Na veliki ustanak u Bosni i Hercegovini 1875—1878. godine znatan uticaj imali su interesi susjednih zemalja, Austro-Ugarske, Srbije i Crne Gore. Crna Gora je na Hercegovinu gledala kao na svoje interesno područje. Zbog toga ona ulazi u rat protiv Turske 1876—1878. godine, želeći da iskoristi njenu tešku unutrašnju situaciju i rat sa Rusijom. O odvijanju crnogorsko-turskih vojnih operacija u istočnoj Hercegovini daje podatke i austrougarski vicekonzul u Trebinju Vuk Vrčević u svojim izvještajima i telegramima Ministarstvu spoljnih poslova. Poslije nekoliko poraza turska vojska se počela povlačiti u utvrđena mjesta što je omogućilo ofanzivu Crnogorcima koji su sa oko 8000 hercegovačkih ustanika 1. jula 1876. opkolili Trebinje i onemogućili veze prema Bileći i Mostaru.1 Ni pojačanja koja su Turci dobili nisu dovela do promjene situacije.2 Crnogorci su se u svojim ofanzivnim akcijama oslanjali na značajnu pomoć hercegovačkih ustanika, koji su pojačali svoju aktivnost. Tako su ustanici juna 1877. napali na Korjeniće, zaplijenili dosta stoke,3 napali jednu tursku kulu u blizini Trebinja i ubili pet vojnika.4 Turci su očekivali u septembru 1877. godine veliku crnogorsku ofanzivu, te su u Gacko poslali Salih-pašu sa osam bataljuna domaće regularne milicije.5 6 Ipak, Crnogorci su sa velikim uspjehom počeli ofanzivu zauzimanjem Nikšića 8. septembra 1877. godine, o čemu Vuk Vrčević u svom telegramu Ministarstvu spoljnih poslova kaže: »Službene vijesti potvrđuju pad Nikšića koji se od subote nalazi u rukama Crnogoraca. Rekao bih da je onaj komandant sa milicijom morao napustiti grad jer su Nikšićani odbili da sudjeluju u odbrani. Lokalni garnizon i narod moralno potučeni. S one strane vijesti nedostaju. Trebinje 12/9 877«/6 U nastavku ofanzive Crnogorci su opkolili Bileću, Ljubomir i Korjeniće i zatražili ultimativnu predaju u roku od 24 sata. Opkoljeni traže pomoć od Sulejman-paše koji to odbija bojeći se skorog napada na Trebinje,7 Bileća je osvojena 17. septembra poslije bombardovanja svih javnih zgrada. U Bileći su Crnogorci ostavili vojni garnizon sa 2000 vojnika, a glavnina se uputila u pravcu Stoca i Mostara.8 Istovremeno je u Trebinju vršena priprema za odbranu.9 Crnogorska vojska je postavila stražu na brdu Gljivi iznad Trebinja.10 Muslimanski živalj počinje da bježi u Trebinje, Stolac i Bosnu. Na ovoj teritoriji zavladala je glad. Posebno je došla do izražaja u gradovima. U Trebinju je prisutna psihoza straha od napada Crnogoraca.11 Iako još uvijek traju vrlo snažne akcije Crnogoraca, uz podršku ustanika, dolazi do obrta. Austrija nije odobravala crnogorska osvajanja u Hercegovini, koja je bila njeno interesno područje. Zbog toga je preko Temela, svog zastupnika u Crnoj Gori, upozorila Crnu Goru »da ne ide naprijed u Hercegovinu, jer će joj sve žrtve biti uzalud. Hercegovina neće pripasti Crnoj Gori i ako je osvoji«.12 Ovo je uticalo na kneza Nikolu da se vrati s vojskom u Nikšić.13 Poslije ruskih pobjeda, po Sanstefanskom mirovnom ugovoru, Crna Gora je trebala da dobije značajne teritorije na tlu Hercegovine. Granica bi išla preko Lipnika, Ključa, Plane, visovima zapadno od Bileće, Gljive kod Trebinja, sa Klobukom, Korjenićima i Zubcima do Dube u zaleđu Boke.14 Međutim, Austro-Ugarska nije htjela da prepusti Crnoj Gori Hercegovinu, posebno krajeve oko Trebinja, oblast Zubaca, Bileće, te krajeve oko Foče i Gacka, u skladu sa odlukama Sanstefanskog ugovora.15 Božo Petrović16 je poslao na Cetinje jedan vrlo važan telegram u kome daje na znanje crnogorskoj vladi i knezu da je proglašen »manifest« i da je vojska krenula, te da je Andraši primio od Porte notu u kojoj se traži evropska intervencija. Andraši im je u odgovoru stavio do znanja da je prekasno i da je rat neizbježan.17 Jasno je da je Crna Gora bila svjesna mogućih posljedica, ukoliko bi nastavila sa vojnom intervencijom, jer je bilo očigledno da bi se uzaludno izazvali ljudski i materijalni gubici. Ipak, nije se htjela predati olako, želeći makar da zadrži dijelove istočne Hercegovine koji su predstavljali veoma značajno strategijsko područje. Crna Gora je razvila veoma snažnu propagandu u Hercegovini, posebno među muslimanskim stanovništvom, radi suprotstavljanja okupaciji austrijskih trupa. Vrčević kaže: »Od posebnih crnogorskih misionara raštrkanih po cijeloj Hercegovini, uključivši srez Stolac, pozvano je muslimansko stanovništvo da se ujedini sa pobunjenicima Crne Gore u svakoj eventualnoj ofanzivi ili odbrani, osobito se suprotstaviti okupaciji austrijskih trupa.