Danas su upravo rijetki krajevi na zemlji, koje Ijudi nastavaju, a da se u njima ne troši kahva i duhan. Oba ova užitka troše se sada u velikoj mieri, a nije tome baš davno, kad su bili rijetk: ljudi koji su pušili i kahvu pili. Još pred kojih sto godina bilo je velikih gradova u koiima nije bilo ni jedne kavane ni dućana u kome se duhan prodavao. I duhan i kahva doneseni su u Evropu u 16 stoljeću. Duhanu je domovina Amerika, a kahvi Afrika (Abesinija). Kahva je došla preko Turske, a duhan preko Španije. Danas je glavni producent i kahve i duhana Amerika. Godišnja produkcija kahve iznosi 1350 miliona kg, a duhana do 1300 miliona kg. i prema tome nešto preko pola kilograma kahve i duhana otpada na jednog stanovnika zemlje. Duhan su pušili Američani prije nego je Kolumbo otkrio Ameriku (1492), dok priča kaže, da je kahvu pronašao neki derviš, koji ie provodio život negdje daleko u jednoj pećini s dvije koze i prehranjivao se njihovim mlijekom. On je opazio kako koze dolaze s paše veselih očiju. Jednoga dana pode i derviš za kozama i vidi kako one brste s trna crvenkast plod, sličan trešnji. On ubere nekoliko tih crvenih boba i ponese u svoju pećinu. Moleći se Bogu počne ga hvatati drijem, a on da se razdrijema počne jesti one plodove i opazi da ga drijem popušta. Derviš reče i svojim drugovima, kako su oni plodovi dobro sredstvo protiv sna, te ih i oni počnu uzimati. Kasnije se počelo sjeme iz tih plodova variti i voda piti, a još kasnije pržiti i priređivati kako to i mi danas činimo. Kako se kod nas dosta troši i kahva i duhan, to ću ovdje nešto progovoriti o njihovoj prošlosti u našim krajevima. K a h v a. Kahva (kafa) došla je u Bosnu preko Carigrada u 16 stoljeću. Turci su se s njom upoznali u Hidžasu i Egiptu za vojna Selima I (1512—1520), a u Carigrad je donesena 1534, dakle za vlade Sulejmana II, a tada je ondje otvorena i prva kafana. I sigurno nije dugo vremena prošlo pa je i Saraievo dobilo svoju kafanu. jer se pouzdano zna da je postojala 1592. Već za Selima II (1566—1574) otpočela je borba protiv kafe i ortodoksna islamska ulema uporedila ju je s vinom. Gospodin Fehim Spaho našao je medu orijentalnim rukopisima bivšeg Balkanskog Instituta u Sarajevu jedan traktat protiv raznih poroka i nastranosti, što ga je napisao Mesih sin Abdulahov za vlade Selima II, u kome je cijelo poglavlje upereno protiv kafe. Ali najžešće se oborio na kafu Fahrudin Muhamed Čivizade, šejhul islam. (1530—1587) i. u jednoj raspravi protiv raznih novotarija, najveći broj strana ispunio je pogrdama na kafu. Protivnicima kafe je pošlo za rukom da je sultan Murat IV naredio 1633 zatvaranje i rušenje kafana, o čemu govori poznati turski geograf i savremenik Murata IV Hadži Kalfa (Ćatib Čelebija) u posebnom poglavlju svog posljednjeg diela (1656).ž) Koliko je djelovala ova zabrana kafe i kafana u Bosni, nije poznato, ali svakako se nije na nju puno osvrtalo, jer se iz Poulletova opisa puta kroz Bosnu 1658 vidi, da se kafa pila kao što je to bilo i prije Muratove naredbe, što saznajemo iz jednog francuskog izvještaja od 1611. Tu se kaže da je poslanstvo naišlo u Prokuplju na deset ili dvanaest stanovnika, koji su, po njihovu običaju, sjedili pokraj dućana pod strehom, koja se jako nadiže nad ulicom, gdje puše duhan i piju neku crnu vodu, koju nazivlju kavom. a piju je tako vruću da jako peče, pa je stoga srću pomalo krajem usana.!) Turski historik Ibrahim ef. Alajbegović, poznat pod imenom Pečevija, putovao je Bosnom 1592 