Pregled fokusa

Izvor: Kalendar Napredak 1.1.1943.

I. U novijoj hrvatskoj književnosti muslimanski pjesnici i pisci zauzimaju vrlo ugledno mjesto. Oni su podpuno ravnopravni po svojem stilu katoličkim pjesnicima i piscima. Dokazuju to i imena: Ahmed Muradbegović, Alija Nametak, Salih Alić, a od starijih Safvetbeg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić. Edhem Mulabdić itd. U starijoj hrvatskoj književnosti nije bilo tako. U njoj doduše nalazimo Hasana Kaimiju, Muhameda Hevajija Uskjufija, Sajida Vehaba Ilhamiju, ali oni se ne mogu mjeriti s Maruićem, Gundulićem, Marincm Držićem, Hektorovićem, Đorđićem, Kačićern i Reljkovićem. Razlog je u tom, što je muslimanski srednji i budi nam dopušteno reći humanistički vijek trajao duže nego katolički. U muslimana su njihovi »začinjavci« i »humanisti« bili istom onda zapravo počeli živjeti i raditi, kada su hrvatski katolički književnici prestali pisati glavna svoja djela latinskim jezikom, i kada su dubrovački trubaduri i Marko Marulić bili; već stvorili podpuno izgrađena hrvatska književna djela. Do Marka Marulića imamo liep niz hrvatskih katoličkih književnika, koji su radili za zapadnu europsku kulturu. Janus Pannonius, Aelius Lampridius Cerva. Georgius Benignus i mnogi drugi nisu se bojali takmičenja s prvim evropskim humanističkim pjesnicima i učenjacima. Isti su zanos pokazali i istu slavu poslije njih stekli u iztočnom kulturnom izsječku Derviš-paša Bajezidagić. Nerkesi EsSaraji, Abdulah efendija Bošnjak, Hasan Kafi efendija Prušćak, Mustafa Ejubić nazvan šejh Jujo i mnogi drugi, koji su potekli od naše krvi, a pisali su arapskim, turskim ili perzijskim jezikom. Ti i takvi pjesnici i učenjaci nisu se naprosto izgubili kao tudji privjesak, nego su proširili poznavanje i čast svojega narodnoga imena. Jer zacielo su upravo oni mnogo pridonieli tomu, da je turski povjesničar Ali mogao napisati:»što se tiče plemena Hrvata, koje smještaju uz rieku Bosnu, njihov se značaj odražava u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rieci prozvani. Duša im je čista, a lice svietlo; većinom stasiti i prostodušni njihovi likovi naginju pravednosti. Golobradi mladići i liepi momci poznati su po pokrajinama radi naočitosti... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnošću, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dodju do časti velikih vezira, u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave.« Gledajući na niz tih darovitih spisatelja, umnika, upravnika i vojskovodja u turskom carstvu, koje je kao baštinik Bizantinaca okupaljalo u sebi iztočne narode i kulture, uzkliknuo je Safvet-beg Bašagić u jednoj pjesmi ponosno: Odnijesmo dosad mejdan i na maču i na peru! Nije važno, je li bilo baš tako. Danas se više ne prepiremo o tom niti dobacujemo jedni drugima u lice: Mi smo pobjednici, a vi ste poraženi! Razkinut je isto tako okvir zapadnoga rimskoga carstva, koje su bili baštinili Habzburgovci, kao i okvir iztočnog rimskog carstva, koje su do najvećeg razprostranjenja bili doveli osmanlijski carevi. Poraz ili zapravo prolaznost jest na strani tih dvaju imperija, a u razvoju nove nacionalističke Europe, kada svaki narod sakuplja sve svoje sinove oko domaćega ognjišta, mi Hrvati uzimamo u svoju poviest isto tako Nikolu Jurišića, Jurja Utišenica, Stjepana Brodarića, Julija Klovića, Rudjera Boškovića kao d Ahmed-pašu Hercegovića, Mehmed-pašu Sokolovića, Sinan-pašu Borovinića, Dilaver-pašu, Memi-pašu, Tahvil-pašu Kulenovića i Rustem-pašu Hrvata. Svi su ti Ijudi nosili u svojoj konstituciji oznake naše rase, a u svojem su djelovanju bili povezani ne samo sa širokim medjunarodnim prostorom svojih imperija i kulturnih zona, nego i sa svojim zavičajem. Dr. Ćiro Truhelka iztaknuo je na više mjesta u svojim spisima, kako su bosanski i hercegovački velikaši, koji su prvi prešli u islam, uzimali na svoje dvore u tudjini domaće »dijake«, koji su im bili tajnici, dopisnici i knjigovodje. Možemo s najvećom vjerojatnošću predpostavljati, da su im oni pjevali i tako zvane »dijačke« pjesme, slične ili možda podpuno jednake našim starim bugaršticama. Svakako su ti velikaši voljeli dragu materinsku rieč isto onako kao u puno kasnije vrieme i onaj njihov potomak, koji je živio u Carigradu, pa je jednom rekao, da bi poginuo, kad ne bi duže vremena čuo svojega jezika. Od Ahmed-paše Hercegovića pa sve do najnovijega vremena postojao je neprekidan niz bosansko-hercegovačkih paša, begova i aga, koji su uzdržavali ili barem podupirali narodne pjevače i na taj način stekli bezsmrtne zasluge za hrvatsko narodno pjesničtvo. Kad je g. 1530. Benedikt Kuripečić putovao u Carigrad i kada se g. 1531. vraćao iz Carigrada natrag, slušao je u Bosni pjesme o različitim junacima, medju kojima je zabilježio i nekoga »Malkošica«. Maretić, koji kao vukovac najčistije vode nije poznavao dovoljno poviesti hrvatskih muslimana, htio je u tom »Malkošicu« utvrditi opjevanog Stipana Maljkovića. Medjutim jasno je, da je to muslimanski junak Malkoč-beg, poznat i pod imenom Malkočić ili Malkočević. Nikako ne bi bilo pravo tvrditi, da su o tom Malkočiću pjevali samo bosanski kršćani. Isto tako ne smijemo biti jednostrani, kada čitamo podatak madžarskoga ljetopisca Sebastijana Tinodija, koji je zapisao, da je beg od Lipe bogato nadario kršćanskcga pjevača Dimitrija Karamana kao najboljega guslara. Taj nas podatak ne ovlašćuje na zaključak, da takvih pjevača nije bilo i medju muslimanima. Upravo obratno. Muslimanski velikaši bili su u prvom redu zaštitnici svojih muslimanskih narodnih pjevača, koji su stihovima uznosili slavu Ljubovića, Kulenovića, Čengića, Firdusa, Filipovića, a uz to su znali nagradjivati i kršćanske pjevače. Tako je postupao ne samo beg od Lipe s Dimitrijom Karamanom, nego su tako radili i bosanski begovi 19. stoljeća s Jukićevim i Šunjićevim kupreškim guslarom Petrom Eaničićem. Muslimanski narodni pjevači 19. i 20. stoljeća, medju kojima su osobito izašli na glas Mehmed Kolak Kolaković, Ibro Topić, Hamid Kunić, Salko Vojniković-Pezić, Ibro Karabegović, Ahmet Čaušević i Bećir Islamović, imali su podpuno pravo, kada su se držali učenicima i potomcima dugoga niza svojih predhodnika. Oni su samo jedno koljeno u razgranjenom rodoslovlju, koje seže od 15. i 16. stojeća do njihovih dana. II. U doba, kada se zapadna Europa stala življe zanimati za narodne umjetnine, muslimanske su narodne pjesme ostale nepoznate i nepriznate. Nije im pomogla ni »Hasanaginica«, koja je očito potekla iz muslimanskoga područja, a zapala ju je častna zadaća, da prva krči put svjetskoj slavi našega narodnoga pjesništva. Prilike nisu krenule na bolje ni onda, kada je pred Europu stupio Vuk Stefanović Karadžić. Bit će da je preoštro sudio o njem Mehmed Dželaluddin Kurt, kada ga je obtuživao, da je on »znao ne samo mjesto imena Meho ili Fata metnuti Jovc ili Mara, nego i po svom planu i ciele naše narodne pjesme izvrtati.« Uzajamno izmjenjivanje kršćanskih i muslimanskih imena našao je Vuk već u samom narodu, jer su od vajkada muslimani i kršćani preuzimali pjesme jedni od drugih i preokretali ih na svoj kalup. Najočitiji primjeri, kako su kršćani preuzimali pjesme od muslimana, jesu: »Hasanaginica«, ili ona pjesma, u kojoj se Selinu (Selimu!) stavlja na grobnu ploču »krstno ime« (MHV. pj. 97.), ili »ženidba Milića Sejina« (Huseina!) »sa prilipom Dukandunom selom« (Ib. pj. 177.) ili legenda o dženetskoj huriji, koja je u kršćanskom obliku postala »djevojkom od raja« (Ib. pj. 6.), A muslimani su preuzeli od kršćana i vinopiju Dojčina Petra, nadarivši ga samo drugim imenom i drugom postojbinom, i onoga obješenjaka i bekriju mladog Miklina (Erlangenski rukopis), koji se u muslimanskoj inačici prošetao kao »Mujo mlad — niz taj bijel Budimgrad« (Dželaluddin Kurt). Kada čitamo, kako