«18 Ova aktivnost dovela je do snažnog prihvatanja ideje o zajedničkom otporu Srba i Muslimana i njihove riješenosti za borbu. U pismu kapetana Jovana Kovačevića vojvodi Mašu Vrbici na Cetinje javlja se o pregovorima koje je vodio Vuk Vrčević sa Korjenićima tražeći da se ne protive austrijskoj vojsci. Odgovorili su mu: »Mi pošto ne možemo biti našeg cara ono možemo knjaza crnogorskog, a ćesarevi, nećemo živi nikad.«19 Predstavnici hercegovačkih Muslimana iz Stoca, Smailaga Šarić i Hamzibeg Rizvanbegović, pozvali su ustaničke prvake na dogovor i razradili uputstva za zajedničku akciju.20 Ovdje je značajnu ulogu odigrao Rus Antas Vasilcki 21 koji je radio na povezivanju hercegovačkih ustanika sa hercegovačkim Muslimanima. Dok su Crnogorci ulagali velike napore u jačanju svojih pozicija u Bosni i Hercegovini, održan je Berlinski kongres (13. juna — 13. jula 1878. godine) čijim je odlukama Austro-Ugarska dobila mandat nad Bosnom i Hercegovinom.22 Već je 25. jula Beč uputio pismenu obavijest Crnogorcima u kojoj napominje da će austrijska vojska ubrzo preći granicu da zauzme Bosnu i Hercegovinu i da, u vezi toga, car moli da knez preduzme mjere kako bi se izbjegli nesporazumi.23 Crna Gora je morala prihvatiti novonastalu situaciju ne samo zbog političkih, već i zbog ekonomskih razloga (tržišna zavisnost). No, pred kneza Nikolu i crnogorsku vladu postavljalo se vrlo komplikovano pitanje odnosa prema hercegovačkim ustanicima i hercegovačkim Muslimanima: kako ih smiriti, kada se stalno među njima vodila vrlo snažna propaganda u cilju jačanja otpora prema Austro-Ugarskoj i uključivanju Hercegovine u sastav Crne Gore. Zvanična crnogorska politika je morala da onemogući povezivanje hercegovačkih ustanika sa hercegovačkim Muslimanima, da se obezbijedi u Hercegovini red i mir,24 i na taj način olakša zaposjedanje Hercegovine od strane vojnih snaga Austro-Ugarske. Da bi se ostvario navedeni zadatak, na Grahovu je 17. avgusta zakazana skupština hercegovačkih vođa.25 »Svi su glavari hercegovački došli ovdjenako, osim 10 glavara popovski i šumski za koje smo poslali, doći će i oni do prvog četvrtka, a priđe neće moći prispjet. Ovdje ima Šumnjaka i Popovaca bez onije što će doći 16 ljudi. Mišo Kukica komandir nije došao, a kažu i neće, premda mu je bilo poručeno pa nije stijo no je otišao kod dum Ivana Musića i jošt ima glavara kod njega te neće doći svi su rimokatolici«,26 javlja sa Grahova serdar Savo Jovićević Mašu Vrbici. Hercegovačke vođe su zadržane na Grahovu sve do kraja septembra (28. IX 1878),27 dok je već uveliko iz raznih pravaca nadirala austrougarska vojska, nailazeći na otpor dijela muslimanskog stanovništva. Otpori austrougarskoj okupacionoj vojsci bili su vrlo žestoki. Vođe otpora u Trebinju i Korjenićima bili su Hadži Ali Fetahagić28 i Omer Šehović. Bez obzira što su turske vlasti dobile naređenje da podrže austrougarsku vojsku i omoguće im lakše zauzimanje Bosne i Hercegovine, to nije nailazilo na dobar prijem kod stanovništva, pa nije ni ojbavljivano. Vuk Vrčević o tome kaže: »Ustanovio sam da lokalnim vlastima stiže naređenje iz Bosne da dočekuju ulazak naših trupa ali plaše se da to objavljuju«.29 Sve događaje u Hercegovini Crna Gora je pomno pratila. Da bi na vrijeme dobili sve podatke o kretanju austrougarske vojske, te muslimanskih ustanika, izbjeglog muslimanskog stanovništva, kao i o stanju koje je vladalo u gradovima i selima, organizovali su obavještajnu službu. Pored