Pregled fokusa

Izvor: Glasnik Zemaljskog muzeja 1.1.1932.godine

Dubrovački arhiv sastoji se od dva, po veličini i po sadržaju vrlo nejednaka dela. Manji deo sadrži povelje i privilegije koje je dobivao Dubrovnik od stranih vladara, i ugovore koje je sklapao sa drugim gradovima i državama. Ove povelje i ugovore Dubrovnik je, u svome vlastitom interesu, morao čuvati, pošto se na njima osnivala pravna sigurnost grada i građana u međunarodnom saobraćaju. Što se tiče čuvanja toga arhivskog materijala u arhivu, potpuno je ispravno mišljenje Dra M. Rešetara da je dubrovački arhiv star koliko sam grad. Međutim, taj materijal od nekoliko stotina povelja i ugovora sačinjava najmanji deo arhiva. Ogromnu većinu sačinjavaju hiljade notarskih knjiga i kancelariskih koncepata o privatnopravnim ugovorima, sudskim zapisnicima, zaključcima veća itd. Na tome materijalu osnivala se pravna sigurnost građana u međusobnom saobraćaju. Za taj deo materijala, t. j. za daleko najopsežniji deo arhiva sve do danas ne znamo, koje je godine osnovan sa strane dubrovačke državne uprave. Najstarija je njegova knjiga iz god. 1278, ali, pitanje je da li je to zaista najstarija knjiga, ili je ona samo slučajno postala najstarija na taj način, što bi se bile još starije knjige izgubile isto tako, kao što su se izgubile i mnoge iz kasnijeg doba. Svakome tko je upućen u razvoj notarijata u srednjem veku poznato je da je pitanje osnutka dubrovačkog arhiva tesno povezano sa pitanjem razvoja notarijata. Opće je poznato da su notari tek u toku XIII stoleća postali gradski nameštenici pod zakletvom (iuratus notarius communis), no ni onda se koncepti notarskih ugovora nisu smatrali općom, državnom svojinom, nego privatnom svojinom dotičnih notara. Tek od sredine XIII stoleća nadalje počinju gradovi, neki ranije, neki kasnije, uviđati od kolikog je općeg značenja i pravnog interesa da se notarske knjige čuvaju za javnost u sigurnim gradskim arhivima. Tek ako se čuvaju koncepti dokumenata, sačuvan je interes ugovornih stranaka za slučaj da se originalni dokumenat izgubi, ili za slučaj da se koja stranka pojavi sa falzifikovanim dokumentom. Prema tome, pitanje o osnutku dubrovačkog arhiva je samo pitanje o tome, kada je Dubrovnik počeo smatrati notarske koncepte državnom svojinom. Direktnih vesti o tome nema. Na drugome smo već mestu istakli da gradska uprava, godine 1326, smatra notarske koncepte državnom svojinom, i da se na osnovi tarife iz god. 1313 može pretpostavljati da je takvo stanovište zauzimala već u 80-tim godinama XIII stoleća, no sve to su samo zaključci, i, što je glavno, o samom početku takvog shvaćanja dubrovačke uprave iz njih ne doznajemo ništa. Pri rešavanju toga pitanja moramo se ogledati za drugim pomagalima. Sve što znamo o čuvanju koncepata u drugim gradovima u toku XIII stoleća, upućuje na pretpostavku da su se i u Dubrovniku notarski koncepti čuvali pre 1278 godine, iz koje je do danas sačuvana prva knjiga. K tome dolazi i to, da dubrovački istoričari često spominju jednu stariju knjigu, naime »Diversa Notariae« iz godine 1268. Nju spominje Lukarević na jednome mestu, a Ristić na tri mesta, ali svaki put u vezi sa događajima iz godine 1268. Kada se sve ovo uzme u obzir, nije čudo što Jireček, obzirom na prvu sačuvanu knjigu iz godine 1278, kaže: (Tekst vidjeti u izvorniku), što izaziva utisak da su se i ti stariji kvaternioni nekada čuvali u arhivu. Ostala bi, dakle, mogućnost da se kojim sretnim slučajem nađu i izgubljeni notarski koncepti, stariji od 1278 godine. Međutim, prilikom proučavanja najstarijih sačuvanih knjiga dubrovačkog arhiva naišao sam na pojavu, koja kao da poništava nadu da bi se mogle naći knjige, starije od 1278 godine, pojavu koja daje utisak da je dubrovačka