Ivan Karlović ilr Ljević Mehmed stavljaju na kušnju krepost koje hvalisave djevojke, ili kako majka zove preko gore ilipreko vode Fatu ili Maru, tada nam je težko razpoznavati, je li starija u tim stihovima Fata ili Mara, i je li Ivan oteo prvenstvo Mehmedu ili Mehmed Ivanu. Stalno je svakako, da se mnoge pjesme, koje imaju isti tekst, pjevaju i danas kod kršćana s kršćanskim, a kod muslimana s muslimanskim imenima. Bez očevidnih dakle dokaza ne možemo protiv Vuka uspjeti s optužbom, da je on pravio falzifikate mijenjajući muslimanska imena u kršeanska. Al je zato Vukova krivnja podpuno nesumnjiva u drugoj, mnogo većoj stvari. On je muslimanske pjesme ili sasvim prešućivao iii ih je tako razredio, da se one zapravo i ne opažaju. Uspio je na taj način da obmane europsko, a dobrim dielom i naše javno mišljenje, koje ne zna još ni danas za jednakopravan udio muslimana u stvaranju hrvatskoga narodnoga pjesničtva. Trebalo je da prođe mnogo vremena, dok su muslimani dobili kakvu takvu zadovoljštinu. Njihove su epske i lirske pjesme živjele kao cvieće u bujnom prirodnom cvietnjaku, koji se neprestano obnavljao sokovima domaćega tla, plodnom kišom i nebeskim zrakama sunca. Muslimanski narodni pjevači-vrtlari toga evietnjaka —umirali su jedan za drugim, a riedko se tko sjetio da zapiše njihove stihove. Postojale su samo gdjegdje oskudne pjesmarice, u koje su pismeni ljubitelji pjesničtva unieli bosančicom ili arabskim pismenima one pjesme, koje su im se svidjale. Ali te pjesmarice nisu išle dalje od družtva, recimo, kapetana ostrožačkoga Murat-bega Beširevića ili kojega drugoga muslimanskoga velikaša, te su isto tako neopazice izčezavale, kako su i nastajale. Istom onda, kada se hrvatski muslimani nadjoše u istom imperiju s hrvatskim katolicima, pojaviše se sabirači, koji su izpravljali stogodišnju nepravdu ili nehaj prošlih pokoljenja. Kada je Mehmed Kolak Kolaković kao preteča drugih muslimanskih pjevača iz tako zvane Turske Hrvatske došao u Zagreb, da pjeva pred ljudima, koji su po prvi put bilježili posve kritično svaki stih narodnih pjesama, podigoše se u Novom Sadu i u Beogradu prigovori protiv toga. Velikosrbski vukovci osjećali su vrlo dcbro znamenitost toga dogadjaja. Osjećali su to mnogo bolje nego i sami Hrvati u Zagrebu. Muslimanima je bilo otvoreno kulturno svetište i središte, kamo će unieti svoje lare i penate. Duh u tom svetištu i središtu bio je hrvatski. Ostvarivao se jedan od temeljnih uvjeta za konačno narodno opredjeljivanje bosanskih muslimana. To je boIjelo one, koji su u temelje svojega narodnoga obstanka unieli niekanje muslimanskih prosvjetnih tekovina. Oni su i tada javnim napadajima pokušali da odkinu muslimane od Zagreba. Dr. Luka Marjanović, čovjek kompromisa, koji se bojao kidati sve veze s pretjeranim vukovcima, odgovorio im je i previše pomirljivo: »Bilo je ljudi s jedne strane, koji su u svoje vrieme govorili i pisali, da je bolje, da Bosna ostane turska, nego da preko austro-ugarske monarhije bude hrvatska; tako i sada vele za narodne pjesme, da je bolje, da ih i ne ima ili da ih nestane, nego da se sakupljaju i izdaju pod imenom hrvatskim. Razlikujući dobro pojedince od naroda, braći Srbom velim ja ovo: Mehmed (Kolaković) je dosele već 30 godina pjevao, a nije ga našao do prošaste jeseni ni Srbin ni Hrvat. Zar vam je žao, što smo ga našli? Da smo znali, mi bi ga bili nagovarali, da podje n Novi Sad ili Beograd ...« Ova rečenica o Novom Sadu i Beogradu, kako se razabira iz konteksta, svakako je bila ironija. Marjanović nije bio tako uslužan prema tim središtima srbskoga prosvjetnog života, da da bio spreman slati u njih muslimanske naradne pjevače. Ali i on je misilo, da Srbi mogu proizvode Mehmeda Kolaka Kolatovića i njegovih drugova nazivati isto tako srbskim imenom kao i Hrvati hrvatskim. Zato je savjetovao novosadskim i beogradskim prigovarateljima: »Imade još mnogo pjevača po Srbiji, Bosni i po Lici; eto vas, a eto Pjevača!