i u svojoj Povijesti (Tarihi Pečevi) opisuje, kako je sjedio u jednoj Iijepoj kafani u Sarajevu, u kojoj je bilo 10 sečija (nešimen) ito svaka za određenu klasu ljudi. Prema tome je ovdje otvorena kafana prije nego u većini evropskih gradova (Paris 1672, Beč 1683, Leipzig 1837). U Mostaru je postojala kafana prije 1660 Kafana je bilo po svoj čaršiji, skoro svaka ulica je imala svoju kafanu, svaki han svoju, a bilo ih je i po mahalama. Tu se kafenisalo, pušilo i razgovaralo. Kafedžije su držali po cijelu zimu pjevače guslare, koji bi uz gusle pjevali junačke pjesme. Gdje je bolji pjevač, tamo je i kafana bila punija. Cim bi pjevač prevukao gudalom, sve bi mukom zamuklo. Pjevači su obično svaku pjesmu počinjali ovako: Gdi sidimo, da se veselimo; Eda bi nas i Bog veselio! Na dobru nam nojcu zamrcalo, A na bolje jutro osvicalo! Još po tome, moja bratjo draga, Još po tome da vam pismu kažem, Od istine, što je za družine, Jer družina nije za varanja. Da počnemo, pa dokle mognemo, Ili cilu ili polovinu! Ako je pjesnia bila dulja, pjevač bi se odmarao, kafu pio i pušio. a i slušaoci. Prekinutu pjesmu otpočeo bi obično: >Gdi li bismo, gdi li ostadosmo « Nakon dovršene pjesme otvarao bi se eglen, zametale bi se razne igre kao: igra prstenka. dame i dr. Drugi bi opet gonetali zagonetke i razne pitalice, pa pri čali razne narodne pripovijetke. Oni opet, koji su putovali po stranim i dalekim zemljama (naročito hadžije i trgovci), kazivali bi kako se živi u tim zemljama, kakvi su ljudi i običaji. Tako se eto gajila tradicionalna literatura Ljudi vješti arapskom, turskom i perzijskom jeziku »kazivali bi tavarih«. To su razne zbirke arapskih i turskih pripovjedaka, koje su čitali i prevodili. Ovako su mnoge istočne priče ušle u našu književnost, jer bi ih slušaoci pričali svojim ukućanima, a ovi dalje, i tako prelazile s koljena na koljeno, dok ih sakupljač narodnog blaga ne zabilježi. Kafedžije su plaćali Ijude, koji su „kazivali tavarih". Onovremene kafane nadomještale su današnje čitaonice. Po kafanama se također sviralo uz saz i druge instrumente. Bašeskija spominje nekoliko svirača 1777. Pod god. 1207 (1)92/3ć zabilježio je smrt nekog Mehmed baše i primjećuje, da mu u udaranju uza saz nije bilo ravna u Rumeliji (Evropska Turska) i po tom se valjda i prozvao Tamburija. Pored starije igre dame. vidaju se po sarajevskim kafanama šezdesetih godina prošlog stoljeća karte. tavle i domine. Karađozi3), što se skitahu od mjesta do mjesta, dolazili su takoder ovamo i igrali po nekim kafanama, koje bi za ovo vrijeme nadomještale cirkus. Deset godina prije okupacije došao je ovamo bilijar. Protiv sveg ovog udarao je onovremeni list „Sarajevski Cvjetnik" i preporučivao poučnu knjigu i otvaranje čitaonica, a zatvaranje kafana. List hvali ljude koji se klone karađoza i radije slušaju gusle Službeni list .Bosna" u broju 196 od 22 111 1870 donosi zabranu igre tavle, tombole, domina i biljarda u novac po kafanama, dućanima i kućama. U nekrologiiu spominje se više kafedžija, a po tome se vidi da je bilo dosta i kafana. Tu se spominje i neki Lipa kao dobar kafedžija, a njegovo se ime u čaršiji dugo spominjalo: „Kahva mu je kao Lipina." U kafanama se je svijet sakupljao i dogovarao u doba raznih pobuna. Tako se zna da su kafane bile središta anarhije, što je vladala 17471756 U doba otpora protiv Dželal paše 1822 i ukinuća jeničara 1826 istaknuo se kafedžija Ibrahim bajraktar Pinjo u Kolobari, a za Husein kapetanova pokreta 1831 i 