DANI: U Mostaru je nedavno promovisana Vaša knjiga Zlato i tamjan kritički osvrti na politiku i religiju. Kako je ova knjiga nastajala? BOJIĆ: Knjiga sadrži izbor tekstova i intervjua koji su objavljivani posljednjih godina. Riječ je uglavnom o komentarima društveno-političkih i religijsko-crkvenih fenomena. Tu su kritički tekstovi o Herceg-Bosni, Republici Srpskoj, o vjerskim zajednicama i njihovoj sprezi s nacionalnim strankama i politikom, o nacionalizmu i religijskom fundamentalizmu, političkoj pljački, banalizaciji i estradizaciji vjere... Sve te teme opterećuju naše društvo i društva u regiji i o njima se nužno mora govoriti i pisati. DANI: Ono što je posebno zanimljivo jeste naslov knjige. U kojoj vezi u esejima koje knjiga sadrži bivaju povezani “zlato i tamjan”, gdje je, dakle, njihova simbolička ili stvarna veza? BOJIĆ: Odabrao sam ovaj naslov jer mi se čini da dobro pokriva sadržaj tekstova u knjizi. Zlato ovdje simbolizira političku pljačku, svođenje politike na golu borbu za vlast koja donosi profit i otvara mogućnost pljačke javnog dobra i bogaćenja. Tamjan simbolizira predstavnike vjerskih zajednica koji su u paktu s politikom i koji sve to podržavaju i blagoslivlju. Korice knjige je osmislio sarajevski umjetnik Mirza F. Ibrahimpašić. Uz zlato i tamjan tu su i drugi simboli, primjerice krvava šahovnica kao simbol stradanja zavedenog i izmanipuliranog hrvatskog naroda, pogotovo u Bosni, ali i kao simbol zla koje su pripadnici toga naroda učinili. Tu su i pomiješani križevi, nišani i krstovi kao posljedica rata i metafora apsurdnog ljudskog stradanja na svim stranama, a iza njih ogromni vjerski objekti kao simboli nehumanosti i bezbožnosti. Zatim, tu su i umnoženi Munkovi krikovi. Dok su političke i vjerske elite vezane za zlato i tamjan, mršavi, osiromašeni, obezvrijeđeni ljudi ispuštaju krikove koje nitko ne čuje. Mnogi od njih poniženi, razočarani, zastrašeni, sluđeni i egzistencijalno ugroženi odlaze iz ove zemlje. Ima i drugih simbola i trebalo bi više prostora da se sve to detaljnije analizira i objasni. DANI: Budući da ste čovjek koji dolazi iz okrilja same crkve, koliko, po Vašem mišljenju, vjerske institucije u BiH trpe kritiku? BOJIĆ: Ne trpe je nikako, pa su i rijetki oni koji se usude kritički govoriti o svojoj zajednici. Zavedena je cenzura, a mnogi su samima sebi nametnuli autocenzuru jer im je tako lakše. Većina se oportunistički i kompromiserski povlači u šutnju. Vlast uvijek traži mehanizme kako da ušutka one koji ju kritiziraju, a mnogi joj se sami dobrovoljno i ne bez koristi izručuju. Naravno, nije nimalo jednostavno biti kritičar iznutra i nije jednostavno nositi teret slobodne misli i kritike. To je teška i zahtjevna životna borba, životni poziv koji traži puno energije. Ima i onih koji u javnosti paušalno kritiziraju religijske institucije kao da nisu dio njih, a istodobno iskorištavaju sve blagodati tih institucija i povlače se čim malo postane nezgodno ili opasno, jer se uplaše da će biti sankcionirani, da će izgubiti svoje ugode, komfore i pozicije. I onda im se dogodi ono najgore, da ih vlast kupi za novac i ugode i da od kritičara preko noći postanu suradnici vlasti ili čak i dio nje. Najstrašnije je to što su se ušutjeli teolozi koji bi u religijskim zajednicama trebali predstavljati njihov kritički dio. Ali naši teološki fakulteti su se uglavnom sveli na produkciju novih kadrova bez kritičke misli, bez kritičke distance prema vlastitoj religijskoj zajednici i onome što ona baštini. Izlaze generacije mladih indoktriniranih teologa od kojih mnogi predaju vjeronauk u školama po mjeri uskih ideoloških interesa njihovih religijskih zajednica u žestokoj borbi protiv humanističkih i prosvjetiteljskih načela pod budnim vodstvom autoritarnih i nadmenih religijskih vođa. Religijske zajednice i mnoge njihove predstavnike zanimaju isključivo novac, moć i monopol i zato sve čine da se održi sadašnje stanje neprosvijećenosti vjernika kako bi njihovi religijski vođe zadržali svoje komocije i ugode, svoj elitistički status i bogatstvo. Zato se toliko i inzistira na zakonima i propisima, na dogmama i ritualima, na slijepoj poslušnosti i odanosti, jer je tako lakše zavoditi ljude i manipulirati njima. Pritom se ljude koji se usude drugačije misliti i odgovorno i etično živjeti svoju vjeru zastrašuje drugima i njihovim različitostima, truje ih se