« (Vienac 1887., str. 172.). Nisu ga poslušali, da idu zapisivati muslimanske pjesme. Bili su sliepi pristaše Vukova mita, u kojem nije bilo častna mjesta za muslimansko narodno pjesničtvo ni pod kojim imenom. Zato im nije bilo stalo do života toga pjesničtva ni u Zagrebu ni u Sarajevu ni u Novom Sadu ni u Beogradu. Oni su jednostavno željeli njegovu smrt. Medjutim g. 1888. i 1889. izašle su u Sarajevu dvie omašne Hormannove knjige s naslovom: »Narodne pjesme Muhamedanaca u Bosni i Hercegovini«. Umjereniji su vukovci bili razoružani. Muslimansko je narodno pjesničtvo bilo za njih pravo odkriće. Vjerovali su prije toga, da se poslije Vuka narodna pjesma podpuno izrodila, a Hormannova im je zbirka doniela pred oči dokaze, da nije tako. Dr. Vatroslav Jagić napisac je u glavnom pozitivnu ocjenu, a u zamjerkama, koje je iznio, dao je osobitu važnost jednoj, koja tuče njega, a ne Hormanna. Prigovorio je naime, što je zbirka tiskana latinicom, a ne ćirilicom! Tako je moćan u ono vrieme bio mit ćirilskoga pravoslavlja. Inače je dr. Jagić opravdano zamjerio, što je ikavski izgovor bio preokrenut u ijekav'ski. Tu je on bio bliži hrvatskoj narodnoj duši nego Hormann. Nego tada se dogodilo nešto, čega nijedan sviestan Hrvat nije smio očekivati. Zagrebački »Vienac«, glavni hrvatski književni list, objelodanio je upravo pakostnu kritiku Hormannove prve knjige. Napisao ju je nitko drugi, nego sam dr. Luka Marjanović! Stvar je bila podpuno razumljiva: ljubomorni branitelj muslimanskoga narodnoga pjesničtva nije mogao oprostiti takmacu, koji mu je ugrabio prvenstvo. Hormann se ponio kao vitez i kao pravi Hrvat. Izjavio se spremnim, da prihvati sve dobre savjete i prigovcre dra Jagića, jedino je odbio njegov zahtjev, da pjesme tiska ćirilicom. Obširnije se osvrnuo na kritiku dra Luke Marjanovića. Nlje zatajio svojega boia, koji se očitovao i u ovim riečima: »Ja kritike, šinula je guja, I orlu bi oblomila krila! Nadah se i s ove strane trieznome i nepristrasnome sudu,. ali kad tamo, g. kritičar sio jalom u srcu, zaoštrio ubojito pero, zamočio ga u žuč i stao mi čitati molitvu, kakvoj se ni u snu nadao nijesam. Sva knjiga, veli g. kritičar, ne vrijedi ćumura, na kome bi je valjalo spržiti.« Hormannu je tada pritekao u pomoć vukovac dr. Tomo Maretić. Napisao je u 41. i 42. broju »Vienca« g. 1889. kritiku, koja je bila mnogo pravednija od kasnijega njegova suda, prema kojem bi od svih onih pjesama, koje su tiskane do g. 1909., bilo najviše oko 100 vriednih (Naša narodna epika, str. 4). Maretić je u »Viencu« priznao, da je »Hormann našoj književnosti učinio veliko dobro«, što je skupio i izdao dvie knjige muslimanskih epskih pjesama. Od 75 pjesama proglasio je samo dvie »apsolutno lošima«, no »za dobru polovinu« — nastavio je dalje — »pravedna kritika mora reći, da su dobre i liepe, a gdjekoje u toj polovini za cielo veoma dobre i veoma liepe«. Kao da želi popraviti nepravdu, koju je u prošloj godini dr. Luka Marjanović u »Viencu« bio načinio Hormannu, rekao je dr. Maretić u svojoj kritici i ovo: »Kako iskreno pozdravljamo trud g. Hormanna, što ga je imao oko dvije do sad izdane knjige, tako mu iskreno želimo junačkoga zdravlja, dobre volje i ustrajnosti, da sretno izda i treću knjigu«. Na žalost Hormann nije nastavio zaslužnog izdavalačkog posla. Krila su mu ipak bila oblomljena. Ali zato su muslimani s priznanjem razgrabili njegovu zbirku, tako da je g. 1933. moralo doći i do drugog izdanja. Ne starajući se mnogo za rivalske tjesnogrudnosti prihvatio je narod i sliedeće dvie knjige muslimanskih junačkih pjesama, koje je g. 1898. i 1899. pod uredničtvom dra Luke Marjanovića izdala Matica. Hrvatska. Uz te četiri knjige ušla je u muslimanske kuće i knjiga Banjalučanina Esada Hadžiomerspahića. Jednu knjigu tako zvanih ženskih pjesama izdao je god. 1902. u