ubacivanja svojih ljudi, oni su pokušali i da za novac prikupljaju podatke, koje su odmah, preko načelnika Vuka Pejovića iz Biiećkog okruga, slali na Cetinje vojvodi Mašu Vrbici. U odgovoru na depešu Mašu Vrbici 10. VIII 1878. godine, Vuko Pejović piše: »Primio sam vašu depešu od 9 tekućega sa kojom mi naređujete da izaberem 6—8 poštenijih i vještijeh načinu hercegovačkog ratovanja ljudi da ih pošaljem da uvode ustaške (ustaničke — E. A.) turske čete i nam šalju najčešća i najtačnija izvješća o stanju, položaju i količini turskih četa. Ja sam iznajbrže vaš nalog ispunijo, ljude izabrao i naučijo u duhu datih mi od vas naredbi: ali mjesto 8 poslao sam 12 ga se bojim da je i to malo jerbo turske čete u mlogo prostorija fataju, a pošto vi oćete najtočnija i najpodrobnija izvješća o njima treba više ljudi i vremena.«30 Podaci na ovaj način prikupljani bili su realni i pouzdani, posebno oni koji se odnose na Hercegovinu, međutim, podaci koji se odnose na druge teritorije su manje pouzdani jer su uglavnom prikupljani od izbjeglica. Vrlo snažan otpor muslimanski ustanici pružili su na Žegulji i u Dubravama. U borbama u Dubravama učestvovalo je oko 400 Trebinjaca i Korjenićana na čelu sa Musom Zukovirn i Omerom Mrvovićem. Poslije četvorodnevnih borbi bili su poraženi.31 Preokret u borbi u Dubravama izazvao je don Ivan Musić koji je iznenada udario sa 400 ljudi na Korjenićane i Trebinjce, a oni, misleći da su Crnogorci, pobjegnu, što iskoriste Austrijanci, udare sa glavninom snaga i razbiju odbranu oko kule Rizvanbegovića.32 U borbama oko Stoca austrijska vojska je uspjela da razbije opsadu u gradu i nanese poraz braniocima i pored snažne odbrane.33 Muslimansko stanovništvo je ispred austrougarskih okupacionih snaga bježalo u pravcu crnogorske granice i ka Trebinju. Kaznene jedinice su svakodnevno strijeljale muslimanske ustanike i njihove pristalice, želeći da obezbijede red i mir i učvrste svoju vlast. Iz Stoca je austrijska vojska krenula pod komandom generala Jovanovića preko Dabra i Fatnice u Bileću.34 Dalji pravac kretanja austrijske vojske bio je prema Trebinju i Korjenićima s ciljem da se i tamo likvidira otpor. Pejović je organizovao prodaju žita i sjemena, te prenos potrebnih količina brašna iz Nikšića i Grahova za austrijsku vojsku, što joj je omogućilo i veću pokretljivost. Mada približavanje austrijske vojske nije umanjilo riješenost za otporom jednog dijela Trebinjaca i Korjenićana, ipak je zaposjedanje kula oko Trebinja izazvalo opredjeljivanje jednog dijela gradskog stanovništva prema mirnim rješenjima, prihvatanjem nove vlasti. Preko svojih doušnika Crnogorci su saznali za promjenu stanja u Trebinju: »Kaže uvodadžija da je austrijska vojska zauzela kule oko Trebinja, nizami u gradu ne daju Trebinjanima i Korjenićima pristupiti. Vidi se od nizama da su nešto promijenili od kad je onaj konsul turski iz Dubrovnika u Trebinje dolazio od tader po svoj prilici nizami mnogo manje druže s ustašama. Pošto su Austrijanci zauzeli kule oko Trebinja i pošto se vidi da nizam je prekinuo društvo s ustašima ja se nadam da će dok vi primite Austrijanci zauzeti Trebinje«,35 javlja Vuko Pejović iz Bileće na Cetinje. U ovoj situaciji jedna trebinjska delegacija od osam Muslimana i hrišćana išla je na sastanak sa Austrijancima i nudila ih da uđu u Trebinje. Ovi su to odbili jer u tom smislu i nisu imali nikakve naredbe, pa su se povukli na Drijen.36 U to vrijeme u Trebinju je vladala psihoza bliske opasnosti jer su, po povlačenju austrijske vojske, Korjenićani šetali po gradu i prijetili da će sve opljačkati i zapaliti, ako austrijska vojska krene na Trebinje.37 Sve se uglavnom završilo na prijetnjama. Austrijska vojska je 26. avgusta 1878. godine zauzela Trebinje.38 Otpor je bio neznatan.39 Dosta je muslimanskog stanovništva izbjeglo pred austrijskom vojskom u Zubce, Korjeniće, Trebihovo i Grkavce.40 Tom prilikom Omer Šehović je poslao pismo u Grahovo, u kom stoji: »Nikoli Andrinu i ostalim sudnicima knjaževijem u Grahovo. Ako pitate za naše poslove danas ćesar uljegao u Trebinje s bojem. Imali smo ljudi mrtvije i ranjenije 50 i danas sibljan i roblje vas ode u Korjeniće. Vi ako mislite ikad ikakvu pomoć učiniti pomozite nam sad, ako smijete. Ovo je vlješe da ostane vaše nego ćesara i nama se čini kad bismo ostali vaši koliko da ne bismo ništa izgubili.