1832 Hasan bajraklar Zubović i nakon sloma pokreta naređeno je 8lipnja 1832 da se njegova kafana do temelja poruši. I kahvedžije su imale svoj esnaf. Njihov se ćehaja zvao kahvedžibaša. Kahvedžije nisu smjele prženu kahvu mljeti odnosno tući, nego su je morali nositi u tahmishane da se istuće. Kako vladi nije pošlo za rukom zabraniti kafu, odlučila je da stvori za državu nov prihod pa je tučenje kafe monopolizirala. Taj monopol zvao se tahmis4), a zaveden ie krajem 17 ili početkom 18 stoIjeća. Zakupnici ovoga monopola zvali su se tahmiščije, a državi su plaćali petinu od utrška tučene kafe. U travnju 1780 svrgnut je dugogodišnji tahmiščija Fejzibeg, a tahmis uze Dugi Hasan. handžija imaretskog hana. Fejzibeg mu ne htjede prodati dibeke6), te ovaj bi prisiljen naručiti nove kod klesara6) Cini se, da je ovo bio unosan posao, jer mnogi predadoše molbu za taj obrt novoimenovanom namjesniku Sarajliji Abdulah paši Defterdareviću, dok je boravio u Sarajevu na putu u Travnik od 1119 prosinca 1780. Tahmis je kasnije bio u Muzaferinu hanu, na lijevoj obali Miljacke između Latinske i Careve ćuprije. Ovaj je monopol ukinut 1868. Tahmis se davao u zakup na godinu ili doživotno (malikjana).7) Godine 1784 bio je sarajevski i travnički tahmis malikjana nekog Omera. koji se pritužio u Carigrad na serdengećdijske ages) i bajraktare. jer su nabavljaii za svoje kafane dibeke i po svojoj volji tukli kafu i da neki vojni odredi ne plaćaju pristojbe za tučenje kafe, što se protivi postojećim uvjetima. U njib su se ugledali i seljaci u oba kotara i sami počeli tući kafu. Kako se ovakvim postupkom nanosi šteta državnim financijama i zakupniku Omeru, zamolio je carski divan, da se to zabrani. Kad se je utvrdilo iz knjiga carske blagajne, da je mukata sarajevskog tahmisa uz 110 i travničkog uz 881/! groša godišnje kao malikjana u rukama Omerovim, te da su uglavljeni uvjeti da se kafa tuče u državnim tahmisima i za to plaća uobičajena pristojba (resum), da se nikom ne dopusti kafu tući drugdje, a da one, koji rade protivno, spriječi šeriatski sud, izdan je ferman zadnjeg safera 1198 na bosanskog valiju, sarajevskog i "travnićkog kadiju. u kom se nalaže da se ovo zabrani i da se uobičajena pristojba plaća. Bude li neko protivno radio, neka se spriječi putem šeriata") Ovakvi su se prestupci događali i kasnije, što saznajemo iz bujruldiie bosanskog valiie Mehmed Husrev paše od 23/X 1257 (8 XII 1841). Te godine držao je sarajevski tahmis pod zakup Zulfikarbeg Rizvanbegović, sin hercegovačkog mutesarifa Ali paše i pritužio se valiji, kako u Sarajevu svako. komugod duša hoće, u kojekakvim mjestima i kafanama daje tući kafu te tako nastaje manjak u prihodima tahmisa. Valija je izdao bujruldiju, da se taj protupravni postupak putem vlasti zabrani i spriječi, jer je protivno starevini. Nikome se ne smije dopustiti da kafu tuće izvan tahmisa.10) Koliko je ova bujruldija djelovala, nije nam poznato, ali svakako nije od nje bilo puno koristi, jer se u ono vrijeme slabo marilo za ovakve naloge. Sve tahmishane u Bosni izdate su u zakup za 1262 (18456) godinu Mustafa paši Babiću i to je saopćeno svim vlastima u zemlji Tu se ističe, kako su prije ove godine izdane u zakup potraživaocima i od njih upravljane, a kako su neki stranci i lihvari kriomice donosili kafu iz drugih mjesta i prodavali ispod ruke i tako kvarili red, te i zakupci to gledali, pa da se ovim nedopuštenim postupcima učini kraj, zakljućio je erkjani ajalet,1ž) da se sve tahmishane