Mostaru Mehmed Dželaluddin Kurt, koji je na čelo svoje zbirke stavio ovu posvetu: »Neumrlom hrvatskom otadžbeniku dru Anti Starčeviću, prijatelju islamskog naroda u znak najdublje harnosti posvećuje sabirač«. I u Erlangenskom rukopisu, koji je tiskan istom g. 1925., imade rnuslimanskih pjesama. Tiskanomu zakladu muslimanske narodne epike i lirike valja još pribrojiti mnoge pjesme u V., VI., VII., VIII., i IX. knjizi Matičine zbirke,.a osobito X. knjigu, u koju je dr. Andrić uvrstio »haremske pričalice«. Sve su to ipak samo neznatni odlomci onoga golemoga duševnoga blaga, koje se izgubilo u prošlim stoljećima, a djelomice se nalazi još i danas samo u rukopisima i živoj narodnoj predaji. III. Premda je hrvatsko muslimansko narodno pjesničtvo došlo po nekim stranim istraživačima, na pr. po Niemcu Krausu, i do međunarodnog priznanja, ipak mu pristaše Vukova mita nisu davali sve do najnovijeg vremena u školama onoga mjesta, koje mu pripada po zasluzi. Najviše, što se priznavalo, bilo je to, da muslimanska narodna epika smije biti u školskim pomoćnim knjigama zastupana jednim ciklusom, u kojem su se za ogled tiskale najviše dvije pjesme. U »Narodnim pjesmama srpskohrvatskim« od g. 1938. zapala je ta čast ove pjesme: »Budalina Tale dolazi u Liku« i »Smrt ličkog Mustaj-bega«. Međutim valja naglasiti, da nema gotovo ni jednoga kršćanskoga ciklusa, komu na drugoj strani ne bi odgovarao kao nadopuna ravnopravan ciklus muslimanskih narodnih pjesama. Ako doba hrvatske narodne poviesti do g. 1463. shvatimo kao tezu našega narodnoga razvoja, a doba od 1463. do najnovijega vremena kao antitezu, koja je istom osnutkom Nezavisne Države Hrvatske prešla u konačnu sintezu, tj. u ujedinjenje i istosmjerno usklađivanje svih narodnih snaga, onda ćemo vidjeti, da je u razdoblju antiteze muslimanska narodna pjesma predstavljala čitav jedan kulturni sviet, koji je vrlo razgranjen i bogat. I muslimanska je narodna epika — kao i kršćanska — ili bajoslovna (mitska), ili legendarna, ili obrađuje motive iz svagdanjega života, ili je junačka. U svim tim skupinama imadu muslimani zajedničke glavne temelje s kršćanima, ali osim toga nalaze se kod njih i neke njihove posebne značajke. Tako se na pr. u njihovim legendama — kao i u kršćanskima — očituje veza s Bogom, štovanje svetaca, vjera u nadnaravnu moć molitve, blagoslova i kletve, opisivanje čudesa, pohađanje svetišta, nagrađivanje pravednika u raju, kažnjavanje nepopravljivih grješnika u paklu i td. No u plastičnom utjelovljivanju tih istina svagdje se očituje i po koja veća ili manja razlika. Kao u hrvatskih kršćana tako je i u hrvatskih muslimana najrazvijenija grana narodne epike junačko pjesničtvo. Ono se opet može prema različitim gledištima razčlaniti u različite cikluse. Od Beča do Indije i od Budima do Malte i Egipta širi se zemljovid gradova, gora, rieka i mora, po kojima se kreču muslimanski junaci nalazeći svuda uz čudovišta ljepote i grozote zadatke za svoje smione podhvate. Ako upotriebimo poviestno i topografsko gledište, možemo muslimansku epiku dieliti na cikluse, koji svagdje teku uzporedo s kršćanskim ciklusima. Na kršćanskoj strani čine prvi ciklus junaci bugarštica. Najviše se iztiču među njima Sibinjanin Janko i kralj Matijaš, a uz njih vidimo kao predstavnike istoga razdoblja kralja Vladislava, Zmaja Ognjenog Vuka, braću Jakšiće, bosanskoga bana, Radosava Siverinca, hercega Stjepana Vukčića, Bartola Berislavića i junake dvaju kosovskih bojeva. Na muslimanskoj strani odgovaraju njima carigradski sultani, koji drže na dvoru raziičite lale, velike vezire, sultanije, šehislame i vojskovođe, a kada se javlja potreba kakvoga junačkoga djela, koje nitko ne može izvršiti, onda stupaja u radnju kao spasitelji Mehmedpaša Sokolović, veliki vezir Ćuprilić, beg Ljubović, a osobito muslimanski junak nad junacima Djerzelez Alija. Ovi ciklusi prelaze: na kršćanskoj strani