vlada tek godine 1278 zasnovala arhiv, odnosno, da je tek od te godine dalje smatrala notarske koncepte državnom svojinom. Ma da ta pojava ne dozvoljava jedan neoborivo siguran zaključak, nego samo jednu verovatnu hipotezu, ipak vredi da se zabeleži. U članku »Nekoliko dubrovačkih listina iz XII i XIII stoleća« spomenuli smo da se do izdavanja duplikata koje listine može doći na dva načina: Ili nalogom vlade da notar izda duplikat listine na osnovi postojećeg koncepta, ili nalogom da notar, u slučaju da koncept iz kojeg bilo razloga ne postoji, zavede originalnu listinu koju mu mora doneti stranka, u celosti nepromenjenu, u svoj popis koncepata i onda na osnovi toga izda duplikat. Za oba načina izdavanja duplikata nalazi se dosta primera. Za prvu vrstu izdavanja duplikata na osnovi još postojećeg koncepta ima publikovanih slučajeva u zaključcima dubrovačkog veća od 31 oktobra 1311 i od 28 oktobra 1312 godine. U prvom slučaju, vlada upućuje notara na »katastih« don Junija od 1289 godine, u drugome na »quaternus« kancelara Acona od 1286 godine. Ni jedan, ni drugi danas više ne postoji u dubrovačkom arhivu. Za drugi način izdavanja duplikata, naime na osnovi originala koji treba prethodno da se zavede u popis koncepata, do sada nije bilo poznatih slučajeva. U napred spomenutom članku »Nekoliko dubrovačkih listina iz XII i XIII stoleća« ima sada i takvih primera dovoljno. U godinama 1280—1283, kada službu gradskog notara vrši magister Tomazin, obraćaju se stranke gradskoj upravi sa listinama, izdatim između godina 1186 i 1275, sa molbom za duplikate tih listina. Prema naredbi gradske uprave, predloženi se original najpre u celosti prepiše u knjigu koncepata notara Tomazina, a onda se tek izdaje duplikat. Jedna od tamo publikovanih listina svraća na sebe osobitu pozornost, naime listina od 8 avgusta 1275 godine. Original te listine — radi se o prodaji kuće neke Draži, pokojne žene Andrije Bubanje, sa strane izvršioca oporuke — pisao je, godine 1275, notar prezbiter Petar, prethodnnk magistra Tomazina, onoga istoga notara od koga poteče prva sačuvana knjiga dubrovačkog arhiva od god. 1278. Iz marginalne notice magistra Tomazina vidi se da je jednome od izvršioca oporuke, Nikoli Cerjeviću, zatrebao duplikat te listine, ne kaže se u koju svrhu. Zato se on sa spomenutom listinom obrati dubrovačkoj vladi dne 31 decembra 1281 godine i vlada, prema napred navedenom običaju, najpre dade prepisati original u knjigu Tomazinovih koncepata, a nato mu Tomazin izda duplikat. Kada se vidi taj postupak sa listinom notara Petra, starom onda tek 6 godina, samo po sebi se nameće pitanje: Zašto se sa ovom skorašnjom listinom postupa isto onako, kao što se postupa, na primer, sa listinom iz god. 1186? Zašto vlada naređuje magistru Tomazinu da original najpre unese u knjigu svojih koncepata i na osnovi toga izda duplikat, mesto da mu jednostavno naredi da potraži koncepat notara Petra pod dotičnim dobro poznatim datumom i da izda duplikat na osnovi Petrovog koncepta, kao što se to radilo toliko puta. Na onaj način, magister Tomazin ima dva posla, prenos u knjigu koncepata i prepis, a na ovaj potonji način imao bi samo jedan, naime izradu duplikata na osnovi Petrovog koncepta. Takav postupak sa izdavanjem duplikata listine od 1275 godine može se protumačiti samo time, da koncepti od god. 1275 nisu postojali, ili, ako su postojali, da nisu bili u rukama vlade. Istina, moglo bi se pomisliti i na to da su se pre 1281 god. izgubili, ali pretpostavka da su izgubili tako brzo, u roku od 6 godina, malo je verovatna, mada nije apsolutno isključena. Mnogo je verovatnije da se koncepti od te godine uopće nisu nikada nalazili u rukama vlade. Sva je prilika, da ni raniji koncepti nisu bili u