povijesnim neprijateljstvima, religijskim isključivostima i mržnjama, zlopamćenjima i osvetama. A masama vjernika je lako manipulirati jer su uglavnom neprosvijećeni i jer slijepo vjeruju svojim vjerskim vođama. DANI: Šta je iz Vaše perspektive gledano najveći problem odnosa vjerskih zajednica spram onoga što je kritika njihovog rada danas? Postoji li mogućnost njihove demokratizacije, tačnije koliko je zaista disonantnost moguća u tim okvirima kod nas? BOJIĆ: Hijerarhijsko ustrojstvo vjerskih zajednica onemogućuje njihovu demokratizaciju i one po mnogo čemu funkcioniraju kao vojni ili policijski sistemi. Zato se i u vjerskim zajednicama ljudi najviše bave pitanjem moći u beskrupuloznoj borbi za pozicije i vlast. Ništa to drugačije nije nego i na političkoj sceni, a u nekim stvarima je i gore, jer se sve odvija tajno i konspirativno u “svetom ruhu” i svetim prostorima. Sve se pokriva božanskim autoritetom, pa se i najprizemniji interesi i najveće nepravde opravdavaju Božjom voljom. Od svega je najodvratnija božanska arogancija religijskih poglavara koji su si umislili da “prebivaju u nedostupnom svjetlu”, da su “nedodirljivi Božji izabranici i pomazanici” i ne dopuštaju da im se išta kaže. U crkvene zajednice su se uvukli politički modeli vladanja još od vremena Konstantina i milanskog edikta hijerarhijski i neevanđeoski modeli, pa su onda i izbori ljudi za određene crkvene službe praćeni spletkarenjem i lukavstvom i često prolaze i zauzimaju prva mjesta nestručni, podobni i glupi. DANI: U kojoj mjeri su, po Vašem mišljenju, religijske institucije zloupotrijebljene kao produžena ruka političkih igara i koliko su uticajan faktor u izbornim i drugim političkim procesima? BOJIĆ: Neosporno je da politika zloupotrebljava religiju kad god joj to treba i kad god može. Ali to je samo dio istine u tome odnosu. Religijske institucije i njihovi predstavnici često i sami dobrovoljno stvaraju i održavaju pakt s politikom i nacionalnim strankama. U povijesti je poznata borba između duhovne i svjetovne vlasti. Ovdje su odnosi idilični, sve je pomiješano, a u takvim simbiozama vjera uvijek gubi na autentičnosti. Uloga religijskih institucija je odlučujuća u izbornim procesima i ponajviše zahvaljujući religijskim institucijama nacionalne stranke održavaju toliku moć. S druge strane, predstavnici nacionalnih političkih stranaka se miješaju u interne stvari religijskih institucija pa utječu čak i na raspodjelu službi i razmještaj vjerskih službenika. To je posljednjih godina, nažalost, slučaj i u Bosni srebrenoj, jer je najmoćnijoj hrvatskoj stranci HDZ-u prvenstveno stalo da ima kontrolu nad Katoličkom crkvom i njezinim predstavnicima, pa su mnogi od njih produžena ruka politike te stranke i ponekad su glasniji zagovornici te politike od stranačkih pripadnika. Da HDZ sve ove godine ima toliku moć među katolicima i Hrvatima, treba prije svega zahvaliti biskupima, provincijalima, gvardijanima, župnicima i svećenicima, od kojih su mnogi u doslovnom smislu “njihovi” stranački ljudi. Slično je i s drugim vjerskim zajednicama i njihovim predstavnicima. Političari čak i ne moraju tražiti suradnike u vjerskim zajednicama, jer im se crkveni ljudi i ljudi iz vjerskih zajednica često sami nude, trčkaraju za njima, idu uz njih kao pratilje idola, fotografiraju se s njima zloupotrebljavajući religijske simbole. Takvi su napustili svoje temeljno poslanje, patološki su usmjereni na sebe i sve su sveli na korist i dobit. Kako su otužne, jadne i odvratne te scene u kojima se ljudi iz religije dodvoravaju političkim moćnicima, prodajući pritom vlastito dostojanstvo i izručujući im ono najbolje što se veže uz vjeru. DANI: Sa druge strane, iz tog kolopleta političkog i religioznog kao osnovni proizvod, čini mi se, nastaje nacionalizam. Znamo za ulogu vjerskih službenika u ratu devedesetih, koliko su religijske institucije danas generator nacionalističkog diskursa? BOJIĆ: Najsnažnija karakteristika religijskih institucija na ovim prostorima jest upravo nacionalizam iako se to često mimikrira patriotizmom (domoljubljem) i brigom za narod. Ako se jednog dana i dogodi da se nacionalne stranke reformiraju, iako se to vjerojatno neće dogoditi u skorijoj budućnosti, religijske zajednice će ostati posljednje utočište, zadnja i najsnažnija utvrda nacionalizma. Dobar primjer za to je stanje u susjednim zemljama, gdje su