u ciklus hrvatskih banova, a na muslimanskoj strani u ciklus bosanskili vezira. Od banova su opjevani osobito Derenčić, tri Berislavića, I Karlović, Zrinović i Erdeljić, a od vezira Gazi Husrev-beg, Numan-paša, Ćuprilić, Ferhad-paša Sokolović i Hasan-paša Pridojević. Ciklus senjskih Uskoka predstavlja najveće napore one kršćanske Hrvatske, koja se s tužnim ponosom nazivala ostatci ostataka. Junaci Daničići, Juriša Senjanin, Ivan Vlatković nazvan Ivan Senjanin, Luka Kukuljević nazvan, Luka Barjaktar, Petar Mrkonjić, Luka Desančić, Hreljanovići i mnogi drugi napuniše bezsmrtnom slavom ne samo zavičajni grad Senj, nego i čitav Balkan. U isto doba, dok su ti senjski Uskoci bili stisnuti na uzak komadić zemlje, na kojem se nisu mogli ni slobodno kretati, a još manje su mogli na njemu živjeti, kako je čovjeka dostojno, bosanski su muslimanski borci bili osvojili čitavu Slavoniju i najveći dio Ugarske. To je bilo najveće razprostranjenje Tvrdkove države, predstavljeno u ciklusu opjevanih unđurskih muslimanskih junaka, koji su drmali Budimom, Kanižom, Sigetom, Pečuhom, Janjokom (Đurom), Temišvarom, Aradcni, Osiekom i Požegom. Najveće cikluse na kršćanskoj i muslimanskoj strani sačinjavaju pjesme o junacima krajišnicima. Na obodnici dvaju svjetskih imperija, zapadnoga i iztočnoga, zaticali su svoje barjake neustrašivi borci, koji su — kako pjesma kazuje — »žvakali krvave zalogaje« i »krvavim se rukama umivali«. S Božom Milkovićem, sa serdarcm Surićem, Barišom Klišaninom, Stojanom Jankovićem, Ilijom Smiljanićem, Ilijom Bilušićem, Marijanom Terzićem, Vidakom kapetanom, Komljenom barjaktarom, banom Zadranincm, banom Bišćaninom, Gravranom Sinjaninom diele mejdan, a kadkada sklapaju i pobratimstvo Mujo, Halil i Omer Hrnjičići, Lički Mustaj-beg. Tale Budalina, Duralagić Meho, Dizdarević Meho, Kumalić Alaga, beg Filipović, beg Čengć, Bojičić Delalija i drugi predstavnici »bježne Krajine«. Hajdučtvo i ustanci pratili su život i katoličkih i muslimanskih Hrvata. U družtvu Tomića Mihovila nalazili su se po narodnom pripoviedanju i muslimani: jedan Živković iz mjesta Sovića, jedan Arapin i djevojka Fajka. Sam Tomić Mihovil uživao je zaštitu i gostoprimstvo Džafer-bega Kopčića. Osim toga opjevane su i čisto muslimanske hajdučke i ustaške družine, osobito one, koje su se borile protiv vezirima osmanlijske i arnautske narodnosti. Iz toga ciklusa osobito je dirljiva pjesma »Dva Moriča«. U doba, kada je utjecaj narodne pjesme bio već prešao svoje zlatno doba ne samo kod katolika nego i kod muslimana, javljaju se među Hrvatima dva velika junačka lika, koji označuju prekid s uklapanjem u velike svjetske imperije i povraćanje naroda samom sebi. Na muslimanskoj strani lomi Husein-kapetan Gradaščević veze s istočnim carstvom, koje su od Bizantinaca bili preoteli Osmanlije, a na kršćanskoj strani nedugo poslije toga pokapa ban Jelačić legendarno poštivanje kraIjevstva Matijaša Korvina i carstva Habzburgovaca. Veličinu te dvojice poviestnih junaka ne umanjuje ništa ta činjenica, što su oni u narodnoj pjesmi našli ne samo slavitelja, nego i izrugivača. Oni su svakako navjestitelji propadanja starih preživjelih državnih ideala i preteče današnjega hrvatskoga oslobođenja i ujedinjenja. Muslimansko narodno pjesničtvo ne sastoji se samo od bogate epike, nego i od prvorazredne lirike, koja se isto tako razčlanjuje na brojne cikluse kao i lirika kršćana. Poznate sevdalinke čine najreklamiraniji i najpriznatiji, premda ne i najljepši dio toga lirskoga stvaranja. Možda još veću slikovitost i osjećajnost odaju neke porodične lirske pjesme, tužaljke i uspavanke. Kolikom li se samo unutranjom i vanjskom skladnošću odlikuje na pr. ona napola obiteljska napola ljubavna pjesma, koju je tiskao Kamilo Blagajić u svojoj maloj zbirci, a tekst joj glasi ovako: Mujo majku po đulbašči voda, Po đulbašči, po zelenoj travi, Pa je vodi mrkoj trninici. »Nuto, majko, mrke trninice! Onake su oči u djevojke, U djevojke, a u moje drage!