje nalaze se pored torova redovno i staje za stoku. U bosanskim mahalama kolibe i ostale zgrade su zato od drvene građe što svi stanovnici ovih mahala imaju pravo na besplatnu građu iz državnih šuma. Bosanski stočari dijele kolibu u dva dijela: u kolibu, gde se nalazi ognjište i u mlječar. U kolibi se nalazi ognjište i pored njega kreveta. Ognjište je obično popločano i oivičeno kamenim pločama. Kreveta su napravljena od debelih dasaka. Izdignuta su 15 do 20 cm. od zemlje. Ostali dijelovi u kolibi imadu iste nazive kao i kod Humnjaka: vjenčanice, rogovi, žioke (priječke) i t. d. Krov prave većinom od daske a u manjoj mjeri od kaplame. Kao što sam već pomenuo cijela koliba izgrađena je od drvene građe. Građene su pretežno na lastavicu. U krovu su obično dva otvora. Jedan se zove badža i taj je utvrđen i stalno otvoren. Drugi se zove preklapuša. Taj mogu po potrebi dizati i spuštati. Više ognjišta nalazi se verignjača sa verigama. Od posuđa nalazi se na ognjištu sačica — saksija, sač, sadžak, maša, mašice, podglavač (ili potpriječanj koji se meće pod cjeplje da bolje gore). Od suđa imadu siniju, kašike, viljuške i noževe od željeznog pleha, zatim sahane i tepsije od bakra. Kotao u kome uzvaruju mlijeko također je od bakra. Imadu i manje kotlove za spremanje jela i ti su od emajla. Inače u bosanskim kolibama, i kod muslimana i kod pravoslavnih, mnogo je u upotrebi suđe od emajla, koje oni zovu maveno suđe. Od drveta su im ovi sudovi: diježva za mužnju, tekne (škip), čanci, sinija, kačice za sir, sirišnjak, naćve i vodenjača. Vodenjača je veliko korito koje drže u kolibi ili pred kolibom i u kome tope snijeg. Drveno posuđe za donošenje vode ne upotrebljavaju na Hranisavi, Staninama i Opančaku jer vodu dobivaju od snijega, koji tope držeći ga u vodenjači. Oko prikupljanja mrsa radi planinka koju u muslimanskim kolibama zovu maja. U muslimanskim kolibama postoje inače isti nazivi za pojedine dijelove kolibe i za suđe u kolibi kao i u kolibama koje su nastanjene pravoslavnim stočarima. Napomena: Korištena literatura i objašnjenja uz tekst navedeni su u izvorniku.