«41 Austrougarska vojna komanda nije imala veliko povjerenje u podršku koju joj je davala Crna Gora kod zauzeća Hercegovine. Bojala se da nema saradnje Crnogoraca sa hercegovačkim Muslimanima. U pograničnim krajevima organizovano je praćenje Crnogoraca koji su tamo nastanjeni, tražili su čak za njih i posebne podatke, da li imaju posjeda i smatraju li se pripadnicima Crne Gore.42 Istovremeno, pojačani su vojni garnizoni koji su stalno bili u stanju pripravnosti.43 U ovakvoj atmosferi preduzete su završne operacije za zauzimanje Hercegovine slamanjem otpora Korjenića. Austrougarska vlast želi da što prije zavede red i mir na ovom prostoru, te poziva izbjeglo muslimansko stanovništvo iz Trebinja i okoline, kao i Korjeniće, ali to ovi ne prihvataju već podižu šančeve na Arslanagića Mostu.44 Crna Gora je odmah pokazala spremnost da prihvati muslimanske izbjeglice iz Hercegovine. U kontaktima koje je imao vojvoda Mašo Vrbica sa Omerom Šehovićem i Hadži Ali-efendijom Fetahagićem, nudi im, u ime knjaza, da muslimansko odbjeglo stanovništvo smjesti u Crnoj Gori. Računao je na napuštene kuće koje su ostale odlaskom muslimanskog stanovništva iz Nikšića, pošto su ga Crnogorci osvojili. Vojvoda Mašo Vrbica u telegramu načelniku Vuku Pejoviću 31. avgusta 1878. godine sa Cetinja u Bileću između ostalog kaže: »Reci mu (Omeru Šehoviću) da mi od srca žalimo njihovu nesreću, da ćemo mi njihovo roblje najljubaznije primit ako će ga poslat u našu granicu, da će se namještiti u nikšićki grad u kuće nikšićkih Turaka koji su u Bosnu izdigli, da ćemo im davati tain da niko ne bude gladan.«45 U ovim kontaktima sa Korjenićima prisutne su namjere Crne Gore da dođe do utvrđenog Klobuka. Za Crnu Goru Klobuk je mogao da bude sredstvo kojim bi ostvarila svoje interese u Hercegovini, makar i djelimično, jer, računalo se, ako bi dali Klobuk Austrijancima onda bi za tu uslugu, kao i druge (snabdijevanje žitom, sijenom, brašnom) ustupili Crnoj Gori istočni dio Gacka do Cernice.46 Iako je Crna Gora pokazivala dobre namjere prema Korjenićima, oni su se ipak odlučili da se časno do kraja bore. Pošto im plan da dođu do Klobuka nije uspio, prema planu vojvode Vrbice, Korjenici su trebali da pruže u utvrđenom Klobuku najveći mogući otpor, želeći da na taj način pokažu Austrijancima koliku su im uslugu učinili omogućujući im da se hercegovački Srbi pridruže Muslimanima.47 Početkom septembra pokušaj austrijske vojske da se probiju prema Korjenićima završen je neuspješno. Izgubili su oko 80 vojnika, dok su Korjenićani imali 1 mrtvog i 2 ranjena. Austrijska vojska bila je prisiljena da se povuče u Trebinje.48 Do novog žestokog sukoba pobunjenih Korjenićana i Trebinjaca sa austrijskom vojskom došlo je 15. IX 1878. godine na Goričkom polju gdje su ponovo poražene austrijske snage. Prema telegramu serdara Sava Jovićevića upućenom Mašu Vrbici na Cetinje, Austrijanci su imali šest bataljona i dva topa. Korjenićani su posjekli oko 300 vojnika. Kada su ih natjerali u bijeg, izmiješali su se, ali sa fortice (utvrđenja) nastavili su gađati topovima Turke, tako da je poginulo (od topa) oko 100 austrijskih vojnika.49 Pitanje je koliko su ovi podaci tačni, ali je sigurno da su poslije dva poraza morali da krenu sa mnogo jačim snagama, nego što su ranije računali i da što prije završe operacije i slome otpor muslimanskih ustanika u Korjenićima i utvrđenom Klobuku, kako njihov uspješan otpor ne bi doveo do jačanja morala ustanika i eventualnog proširenja žarišta otpora, što je moglo da uspori zauzimanje teritorije i dovede i do političkih posljedica. Zbog svega toga general Jovanović je preduzeo završne operacije sa mnogo jačim