Katolička crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna crkva u Srbiji najjače uporište nacionalizma. Te su crkve u sebi sve pohrvatile i posrbile i istodobno čine sve da ta društva do kraja ideološki katoliciziraju i pravoslaviziraju. Po istoj matrici, u Bosni i Hercegovini djeluje Islamska zajednica, oponašajući često ono najgore od spomenutih crkava. Nacionalizam se nudi kao najlakša i najprivlačnija varijanta kolektivne vjere. On je na ovim prostorima srastao uz vjeru, pa je vjera mnogih ljudi zapravo nacionalistička vjera. DANI: Budući da ste i sami imali niz problema zbog iznošenja vlastitih stavova i javnog djelovanja, koliko je pozicija intelektualca koji slobodno misli danas moguća u BiH? BOJIĆ: Slobodu prate mnogi osobni rizici. Zato su slobodnomisleći intelektualci rijetki. Vlast (i politička i religijska) stvara psihozu straha i koristi različite mehanizme i sva raspoloživa sredstva da onemogući slobodu intelektualaca i uopće slobodu ljudi. Ljudi su u strahu za svoju egzistenciju i svoje živote, pa se povlače u šutnju, odustaju od svoje samostalnosti i postaju robovi političkih, religijskih i ekonomskih moćnika. Slobodni ljudi su incident u našem društvu, smetnja koju vlasti ne podnose. Sloboda puno košta i nije nimalo jednostavno izdržati njezine zahtjeve. Lakše se prepustiti ropstvu, pogotovo ako ono donosi i određenu korist. To je dobro opisano u Bibliji. Izlazak izraelskog naroda iz egipatskog ropstva prati stalna muka sa slobodom, mrmljanje naroda zbog dugog puta koji vodi u obećanu zemlju i napora koji ga prate na tom putu. Put slobode stalno prati želja za povratkom u ropstvo i čežnja za egipatskim loncima. I danas je slično i s pojedincima i s čitavim narodima. Mnogi radije odabiru sigurnost egipatskih lonaca nego naporni put slobode i ulaska u obećanu zemlju. DANI: Šta su, konačno, najveći izazovi za mislećeg čovjeka danas u bh. okvirima, kako biti konstruktivan rukavac van dobrano zagađenih matica? BOJIĆ: Slobodno mišljenje i uopće sloboda govora se ne smiju odvajati od etike. Važno je preuzimati odgovornost za posljedice svoga govora ili djelovanja da sloboda ne bi postala pokriće za naše sebičnosti, sitne interese i destrukcije, da se ne nanese nepravda drugima, da se ne kleveće, ne laže, ne osuđuje. Slobodno mišljenje traži naporan rad na sebi, na propitivanju svojih stavova, uvažavanje stavova drugih i drugačijih i čvrsto i nepokolebljivo stajanje uz istinu i pravednost. Sloboda pretpostavlja i to da čovjek postane slobodan od samoga sebe, od predodžbi i iluzija o sebi, da se oslobodi umišljenog tereta vlastite veličine i “sindroma mesijanizma” u koji baš oni koji se smatraju slobodnima često zapadaju. Sloboda ne smije postati tek ispražnjenjo načelo kojim se mnogi razmahuju, a sami upadaju u ropstva i drugima ne dopuštaju slobodu. Sloboda znači odgovorno živjeti i djelovati u svome vremenu i prostoru, sa svim našim ograničenjima, slabostima i nedostacima, imajući na umu uvijek da taj proces nikad ne završava i da i najveća izborena sloboda lako i začas može pasti u ropstvo a da se toga ponekad čak i ne bude svjesno. DANI: Već neko vrijeme živite u Jajcu. Nedavno su mladi ljudi iz tog grada pokazali jasan stav spram nametnutog nacionalizma i segregacije. Budi li taj slučaj nadu da se mlade generacije ipak mogu izdići i odbaciti prtljag svojih roditelja? BOJIĆ: Inicijativa učenika u Jajcu pokazuje da ima mladih ljudi koji (još) nisu zatrovani nacionalizmom i podjelama i njihova inicijativa zaslužuje respekt i treba ju podržati. Ali ne treba se pritom zavarati, jer je riječ tek o nekoliko učenika koji stanu u jedan razred. Valja se ozbiljno zapitati što je s onom ogromnom većinom mladih ljudi, njihovim vršnjakinjama i vršnjacima. Ovaj slučaj u Jajcu je paradigmatski za sve gradove, cijelu zemlju i regiju. On pokazuje da je malo samostalnih i zdravih mladih ljudi i da je većina mladih snažno zahvaćena nacionalizmom i podjelama i da bi u tome mogli nadmašiti i svoje roditelje. Pritom treba kazati i to da je pozicija mladih ljudi nezahvalna jer su pod stalnim pritiskom svojih roditelja, vjerskih zajednica, političkih stranaka i da u takvoj atmosferi neslobode nije jednostavno izgrađivati vlastite stavove jer ih svi ucjenjuju, kupuju njihovu slobodu i tako ih drže pod kontrolom. Budućnost će ipak pokazati da je ova nekolicina učenika imala pravo