izdaju jednoj osobi.,!) Usto se nalaže da se u kafu ništa ne miješa.13) Svim se uredima nalaže da zakupniku idu na ruku.14) Ovom ne će biti razlog krijumčarenje kafe, jer se kafa prenosila kao kontrabant iz Bosne u Hrvatsku,11ž) nego to, što su u ono doba Fadil paša Serifović i Mustafa paša Babić bili svrha i razvrha u Bosni i imali u rukama svc državne prihode i obnašali razne časti. Njih dvojica su pravi pretstavnici onovremene korupcije i po njihovoj volji izdavani su vezirski nalozi onakvi kakvi su njima konvenirali. Po privatnim kućama pila se je kafa mnogo manje. Radi primjera navodim ovdje, da je prije nekih sto godina u cijelom Vratniku u Sarajevu (10 mahala) samo u tri kuće bio kahv«>ni takum (pribor). Negdje oko 1820 počeli su se izradivati kahveni mlinovi u Gornjem Vakufu, a donošeni su i iz Stambola. Bilo je bogataških kuća, koje su imale svoj dibek. Takav jedan dibek vidi se još danas Svrzinoj kući u Glodinoj ulici a nazad nekoliko godina bio je jedan dibek u dvorištu kuće Bakarevića u Bakarevića ulici u Sarajevu. Da se vidi koliko se kahve trošilo, navodim ovdje zakup ninu tahmisa u nekoliko mjesta u godinama .Tabelu možete pogledati u pdf formatu U više turskih kronika stoji da se u turskom carstvu počeo pušiti duhan 1012 (16034), a burmut prašiti 1050(164041), ali to nije točno, jer je još u drugoj poli 16 stoljeća šejh ul islam Fahrudin Muhamed Civizade radio zborom i perom protiv kafe, duhana, burmuta i opijuma kao novotarija i uza nj. pristajala mnoga ulema. Sultan Murat IV (16231640) kažnjavao je smrću pušaće. Pa ipak je svijet pušio. Iz već spomenutog francuskog izvještaja o putovanju kroz HercegBosnu i Srbiju saznajemo da se duhan pušio u Prokuplju 1611,,B) a bez svake sumnje i u Sarajevu. I Francuz Poulet. u svom opisu puta kroz Hercegovinu i Bosnu 1658, priča o pušenju duhana. lz druge pole 17 stoljeća imamo jednu pjesmu u kojoj se spominje duhan. Sejh Hasan Kaimija (roden u Sarajevu a umro u Zvorniku 1690) spjevao je jednu poučnu pjesmu (kasidu) protiv duhana i po stihovima: I mi smo ga pili I u smradu bili, Kao Bogomili. Ostanžte se tutuna ... čini se da je i on pušio pa se okanio ovog po zdravlje štetnog užitka. Popularni „Duvanjski arzuhal". koji je nastao po svoj. prilici u prvoj poli 18 stoljeća, jest pritužba nepoznatog autora,. koji je valjda bio interniran u Duvno i usto pušač, pa uz druge nezgode ističe kako u Duvnu (Tomislavgrad) nema: Ni čaršije ni hana, A nestalo duhana, Već pušimo smrdana, Razumite, gospodo ! Obje ove pjesme ponikoše nekako u isto doba kad su tiskane dvije najstarije knjige o duhanu, poljska 1650 i njemačka 1658. I u ovo se doba u Sarajevu dosta trošio duhan. jer se po Poulletu smatralo vrlinom ko ga nije pušio. Duhan se u naše krajeve uvozio iz Makedonije, a u Hercegovini se počeo sijati istom od vremena Ali paše Rizvanbegovića (18331851), a nešto kasnije i u okolici Livna. ali se i dalje uvozio, jer berba domaćeg duhana zadugo nije podmirivala potrebu zemlje. Glavni centar za trgovinu duhanom bili su Sarajevo i Livno. Oko 20 prosinca 1696 utvrdio je Mehmedaga, zamjenik šefa financija za Bosnu Mehmed efendije, da se u Sarajevu troše samo dvije vrste duhana i to Strumica i Kaba duhan.") Zna se pouzdano, da se ovdje trošio i burmut i opijum, ali svakako u manjoj mjeri. Izgleda da je Tešanj u trošenju opijuma prednjaćio u cijeloj zemlji. Bašeskija je zabilježio u svom nekrologiju, da je 1762 od opijuma umro neki Mula Osman. Duhan se kaže turski