snagama. Uspio je da uhvati Omera Šehovića, što je bitno uticalo na pad morala kod pobunjenih Korjenićana i Trebinjaca. Očekivala se brza predaja. Računalo se na još otpor oko 150 Korjenićana i Trebinjaca koji su se zatvorili i utvrdili u Klobuku. Opsada Klobuka trajala je od 24. do 28. septembra 1878. godine. Austrijanci su tukli artiljerijom Klobuk sa Palove Varde, Šabovine, Vrha i Dobrog Duba. I dok je artiljerija svakodnevno tukla Klobuk, general Jovanović je svaki dan poručivao braniteljima da se predaju, ali su oni odbijali, iako su imali velike gubitke. Kakva je bila artiljerijska vatra na Klobuk, govori izvještaj generala Jovanovića koji kaže da je njegova artiljerija ispalila 1190 topovskih metaka i to 800 iz poljskih, a 390 iz teških topova.50 Branitelji Klobuka su odlučili 27. septembra da napuste grad i povuku se u Crnu Goru. Prebacivanje je izvršeno 27. septembra po noći niz strme litice Galešin brijega prema Nudolu i 28. septembra predali su oružje crnogorskoj vojsci u Nudolu. Izbjeglicama je crnogorski knez obećao punu zaštitu Crne Gore.51 Tom prilikom je naglasio: »Vi ste sada pod punom zaštitom Crne Gore. Niko neće smjeti da napada na vaš život i vašu imovinu, niti da dira u obraz vaš i vjeru vašu. Crna Gora će vam davati smještaj besplatno, pomoć i tajin po kilo site (bijelo brašno) na svako čeljade. Siromašni će dobiti novčanu pomoć. Ukoliko vam ko krivo učini, požalite se meni i ja ću poduzeti korake da se nanesena nepravda otkloni i krivci strogo kazne«.52 Ovo obećanje je bilo u potpunosti ispunjeno. Austrijska vojska je 29. septembra minirala Klobuk po naređenju generala Jovanovića. Padom Klobuka otpor muslimanskog stanovništva u ovom dijelu Hercegovine je uglavnom ugušen. Još dok su vođene posljednje borbe u Hercegovini car i kralj Franjo Josif uputio je pismo ministru predsjedniku knezu Aueršpergu, u kome kaže: »Dragi Knjaže Aueršperže! Ja sam pravom ugodnošću primio na znanje izvještaje o uspješnoj i požrtvovanoj potpori koja je iskazana sa svih strana po Dalmaciji bilo pri odbrani rodne zemlje, bilo na korist XVIII odjela pješačke vojske, uljezavšemu u Hercegovinu i njegovim pričuvama. Ja Vama nalažem da radi toga izjavite Namjesništvu u Zadru, a preko njega i Oblastima i pučanstvu što su pri tom tim zaslužnim načinom sudjelovati Moju podpunu pripoznaju i zadovoljnost Schönbrunn 31 kolovoza 1878. Franjo Josif, v. r.« Ovo pismo je umnoženo i poslano da se pročita i izloži ne samo u gradovima, već i u svim dijelovima opština.53 Koliko god ovo pismo imalo propagandni karakter značajno je i sa aspekta činjenice da se ono javno objavljuje u primorju koje graniči sa Hercegovinom i Crnom Gorom, u vrijeme kada je postojala mogućnost jačanja otpora i eventualnog njegovog proširenja. Istovremeno ono je nedvojbeno sugerisalo da je Austro-Ugarska zauzela ove teritorije. Činjenica nam ukazuje da su vrlo žestoke borbe vođene u jugoistočnoj Hercegovini sve do kraja mjeseca septembra. Tek padom Klobuka otpor muslimanskog stanovništva je slomljen. Međutim, još nije bilo sve gotovo. Pred generalom Jovanovićem bio je vrlo značajan i delikatan zadatak raspuštanja i razoružavanja hercegovačkih ustanika. Rješenje ovog zadatka bi značilo i konačnu okupaciju Hercegovine. Dok su vođene borbe oko Klobuka puštene su vođe hercegovačkih ustanika sa Grahova gdje su bili zadržani, a serdar Savo Jovićević je 16 (28) septembra 1878. godine uputio poziv svim komandantima hercegovačkih bataljona da s vojskom dođu u Bileću. »Gosp. komandire. Po najvišoj naredbi naše visoke vlade naredi svakojemu vojniku tvog bataljona da se naredi i da svaki tvoj vojnik i ti pred njim budete u najprvu subotu u Bileću, svaki vojnik neka dobro svoju veliku pušku očisti i naredi, pa svi pod oružjem i barjacima da budete u najprvu subotu u Bileću. Obznani svakojemu tvojemu vojniku, da ako koji ne bi došao na rečeni dan i na rečeno mjesto da taj vojnik neće više nigda pristupa imati gdje se braća kupe, jer će u Bileću doći svaki glavar hercegovački i za njim sva hercegovačka vojska pod oružjem i barjacima. I da ste zdravo.