« »Neka, sine, suđena ti bila!« »I ti, majko, punoživa bila!« Pa je vodi bijelu zambaku (Ijiljanu). »Nuto, majko, bijela zambaka! Ovakvo je lice u djevojke, U djevojke, a u moje drage!« »Neka, sine, suđena ti bila!« »I ti, majko, puno živa bila!« Pa je vodi rumenoj ružici. »Nuto, majko, rumene ružice! Ovako je lice u djevojke, U djevojke, a u moje drage!« »Neka, sine, suđena ti bila!« »I ti, majko, puno živa bila!« Pa je vodi vinovoj lozici. »Nuto, majko, vinove lozice! Ovake su kose u djevojke, U djevojke, a u moje drage!« »Neka, sine, suđena ti bila!« »I ti, majko, puno živa bila!« U ovoj pjesmi, koju je Blagajiću pjevao Velibeg Hasanpašić iz Travnika, nalazi se čitav jedan sviet ljepote, Pripovjedački je elemenat smanjen na nekoliko stihova, a inače se pjesma sastoji od dramske izmjene uzklika, punih divljenja, radosti i dobrote. Isti motiv gotovo s istim stihovima obrađen je i u pjesmi Mehmeda Dželaluddina Kurta »Vjerni vojno«, alis drugačijim psihološkim ugođajem. Između majke i sina nema jednodušnosti, jer majka proklinje sinovu odabranicu: »Muči, Meho, obisila ti se! — »Muči, Meho, zmija je ujela! — »Muči Meho, voda je odnila!« — I radi te opreke, koja je temelj tragičnoj baladi, dolazi do smrti Mehe i Nazulbegove Fate. Neke općenite značajke hrvatskoga narodnoga pjesničtva jače su iztaknute u muslimanskim pjesmama nego u kršćanskim. To vriedi osobito za odnos između epike i lirike. Junačke su muslimanske pjesme pune obširno izrađenih lirskih odsjeka, koji mogu postojati i kao samostalne umjetnine, a lirske muslimanske pjesme imadu obično epsku strukturu i vrlo lako postaju balade i romance. Najizrazitije pak epske pjesme pretvaraju se gdjekada po svojim višestrukim zapletima, po razgranjenoj glavnoj radnji i po brojnim epizodama u prave romane i epove, koji zapremaju i preko 4.000 stihova. IV. Kada danas i ne bismo više mogli rekonstruirati književni oblik hrvatskoga muslimanskoga pjesničtva, i u tom slučaju morali bismo mu dati veliko priznanje. To pjesničtvo živi u narodnoj sviesti hrvatskih muslimana, jer je pretvoreno u duševne energije otvorenosti, ponosa, junačtva i drugih vrlina. Ono je izvršilo uspješnu odgojnu zadaću u prošlosti, zato se njegove duhovne osobine nalaze i danas u volji i mentalnosti onoga diela hrvatskog naroda, koji je dr. Ante Starčević nazvao najčistijom hrvatskom krvliu. Cienu muslimanskog narodnoga pjesničtva povećava i to, što se njegov utjecaj nije zaustavljao na granicama nekadašnje Bosne i Hercegovine, nego je sezao mnogo dalje prema Iztoku. Čitamo li danas rieči dra Luke Marjanovića: »Kažu sami Bošnjaci, da su najbolje pjesme i najbolji pjevači na Krajini«, — može nam se pričiniti, da to govori kampanilistički ponos, jer je i Marjanović bio Krajišnik. Al to njegovo mišljenje potvrđuju i ljudi iz drugih krajeva, jer je Krajina bila pjesnička i junačka zemlja, u koju su gledali s najvećim poštovanjem muslimani cieloga Balkana. U Novom Pazaru pjevaju muslimani i danas o braći Hrnjicama, o Mustaj-begu Ličkom, o Bojičiću Aliji, Tali Budalini, o travničkim vezirima i drugim junacima krvave Krajine. Krajiško je ime postalo za njih kao obći pojam znak umjetnosti i junačkih bojeva, zato oni nazivaju svoje junačke pjesme »krajišnicama«, a svoje guslare »krajišnicima«. Gdje je ta pjesnička i junačka zemlja, ta Krajina, koja je na njih toliko utjecala, to se vidi i iz početka jedne pjesme njihova guslara Azema Halilovića: Skupilo se trides' krajišnika Na Udbinu u londžu zelenu*. . . Od Sarajeva prodirao je preko Novog Pazara kulturni utjecaj hrvatske muslimanske pjesme i među Arbanase na Kosovu polju i u Metohiji, gdje se junačke deseteračke pjesme zovu »krešnice«. A u okolini Kumanova takve pjesme, koje pjevaju također o Muji i Halilu Hrnjicama, o Tankoviću Osmanu, Tali Budalini i