njezinom vlasništvu. Ako se setimo pravnog nazora sredine XIII stoleća da su notarski koncepti privatna svojina svakog notara, ako, dalje, vidimo gornji postupak sa listinom iz 1275 godine, onda postaje vrlo verovatan zaključak da je Dubrovnik proglasio notarske koncepte općom, državnom svojinom tek 1277 ili 1278 godine. Takva naredba vlade bila bi istovremena sa jednom drugom novotarijom obzirom na notarijat u Dubrovniku, naime sa imenovanjem svetovnjaka kao notara, dok su do onda notarsku službu u Dubrovniku obnašali isključivo svećenici. Ako su te logičke dedukcije tačne, onda bi mogli tvrditi da je dubrovački arhiv, odnosno onaj njegov deo koji danas sačinjava ogromnu većinu njegovog materijala, osnovan tek 1277 ili 1278 godine, iste godine, dakle, iz koje poteče njegova najstarija knjiga. Ponovno naglašujemo da se to ne može tvrditi kao nesumnjiva istina, nego da ta hipoteza, prema današnjem poznavanju stanja stvari, ima mnogo verovatnosti na svojoj strani. Tome se ne protivi ni knjiga »Diversa Notariae« iz god. 1268. Nju kroničari spominju kao jedinu knjigu, stariju od 1278 godine, i to upadno samo nju. Sem te jedine knjige spominju se kao izvori za XIII stoleće vrlo često i povelje koje je Dubrovnik dobivao od stranih vladara i gradova, a za koje znamo da su se čuvale u stolnoj crkvi sv. Marije, no nikako se ne spominju notarske knjige koje su do danas sačuvane u arhivu, ma da ima i u njima dovoljno materijala koji je za istoriju grada od važnosti. To upada u oči tim više, što je za XIV stoleće upotrebljena arhivska serija takozvanih reformacija. Iz toga se dobiva utisak da dubrovački kroničar knjigu » Diversa Notariae « od 1268 godine nije upotrebljavao u državnom arhivu, iz kojega bi nesumnjivo upotrebio i građu drugih notarskih knjiga, nego u kojem crkvenom arhivu, po svoj prilici u samoj stolnoj crkvi, a u državnom arhivu da je prebirao samo materijal za političku istoriju. Prema tome, knjiga » Diversa Notariae « od god. 1268, pisana od ondašnjeg notara prezbitera Petra, izgleda da od samoga početka nije bila u državnom arhivu, nego ju je svećenik Petar ostavio u crkvenom. Ovu kombinaciju ne činimo bez osnove, nego na temelju izvesnih opažanja. Dubrovački kroničari pričaju o knezu Damjanu Judi i ispravljaju podatak Ludovika Crevića Tuberona, po kome knez Juda nije imao sinova. U dokaz toga ispravka oni navode da je Lukaro, sin kneza Jude, otselio u Zadar i god. 1268 dao punomoć svome zetu Grubiši Gunduliću da proda njegove kuće u Dubrovniku i, tom prilikom, navode kao izvor knjigu »Diversa Notariae « od god. 1268 gde se nalazi koncepat punomoći. Ako bi bio kroničar ovu knjigu upotrebljavao u državnom arhivu, držimo da mu zacelo ne bi bila izmakla do danas sačuvana knjiga »Debita Notariae« od god. 1280—1282, u kojoj se nalazi imbrevijatura testamenta Trifuna, sina kneza Damjaia Jude, jedan izvor od daleko veće važnosti nego li neznatna punomoć od god. 1268, ali kod kroničara ta se knjiga državnog arhiva uopće ne spominje, kao što ni ostale notarske knjige XIII stoleća. Isto tako, da je kroničaru bila poznata knjiga »Debita Notariae« od 1280—1282, zacelo bi bio spomenuo kod koga su Dobrovčanina ostavili poklad župan Desa i majka mu Beloslava, zbog kojega je došlo do konflikta između Dubrovnika i Kotora. Sličnih primera, iz kojih se vidi da kroničari nisu upotrebljavali notarski materijal XIII stoleća u državnom arhivu, moglo bi se navesti više, no i navedeni primeri će biti dovoljni da učine verovatnom pretpostavku da se knjiga »Diversa Notariae « od 1268 nije nalazila na istome mestu na kome su se nalazili ostali do danas sačuvani koncepti notara iz XIII stoleća, verovatnom i pretpostavku, da je dubrovačka vlada osnovala arhiv tek 1277 ili 1278 godine.