«54 Razumljivo je da je general Jovanović pokazivao veliko nestrpljenje želeći da se razoružanje i raspuštanje hercegovačke vojske izvrši što prije. Pukovnik Temel, predstavnik Austro-Ugarske na Cetinju, koji je bio posrednik u ovim danima između generala Jovanovića i Crne Gore, piše na Cetinje: »Gospodin podmaršal Jovanović vrlo je željan da bi se što brže moguće stvar svršila, dakle na svaki način najmanje na 6 ovoga mjeseca i kako smo se najprije dogovorili u Trebinje . . ,«55 Vojvoda Petar Vukotić je ratnom lađom »Krka« došao u Dubrovnik, a odatle u Trebinje kolima. S njim su bili Blažo Petrović, Nikola Martinović, ađutant, Milovan Bošković, Vuko Filipov i dva pisara. Po naređenju kneza Crne Gore, vojvoda Petar Vukotić je trebalo da organizuje razoružanje i raspuštanje hercegovačke vojske i njihovu predaju Austro-Ugarskoj.56 Zato se iz Trebinja uputio na Jasen gdje je dočekao hercegovačku vojsku koja je dolazila iz Bileće pod oružjem, svrstana po bataljonima i sa zastavama. Sa Jasena je na čelu vojske krenuo u Goričko polje kod Trebinja gdje je došlo do svečane predaje oružja i zastava generalu Jovanoviću 6. oktobra 1878. godine.57 Tom prilikom vojvoda Vukotić je pozvao ustanike da prihvate novu vlast i predaju oružje.58 Zahtjev vojvode je izazvao nezadovoljstvo. Alajbarjaktar Jovica Zirojević tom prilikom je rekao: ». . .ovaj mi je alajbarjak podario svijetli gospodar na Crnom Kuku . . ., ja ga ne smijem predati, jer bi me mrtve kosti onijeh sokolova, što oko njega izgiboše, proklinjale, ako ga baš moram danas dati, to ću ga samo u Petrovića ruke predati. Uto pristupi g. Blažo Petrović i suznijem očima primi onaj alajbarjak.«59 Poslije predaje hercegovačke vojske general Jovanović pustio je vojnike kućama uz obećanje da će ih austrijska vojska pomoći tainom, sjemenima, stokom i izgradnjom kuća. Ovom prilikom imenovani su panduri za austrijsku službu sigurnosti i serdari. 60 Po uspostavljanju vlasti u Trebinju, Austrijanci su vrlo strogo postupali sa narodom. Smjenom vlasti odmah je uvedena kontribucija, ograničenje slobode kretanja i kuluk (nagonili su narod da popravlja puteve). Vojni prijeki sud (Standgericht) je strijeljao devet Trebinjaca: Imša Babovića, Ahmet-efendiju Saradžića, Hamida Domuščića, Šulja Misirlića, Hasana Misirlića, Šaćira Begovića, Hašuma Begovića, Omera Čajića i »jednog Srbina Grkavca ili Glogovca«.61 Tek krajem 1878. godine Austro-Ugarska je objavila amnestiju i pozvala izbjeglice da se vrate na svoja staništa. Većina ih se vratila do kraja februara 1879. godine, izuzev nekoliko glavara.62 Iako im je nuđeno da ostanu u Crnoj Gori, izrazili su želju da se vrate u Trebinje, u svoj kraj, te je knez Nikola, preko Temela, pitao da li se mogu oni vratiti. »Gospodine ministre, imam čast da Vas obavijestim da sam se odmah obratio, po želji njegovog visočanstva Knjaza, carsko-kraljevskoj vlasti u Trebinju da saznam da li se izbjeglice iz Korjenića koje se nalaze u Nikšiću, po imenu Omer i Tale Šehović, Hamza Baraković, Salko Bijedić, Muharem i Adem Begović mogu sa svojim porodicama povratiti na svoje ognjište. Obavijestili su me sada u ovom pogledu, pošto su imenovani propustili da se odmah i neposredno obrate nadležnoj carskoj kraljevskoj vlasti u skladu sa amnestijom koja je objavljena triput uzastopno, da je sada potrebno da se obrate molbom nadležnoj carsko-kraljevskoj vlasti u Trebinju izjavljujući prije svega svoju spremnost da polože zakletvu vjernosti u slučaju da im Zemaljska uprava u Sarajevu dozvoli slobodan povratak. Primite, gospodine ministre uvjerenje o mom odličnom uvažavanju! Themmel Carsko kraljevsko poslanstvo u Cetinju 26. maja 1879, br. 527«.63 Navedeni glavari vratili su se na svoja ognjišta tek 1881, uoči izbijanja hercegovačkog ustanka 1882. godine, kada će se ponovo veliki broj izbjeglica naći u Crnoj Gori. 1 Arhiv BiH, Generalni konzulat, Vicekonzulat u Trebinju (u daljem tekstu Arhiv BiH, GK, YKT, 178/76); Glas Crnogorca, br. 42 od 5. VIII 1876. U tekstu iz glavnog Knjaževog stana u Lipniku kod Gacka od 2. avgusta stoji: »Sva Hercegovina je čista od Turaka, koji su se svi sabili u gradove. Turske posade u tijem utvrđenjima, kao ni Muktar iz Trebinja ne izlaze nikuda ni stope. To je uzrok da od bitke na Vučijem Dolu do danas još ne bješe boja. Njegova Svjetlost Knjaz sa vojskom ulogorio se na Gacko u Lipnik, odaklen će kao iz sredine paziti i predusrijetati svaki dalji pokret Turske vojske.