tutun i po tome se trgovci duhanom nazivaju tutundžije, a kako je ovamo donošen u listu te se ovdje križao, obrtnici koji su se tim poslom bavili zvali su se križači duhana ili havandžije. Nisu imali zasebnog esnafa, nego su pripadali u esnaf tutundžija, koji je 1848 brojio 96 osoba. Okupacijom Bosne nestade ovoga esnafa. Duhan u Turskoj, sve do pred okupaciju, nije bio monopol. pa ga je mogao svako saditi i njime trgovati, ali je država pobirala neki porez. Prvi spomen tom porezu nalazi se u fermanu od muharema 1108 (kolovoz 1696), a u Sarajevu je proglašen oko 20 prosinca iste godine. U njemu se spominje više vrsta duhana i, kako je već rečeno, ovdje su se trošile samo dvije vrste duhana i obje su oporezovane po 20 zdravih akči od oke. Porez je povisivan više puta (1772, 1835) dok nije dosegao 12 groša na oku. Godine 1835 podignut je od 16 na 20 para (pola groša),18) a već 1866 bio je 12 groša i zvao se resmi murrija, dakle za trideset godina postao je 24 puta veći, a u kolovozu te godine zapela je trgovina duhanom, jer su se bili pronijeli glasovi o povišenju.19) Sredinom kolovoza izdala je bosanska vlada saopćenje u kome se ova vijest proglašuje izmišljenom.20) U Bosni se već onda trošio duhan u znatnoj mjeri. Burmut su zakupljivali pojedinci i oncte prodavali trgovcima.*1) Bujruldijom od 1838 zabranjuje se kriomičarenje burmuta. Monopol duhana uveden je u Carigradu 1/111 1872. a u Bosni 1875. Fabriku duhana otvorio je u Sarajevu Kosta Skarić u Alajbegovića ulici, a u Kanjinom sokaku Jovan Sterija Serezlija 1875. Oni su imali i naročite prodavaonice duhana. Vrhovna financijska uprava izdala je 3/1 12Č4 (18,1 1877) naredbu kojom se nalaže da križači duhana moraju u vremenu od dva mjeseca prodati svoj alat vlasnicima fabrika duhana, a ako ga ne prodaju biće zaplijenjen i dotični će biti kažnjen po § 90 duhanskog zakona sa 550 zlatnih lira turskih") Cini se, da ova naredba nije potpuno provedena do ulaska austrijske vojske u Sarajevo. Pušaći pribor. Cibuk (kamiš) i lula doneseni su u naše krajeve kao i duhan i gdje se spominje duhan, spominje se čibuk i lula (Kaimija, Poullet i dr). Čibuci su se pravili u Sarajevu, a donošeni su i sa strane. Bilo je i dugih (do 150 cm) i kratkih čibuka. U narodnim pjesmama spominje se također čibuk: Na svilen se jastuk naslonio, Na mafeli čibuk zapalio. U Bosni su se mnogo upotrebljavali kratki čibuci ili pajdaci: Krnje lule. čibuci pajdaci, Po tome se poznaju Bošnjaci. Cibuci su se pravili mahom od hudikovine (fudikovine). U ispravama 18 stoljeća spominje se Cibukčijska čaršija u Sarajevu, a u nekrologiju Bašeskijinu zabilježena je smrt dvojice čibukčija (1789 i 1797), pa se po ovome može zaključiti da ih je bilo malo. Prvi put se susrećemo sa čibukčijom u jednoj ispravi od 22 reb. II 1158 (1745), ali je ovaj obrt mnogo stariji u Sarajevu. Asimaga Hadžišabanović, trgovac i potomak stare trgovačke porodice, slušao je od starih trgovaca, da su se čibuci hudikovci izvozili odavle čak u Misir. U selu Goduši (kotor Visoko) prave se od davnine čibuci, ili naprašnice. Cibukčija ima još jedno značenje. Istim se nazivom zvahu momci (sluge), koji su išli uz age i begove i nosili im čibuke, punili lule i pripaljivali. Kahvedžije kahvu iznesoše, Cibukčije lulu pripališe. Na duljem putu nosili su se čibuci i lule u posebnoj kesi, što se vješala o sedlo, a zvala se čibukluk, a kad je nestalo čibuka, nošahu u njima kišobrane. Cigarpapir počeo se upotrebljavati u Bosni koju godinu