njihovoj družini, zovu se jednako kao i u Novom Pazaru, tj. »krajišnicama«. Potanje će iztraživanje u budućnosti pokazati, koliko je priloga hrvatsko muslimansko pjesničtvo dalo i onim krajevima, koji se nalaze dalje na iztok od Kumanova. Znamo, da je hrvatska muslimanska narodna pjesma preuzela mnogo toga od Carigrada. Ali ne smijemo zaboraviti ni to, da je i Carigrad u svojoj kulturnoj zoni preuzeo gdjekoju stvar od hrvatskih muslimana. Ako je hrvatska rieč »baština« mogla ući i u osmanlijske zakonike, ne ćemo biti nimalo preuzetni, ako reknemo, da su hrvatski muslimani morali nuždno unieti i u iztočno pjesničtvo neke elemente svoje narodne pjesme, kojom je bila nadahnuta njihova duša. Pošto se muslimanska narodna pjesma utvrdila proti svim svojim protivnicima kao velika kulturna vriednost, moglo bl opet doći do prepirke, kojemu ona narodu zapravo pripada. Odgovor je isti kao i kod dubrovačke književnosti.Pjesnička djela ne mogu pripadati onomu narodu, koji je nekada htio da ih podpuno uništi, a kada su ona u borbi s njime ipak ostala na životu, on bi želio da ih kao ratni plien unese u svoje muzeje ili da ih po uzoru Nabukadnezara, koji je pijančevao iz zaplienjenog hramskog posuđa, upotrebljava za one svrhe, za koje ona nisu određena. Hrvati su se borili za obstanak i za priznanje muslimanskog narodnoga pjesniešva. Oni su dali tomu pjesničtvu častno mjesto u svojoj narodnoj prosvjeti. Zato to pjesničtvo pripada njima. Tiskane su zbirke hrvatskih muslimanskih pjesama već dosada izvršile vrlo veliko poslanje. Muslimanske su ih obitelji prihvatile kao kakvu svetinju, gledajući u njima najbolji putokaz za svoje konačno narodno opredjeljenje. Kadkod rada Gundulića, Palmotića i Đorđića, tako se pokazalo i kod pjesama Mehmeda Kolaka Kolakovića, Hamida Kunića, Salka Vojnikovića-Pezića i njihovih drugova, da duhovna dobra, koja su stvorena u prošlosti, pripadaju onomu narodu, koji ih dalje razrađuje. Stari grčki dramatici Eshil, Sofcklo, Euripid i drugi iznosili su na pozornicu prizore iz Homerove Ilijade, Odiseje i drugih riznica svoje bogate narodne predaje. I hrvatski su dramatici već u doba Hanibala Lucića posegnuli za sadržajima iz narodnih pjesama. U tom radu, koji traje već četiri stotine godina, muslimanske su narodne pjesme u novije vrieme dale najviše motiva onomu dielu hrvatske drame, koji se oslanja na narodnu predaju. Mulabdićeva drama o Đerzelez Aliji pala je brzo u zaborav, a isto će se dogoditi možda i s dramom Rasima Filipovića »Mošćanice, vodo plemenita«. Kušanove drame »Zaplakala stara majka Džaferbe-gova« i »Dva Morića« morat će istom proći kušnju vremena, da se vidi, hoće li se održati. Ali Ogrizovićeva »Hasan-aginica« ne će više doživjeti nikakvih potresa, jer je njezina vriednost utvrđena za sva vremena. Ona je postala klasičnom dramom, koja je našla priznanje i izvan granica hrvatske domovine. Rad oko dramatizacije hrvatskoga muslimanskoga pjesničtva nije ni najmanje izcrpljen. Nema sumnje, da će se još mnogi hrvatski književnik nadahnjivati građom i motivima te umjetnosti, u kojoj se odkriva veliko obilje psihologijskih zapleta i sukoba, koji ne zaslužuju nipošto da budu zaboravljeni. Postoje brojni dokazi trajne životvorne snage muslimanskoga narodnoga pjesničtva u hrvatskom narodu. Oni, koji su stvorili to veliko množtvo umjetnina, mogu osim ostalih činjenica spominjati i to pjesničtvo kao dokaz, da učvršćujući svoj obstanak u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nisu nikakvi izkorjenjenici, koji ne bi imali svoje kulturne prošlosti, nego imadu bogatu baštinu, koja ih ovlašćuje i danas, da budu prednjaci u iednom velikom poslanju: s jedne strane u preuzimanju i asimilaciji kulturnih vriednosti s Iztoka, a s druge strane u daljoj ekspanziji i promicanju hrvatske rieči i hrvatskh duhovnih vriednosti osobito prema onomu dielu Iztoka, koji ima islamsku prosvjetu.