« 2 Arhiv BiH, GK, VKT 178/76; Glas Crnogorca, br. 43 od 16. VIII 1876. U tekstu koji se odnosi na hercegovačko ratište najavljena pojačanja: »Veliki vezir javlja Ali-paši u Mostar« da će 40 bataliona redovne vojske i 8 ba- šibozuka upasti iz Arbanije u Crnu Goru, a da ovu namjeru objavi cijeloj Hercegovini i Muktaru u Trebinje.« ... Napošljetku javlja da je Đeladin-paša primio sobom put Hercegovine 10 topova... Ali-paša javlja 4. o. m. da je Mušir Muktar-paša još u Trebinju, Mustafa Đeladin-paša u Stocu, a da Derviš-paša sa 20.000 i šefket-paša sa 10 bataljona u Hercegovinu dolaze. 3 Arhiv BiH, GK, VKT 36/77. 4 ABiH, CK, VTK 40/77. 5 ABiH, GK, VTK 68/77. 6 ABiH, GK, VTK 69/77 »Notizie ufficiali confermano la coduta di Niksich dieda trevarsi nelle mani dei Montenerini. Dicesi che quel Comandante colla milizia dovette abbandonare la Citta per essersi rifiutati Nikšichani di compartocipare alla difensiva. Locale guarnigione e popolazione morlamente opresa. Ulteriori notizie mancano.« O zauzimanju Nikšića imamo opširne podatke u Glasu Crnogorca u br. 58 od 12. IX 1877, br. 59 od 15. IX 1877. i br. 60 od 21. IX 1877. 7 ABiH, GK, VKT, 70/77. 8 Glas Crnogorca br. 54 od 5 X 1876. U izvještaju dopisnika iz Ljubinja dat je pravac kretanja crnogorske vojske u vrijeme prodiranja kroz Hercegovinu, stoji: »Petar Vukotić odredi 5 bataliona vojske pod zapovjednikom brigadijera vojvode grahovskog Anta Dakovića da prekine put vojsci koja bi pošla Muktaru. 22. o. m. prešla je preko Trebinjske rijeke pokraj manastira Kosjereva i došli do Vrbno kod Trebinja. Naša straža se sukobila sa turskom 15 nizama pade, naši uzeli 15 ostraguša i 5 konja. 23. o. m. vojska prešla sa Vrbna u Ljubomir u 2 po ponoći krenula na Ljubinje 24. o. m. bili u Ljubinju.« Dalje u tekstu daje se opis borbi oko Ljubinja, a turske snage koje su pokušale da braniteljima pomognu bile su razbijene. Borba se vodila cijeli dan. Završila se u 7 uveče. Crnogorska vojska je zarobila 15 vojnika, a poginulo je u borbi 1500 turskih vojnika. Crnogorski gubici bili su minimalni: 15 mrtvih i 35 ranjenih. Zadobili su i bogat plijen: 1250 komada sitne stoke, 150 goveda i 50 konja. Varoš Ljubinje i dva susjedna sela su izgorela. 9 ABiH, GK, AVT 71/76. 10 ABiH. GK, VKT 72/77. 11 ABiH, GK, VKT 73, 74 i 95, od 1877. 12 Zapisi, knj. XV, 1936, Nikola I: Hercegovački ustanak, str. 273—274. 13 Ibid., str. 273—274. 14 Hamdija Kapidžić, Crna Gora prema okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. g. Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine u XIX vijeku, Sarajevo, 1956, str. 12. 15 Ibid., str. 13. 16 Knjažev rođak, predstavnik Crne Gore u Beču, MID 61/78. 17 ACG, Cetinje, MID 61/78. 18 ABiH, GK, VKT 56/78. »Confermando notizie contenute nel telegramma 29. Maggio soggiungo che da apositi missionari Montenerini sparsisi per tutta l'Eregovina compreso ii Distretto di Stolac viene invitata la popalazione musulmana di unirsi cogli insorti al Montenero in ogni eventuale offensiva e difensiva, segnatamente opporsi alt'occupazione dalle trupe austriache.« 19 ACG, Cetinje, 4(1)78, Tajna pisma i naredbe, Fascikla VIII (u daljem tekstu: ACG, TPiN). Aktivnost Austro-Ugarske na pridobijanju stanovništva u BiH radi podrške, kod zaposjedanja ovih teritorija, bila je dobro organizovana. Zajedno sa namjesnikom Dalmacije Rodićem među hercegovačkim ustanicima su djelovali Vrčević i kapetan Lazić-Lazarević. Oni su radili tajno želeći da uspostave veze sa viđenijim ljudima, ako je to potrebno i mitom, da bi ih privukli na stranu Austrije. Vidi o tome: Vaša Čubrilović, Bosanski ustanak 1875—1878, Beograd ,1930, str. 122. 