Pregled fokusa

Izvor: Oslobođenje, 27.09.1997., Autor Amir Misirlić

"Ovo je jedna od najtežih i najslađih noći moga života"- rečenica kojom je Bono Vox opisao nastup grupe "U2" na koncertu održanom 23. septembra 1997. godine u Sarajevu.

Intervju koji je dao "Oslobođenju" možete pročitati ovdje:

KONCERT 0 KOJEM ĆE SE PUNO PRIČATI

0 prošlosti, budućnosti i Sarajevu

Sarajevski koncert U 2 nije događaj od posebnog značaja samo za domaću javnost. Gotovo da ban način propratio ovaj nastup Teško je srediti utiske nakon jednog takvog koncerta kakav je bio onaj u utorak, 23. septembra na Koševu, kada je sarajevska publika konačno dobila priliku da pred sobom vidi jedan takav sastav kakav je U2. Od početka se znalo da to neće biti običan koncert, od početka se očekivalo dvostruko. Tražilo se da koncert bude ono što je i u svijetu veliki spektakl, ali i da bude još nešto iznad i izvan toga. Da bude sarajevski koncert. I kada su zajedno zapjevali I still haven't found what i'm looking for (Još uvijek nisam našao ono za čime tragam), činilo se, ipak, da je traganje okončano uspješno. Obostrano. Sarajevski koncert jeste bio jedan od velikih na turneji, ali i jedan i jedini koji će jednako intenzivno pamtiti i publika i bend. Sarajevu ne treba patronat A do koncerta se nije lako došlo. Prvobitna ideja je bila da se napravi jedan dobrotvorni koncert nešto manjeg tipa. Čak je i Bono u prvi mah razmišljao na takav način. • Mislili smo da bi mogli odsvirati jedan mali dobrotvorni koncert, onako kao bend, bez mnogo prateće opreme. Ali oni u Sarajevu nisu htjeli dobrotvorni koncert... Oni su htjeli 15 metara visok limun, oni su htjeli taj veliki ekran, oni su htjeli sav taj spektakl. Mislim da su htjeli više od svega povratak jednom normalnom životu. To je ono što ti ljudi žele. To je ono što zaslužuju. Njima ne treba bilo kakva vrsta patronata od ljudi kao što sam ja, rekao je nakon svega. I ovo i jeste bio jedan od znakova da se Sarajevo vraća u normalu, da postaje ono što je Bono na ovom koncertu i rekao "grad budućnosti". I može neko da kaže kako mu je nakon treće pjesme "pukao" glas. Ali bar je imao dovoljno hrabrosti da se ne krije iza tehnike i sam je pozvao publiku da mu pomogne. Samo krajnja malicioznost bi taj poziv mogla protumačiti kao jeftini propagandni trik. Moj glas je otišao, ali vaši glasovi su snažni i tražim od vas da me ponesete kao što ste nosili jedni druge tokom svih tih nedjelja, mjeseci i godina. I publika ga je ponijela. A U2 su znali da joj se oduže. Od samog starta i pjesme Mofo grupa je najavila da će se koncert bazirati na novom zvuku i novim pjesmama sa aktuelnog albuma Pop. Posljednji singl sa ovog albuma Last night on the earth dobio je čak i jedan dodatni lirski pasaž u sredinu, gdje je sastav uklopio svoju priču o Sarajevu. I to nije bilo posljednji put u toku koncerta da se inače vrlo strogi scenario mijenja zarad atmosfere na Koševu. Sta reći o bendu koji je nastupio. O njima je valjda sve već rečeno. Mogu vam se dopadati ili ne. Ali momenti kao onaj kada se vodi pravi muzički duel između Bona i The Edga u pjesmi Gone pokazuje da se radi o ljudima koji iznad svega uživaju u onome što rade. I priznali su na kraju kako su "večeras uživali više nego ikad ranije". Večeras nije bio običan nastup. To ima neke veze sa magijom. Uvijek ču se sjećati ove noći iz mnogo razloga. A i mi ćemo se imati čega sjećati. Možda neponovljivih momenata kada je stadion sa Bonom u jednoj usporenoj i smirenoj atmosferi išao od In the name of love do Still i haven't found... da bi se završilo u klasičnoj Stand Ву Me. Možda unplugged verzije Starring at the sun i Sunday Bloody Sunday. Ova prva, izdvojena sa onog "čudnog" albuma "Pop", ogoljena do bola, bez ikakvih propratnih pomagala, bez elektronske ortopedije zvučala je, bar po mom skromnom ubjeđenju, uvjerljivije nego ikad. Namjerno su skinuli sa nje sve slojeve da bi na kraju ostalo ono što vrijedi pjesma. Najslađa noć života Možda je opet vrhunac koncerta bila Miss Sarajevo, ili With or Witbout You, ili Discotheque. Ili, ako ćemo pravo, najpoštenije bi bilo reći kako su nas vodili od vrhunca do vrhunca ne dajući nam da se opustimo. Svaki put kada bi vjerovali kako nema dalje izvukli bi iz nas (i iz sebe) još ponešto. I ne tražite u tome ništa vulgarno, ako ustvrdim kako se zapravo radilo o svojevrsnom višestrukom orgazmu. I bis koji smo dobili sa temom iz Betmena, sa Misterios Ways i sa The One uvjerio nas je kako nije isprazna fraza kada je Bono nakon koncerta izjavio kako je "ovo jedna od najtežih i najslađih noći moga života. To je sigurno". Sigurno je još jedno da su ovim dolaskom momci iz U2 dobrim dijelom našli ono za čime su tragali. I nadajmo se da je ovaj njihov nastup pomogao i drugima da nađu isti ovaj put koji će voditi ka Sarajevu. I zato je suština ovog koncerta i sadržana u poruci koju je Bono uputio kada je shvatio kakvu neponovljivu publiku ima pred sobom Fuck the past! Kiss the future! Viva Sarajevo!