prije okupacije i, kako mi je pripovijedao rahmetli Huseinaga Krajina, smatralo se to grjehotom, a za ilustraciju naveo mi je jedan svoj doživljaj. .Kad su Švabe," — priča, — .zauzele Sarajevo, uputilo se nas nekoliko isti dan put Taslidže (Pljevlja), a u našoj družini bio je jedan, koji nije nikad metnuo u usta cigaru, a godinama je pušio na čibuk. On zameračio zapaliti, ali nije imao lule na čibuku. Mi smo i prije ulaska Austrije pušili cigarete i nudili ga da zapali, ali uzalud. Prošla su tako tri dana, a on ne puši, i kad smo pali na treći konak, s njim se već nije moglo govoriti. Skolimo ga da zapali cigaru, a on prije no je metnuo u usta reče: „Ja rabum, tobe estagfirullah"") i zapali. To je tebi tuhaf (smiješno), ali su se tako čuvali naši adeti do kojih ti," — reče mi, — .ne držiš ništa i hoćeš da ti bude dobro. Nikad, moj dragi!" Lule za čibuk i nargile pravili su luledžije u Sarajevu ali su se i importirale l danas se nade pokoja domaća starinska lula i na prvi pogled opaziš, da ;e djelo vrsna majstora. Luledžija je bilo vrlo malo i kasno se spominju (tek 1793), ali svakako je ovaj obrt spram prvog spomena mnogo stariji. U Sarajevu živi obitelj Luledžija i koliko se zna, bili su joj predi preko170 godina luledžije. U luledžijskom je esnafu 1848 bilo 12 majstora Od ovih, koliko se iz popisa vidi, dvojica su bili Arnauti, dvojica se navode s prezimenom Misirlije, a jedan je Banjalučanin. Njihove su radionice bile uvrh Bravadžiluka, gdje je još posljednji luledžija radio do pred svjetski rat. Njegov alat vidi se u etnografskom odjelu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Pded duhana i burmuta trošila se kod nas, doduše u manjoj mjeri, tumbečija, a pušila se na nargilu. Kako je danas nargila u našim krajevima upravo rijetkost, to ću i o njoi koju reći. Edhem Mulabdić napisao je jedan članak o nargili u „Nadi" 1895 (slr. 144) pa ću se ovdje njime poslužiti. Iz prošlosti nargile u Bosni nije mi ništa poznato. Ime nargila postalo je od jednog indijskog oraha, koji se zove nargjil. Pošto se nargila nekad pravila od ljuske ovog oraha, dobila je od njega ime. Danas se ova sprava po cijelom Iranu naziva gelejan, što u arapskom jeziku znači vriti. U Indiji je zovu hoka (posuda), a u Arabiji nargila. Nargila je uopće sprava, kao i čibuk i cigaraluk, da se na nju puši, samo što se na ovo dvoje puši duhan, a na nargilu tumbečija. Tumbečija je biljka istog roda kao i duhan i ovome dosta slična. samo što je većih listova i znatno žešća (otrovnija) od duhana. btoga se uprav 1 ne moze pušiti suha. već se mora prepirati i onako vlažna pušiti. Ona uspijeva u Maloj Aziji, a osobito je na glasu perzijska tumbečija. Dijelovi nargile su u glavnom : staklana boca 1, glava 2 od neke kovine kao raesinga ili tuča, a iz vrha njezina u sredini proteže se šuplja cijev 4, takoder od kovine. Dalje na istom mjestu giave usađena je zemljana lula 5. Glava je probušena, te je tu usađena cijev od kovine 3, čiji je je dan kraj pod glavom nargile a drugi napolju. U ovaj kraj usadena je drvena cijev. jedno 20 cm duga, te je na oba kraja nekim resicama nakićena. Na ovo je narnetnuta cijev 10, zvana marpič, koja je gipka i od ž tanke kože napravljena a papirom postavljena. Marpiču se na kraju opet nadove zuje drvena cijev, a poslije ove dođe takum koji je napravljen od čehlibara ili od tuča. Još je s glavom nargile kod lule spojena kao neka podloga 8 od tenećeta, da se na nju može metnuti valjak 9, takoder od tenećeta, koji