20 Novak Ražnatović, Knez Nikola i austrougarska okupacija Hercegovine 1878. godine, ANU BiH, Posebna izdanja, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 8, str. 320. 21 ABiH, GK, VKT, 52/78 i 53/78. Vidi o tome: V. Čubrilović, Bosanski ustanak 1875—1878, str. 371. 22 Vidi šire o Berlinskom kongresu i bosansko-hercegovačkom pitanju: Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875—1878, Sarajevo, 1973, str. 316; Vaša Čubrilović, Bosanski ustanak 1875—1878, Beograd, 1930; Bosansko-hercegovačko pitanje na Berlinskom kongresu, str. 292—317. 23 ACG, Cetinje, MID 64a/78. 24 H. Kapidžić, Prilozi..., str. 16. 25 Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo, 1973, str. 28. 26 ACG, TPiN, 9(2)78. 27 Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, str. 28. 28 ABiH, GK, VKT 109/78. 29 ABiH, GK, VKT 114/78. Constami che alle loceli autorita pervenne ordine dal Vali della Bosnia di accogliere lingresso delle nostre truppe ma temono di pubblioarla. 30 ACG, TPiN, 12(3)/78. 31 ACG, TPiN, 13(2)/78 i 19(5)/78. 32 ACG, TPiN, 19(5)/78. 33 ACG, TPiN, 17(2)/78. 34 ACG, TPiN, 49(l)/78. 35 ACG, TPiN, 26(2)/78. 36 ACG, TPiN, 28(l)/78. 37 ACG, TPiN, 33(2)/78. 38 Ojačani 74. pješadijski puk je zauzeo Trebinje. 39 ACG, TPiN, 29(l)/78. 40 ACG, TPiN, 35(l)/78. 41 ACG, TPiN, 38(3)/78. 42 Arhiv Herceg-Novi, Fond opštine 280/78. 43 Arhiv HN, FO, 208/1878. 44 ACG, TPiN, 40(3)/1878. 43 ACG, TPiN, 44a/1878. 46 Novak Ražnatović, c. d., str. 321. 47 Ibid., 321. 48 ACG, TPiN, 59(1)/1878. 49 ACG, TPiN, 58(2)/1878. 50 Mehmed Begović, Otpor naroda južne Hercegovine protiv austrijske okupacije 1878. godine, ANU BiH, Posebna izdanja, Odjeljenje dru¬štvenih nauka, knj, 8, str. 389. 51 Ibid., 389. 52 Ibid., str. 389—390. 53 Arhiv HN, FO, 158/1878. 54 Zastava, br. 167, Novi Sad, od 24. X 1878. Dopis iz Sutorine od 7. oktobra. 55 ACG, TPiN, 100(2)/1878. 56 Zastava, br. 167. 57 H. Kapidžić, Hercegovački ustanak, str. 28. Zastava, br. 167. Na okupu je bilo 6750 hercegovačkih vojnika. 58 Zastava, br. 167. Petar Vukotić je tom prilikom rekao: »Braćo Hercegovci, kao što vidite Hercegovina je postala ćesara bečkoga, vi kao hrabri i vjerni sinovi svoje domovine, treba da priznate ćesarovu vlast, pošteno ste vojevali za svoju slobodu, hvala vam na junačkom radu, znajte da knjaz i ćesar žive u ljubavi, kao da su jedna familija. Lijepo će Vam biti predajte ostraguše ovdje, a obično oružje, koje su vam oci nosili i djedovi, nosićete i vi, poslušajte me vojnici, ovo je naredba svijetlog gospodara.« 59 H. Kapidžić, Prilozi..., str. 22. Zastava, br. 167. Govor generala Jovanovića. U tekstu stoji: »Pošto su svi hercegovački vojnici predali ostraguše, onda đeneral Jovanović zahvali vojsci na poslušnosti i pokazanoj odanosti, te reče, sada možete slobodno sa svojim porodicama preći na svoja kućišta i vlada će vam davati hranu do nove žetve, pomoći vam kuće sagraditi, daće vam sjemena, volove i sve što treba da možete obdjelovati zemlju, te u miru i blagostanju živjeti. Vojvode i kapetane postaviće se u medžlise, a komandiri oficiri biće naimenovani srdarima i arambašama i to svaki u svom mjestu sa nekim pandura da pravi red i čuva granice od kakve hajdučke čete. Serdari će imati godišnje 300 fo. plate, njihovi zamjenici 200 for, oficiri 150 for, a panduri 100 for i suviše svi potrebitu hranu. Uzdam se dakle da ćete blagosiljati ovaj srećan za vas dan ...« U istom broju Zastave u dopisu iz Herceg-Novog od 18. oktobra stoji: »Svi ovde nastanjeni Hercegovci dobili su naredbu da se sele svojim garištima, tajina već ovdje neće dobijati nego je naređeno da svaki domaćin da se prijavi kod svojih kajmakana, te će redovno dobijati kao do sada ovdje.« 60 H. Kapidžić, Prilozi..., str. 22. 61 Mehmed Begović, c. d„ str. 390. 62 Ibid., str. 390. 63 Mehmed Begović, c. d., str. 391.