ne da da se vatra 7 sa tumbečije 6 rasipa. Sad se nalije vode u bocu, a u tu se zaraoči donji kraj cijevi 4. Poslije jednoga pušenja, koje traje od prilike kolik i jedne cigarete ili malo dulje, rastave se svi ovi komadi. Glava nargile, čija je lula u grliću boce dobro pričvršćena, da zrak ne može prodirati ni unutra ni iznutra napolje, skine se, te se voda prolije i druga nalije; cijev i drugi komadi malo se očiste te pošto se opet sve sastavi, može se opet na nju pušiti. Na lulu 5 nameće se vlažne tumbečije 6, a na nju zažaren ugljen 7. Ovdje valja spomenuti da se na nargilu ne puši kao na kamiš ili cigaraluk. Na ovo dvoje, kad se puši. samim se usnama uvlači dim u usta, te se onda, ako se hoće, vuče dalje u pluća i želudac. a ako ne će, ispusti se napolje. Kod nargile je sasvim drukčije. Kad bi i na nargilu izvlačio dim kao i na kamiš, nikad ga ne bi dovukao do usta, jer je marpič predugačak pa se hoće više sile. Tu se mora dim uvući svom silom i ne u usta već neposredno u pluća. Dakle kad pušiš nargilu, moraš toliko vući u se. kao kad gdjegod udihavaš čist zrak, sve da ti se grudi šire, Kad se dakle metnula tumbečija u lulu, a i na nju vatra. onda se metne takum u usta i dobro povuče u se. Ali tim se vučenjem izvuče kroz marpič onaj vazduh, koji je bio u boci nad vodom u praznom prostoru. Spoljašnji vazduh, po prirodnim zakonima, pojuri sad da nadopuni onaj prazni prostor, te pošto mu je pristup svud zatvoren, osim jećino kroz lulu i cijev 4. to udari ovim putem, prođe kroz vodu i dospije u onaj prazni prostor. Nego, pošto je u luli tumbečija a na ovoj vatra, tumbečija počne gorjeti. a vazduh ponese sa sobom dima koji također prođe kroz vodu i dode u prostor iznad nje. Stoga, što vazduh s dimom prolazi kroz vodu, nastane u vodi klokotanje. Ako po drugi put potegneš kroz marpič u se, ući će ti dim pomiješan sa vazduhom u pluća; izvadiš li takum iz usta i odahneš, udari ti dim na usta i na nos i ti ga vidiš pred sobom. Ovim drugim vučenjem opet si ispraznio onaj prostor nad vodom te ovamo nadolazi novi zrak s dimom. To se ponavlja dok teče tumbečije u luli. Zato vele da je dim od tumbečije nešto blaži ili mekši od duhanskog dima, jer se tumbečija prepirala, a dim je još prolazio kroz vodu. No to je i vjerojatno, jer dim. prolazeći kroz vodu, morao je ostaviti u vodi nešto otrova. a osim toga se u vodi ohladio pa mora biti blažiji negoli da je suh. Da li je pušenje na nargilu manje ili više štetno od pušenja duhana i uopće kako je to po čovječje zdravlje, svakako će bolje znati medicina, a evo što narod veli o tom: Ko puši nargilu trostruka mu korist, ito: ne će se bojati pasa, nikada ga neće okrasti i lako će umrijeti. Što se ne će bojati pasa, tumače time, što će ga od pušenja zaboljeti noge pa će se poštapati, a kad bude vazda imao uza se štap, imaće se čime obraniti od pasa. Ne će ga nikad okrasti, pošto će od pušenja nargile vazda kašljati, pa kad mu hrsuz i dode pred kuću, čuće ga gdje kašlje unutra i misliće da je budan pa ne će smjeti udariti u krađu. Treća mu je korist: što će lako umrijeti, a to se tumači tim, jer će oboljeti od sušice, te će sve malo po malo bolovati i na posljetku lako umrijeti. Ovo narodno mišljenje biće donekle i opravdano, jer kroz nargilu čovjek vuče dim upravo u pluća, a pošto je tumbečija mnogo žešća od duhana, to je i po pluća opasnija. Osim toga su čestice otrova od tumbečije mokre te su puno sposobnije da prionu za one mokre mjehuriće pluća do kojih dopiru.