Krajem jula jedan vojni transportni avion UN-a .stigao je iz Sarajeva u Ankonu i dovezao u Italiju grupu teško ranjene djece iz Bosne i Hercegovine. Oko njih su se sjatili novinari, slikali ih, tražili intervjue. Najviše zanimanja je izazvala djevoćica Lejla, koja je ostala bez desnog oka prilikom jednog od brojnih granatiranja sarajevskih ulica. Humanitarne organizacije sa Zapada, ovaj put iz Italije, pobrinule su se za liječenje teško ranjene djece iz Bosne. Ta TV priča, puna patetitike viđena je gotovo svuda po Evropi, kao i tolike druge priče o nesretnoj djeci iz Bosne i ostala bez velikih efekata. Djeca su uvijek zahvalna tema za brojne TV ekipe u Sarajevu. To što njihove kamere mogu zabilježiti o sarajevskoj djeci i njihovim sudbinama ne ostaje bez tržišta i gledalaca, pa, ako bi htjeli biti ironični, ne više nego što je ironična i situacija u kojoj svijet gleda potresne slike sarajevskog djetinjstva, a praktično ništa ne čini, mogli bismo kazati da su reportaže o djeci dobar način da se opravdaju ogromni troškovi novinarskih ekipa ovdje. (Novinari u Sarajevo dolaze s blindiranim automobilima koji koštaju i više od 100 hiljada DM, dnevnice im iznose i do 1000 DM...) SLIKE APSURDA A u Bosni potresnih i tužnih priča o djeci ima bezbroj. One ponekad izvuku i koju suzu blaziranim Evropljanima, koji poslije napornog radnog dana, sjede ispred ekrana, gledaju vijesti i piju pivo. I uglavnom, na tome se sve završava.Rijetko koji će da pošalje makar protestno pis mo svojoj vladi zbog politike koju vodi prema Bosni i sve počinje da gubi smisao. Malo je poznato da je UNESKO, za kampanju skupljanja prihoda, koristio film snimljen u Sarajevu. U njemu su zabilježene potresne priče o sudbini ranjene djece ili djece čiji su roditelji poginuli od granata. Poslije prikazivanja samo na Novom Zelandu, donio je UNESK-u gotovo 100 hiljada dolara. Možda su sarajevska djeca dobila nešto od te svote, ali zar im je zbog toga moglo biti lakše? Granate su i dalje padale, ubijale ih i ranjavale, novinari su bili tu da ih slikaju, slike stravično unakaženih dječijih tijela su ponovo obilazile svijet, ljudi su se ponovo zgražali, možda je poslije toga opet prikupljana pomoć koja bi se poslala djeci u Sarajevo, u Bosnu...A tamo su i dalje padale granate. Krug se zatvara u besmislu i bespomoćnosti. Nepotpuni, ali pouzdani podaci govore da je Bosni i Hercegovini ubijeno više od 17 hiljada djece. Samo u Sarajevu je od srpskih, agresorskih granata i snajpera na ulicama i u stanovima, među 11 hiljada stradalih, poginulo 1800 dječaka i djevojčica. Sarajevska groblja su bivši parkovi, bivša igrališta pored stadiona “Koševo”, na Kovačima, na Dobrinji...Bezbroj je malih humki, nijemih svjedočanstava o tome da je neki snajperski metak sa Jevrejskog groblja ili sa solitera na Grbavici, presjekao život koji nije čestito ni započeo. Na te humke dolaze druga djeca, drugovi iz razreda, da stave cvijet.Kako je stravično gledati te slike kad ti je jasno da među tom djecom što dolaze na grob drugu iz školske klupe još danas mogu biti regrutovane nove nevine žrtve! Broj onih koji su postali trajni bogalji, koji su ostali bez ruku ili nogu, ne zna se ali je zasigurno mnogostruko veći. „Neretva”, firma koja u Sarajevu proizvodi ortopedska pomagala proteze i štake, prvi put je u ovom ratu počela praviti pomagala malih, pa i najmanjih brojeva proteze za djecu! “PODZEMNI” ŽIVOT Djeca koja su nekim čudom uspjela da sačuvaju svoje male živote i još manje, ruke, noge, oči...provode dane na ulicama uništenog djetinjstva, u stalnom strahu, u borbi za goli opstanak.Sjede u stanovima, osluškuju granate i već kao pravi pravcati balistički stručnjaci pogadjaju koja je, gdje je eksplodirala, znaju treba li bježati, sklanjati se negdje gdje je relativno sigurnije ili se ovog časa tuče po nekom drugom dijelu grada, možda susjednoj ulici. Na znak opšte opasnosti silaze s majkama u podrume. Tu, pod zemljom se odvija glavnina života.Tu se sakupljaju, igraju, tu idu u školu. Sve velike zgrade koje imaju dobre podrume su ujedno i škole. Tu se otvaraju razredi, djeca pohađaju nastavu, tu provode vrijeme. I tako iz dana u dan, gotovo četiri godine život se odvija u mraku, bez struje, bez hrane, vode, plina...Ili, preciznije rečeno, sa samo toliko svega od toga koliko je nužno za golo životarenje. Ova djeca su naučila lekciju iz odgovornosti za preživljavanje i zato čim se nasluti, zatišje u granatiranju izlaze da pomognu roditeljima ili da sama okopaju bašte u nekadašnjem parku, idu po vodu na neki od bunara, nose grane za loženje. Imaju vremena i za igru, ali sarajevska djeca se već odavno ne igraju fudbala, košarke, ne voze bicikle radi zabave već samo ako moraju. Igrati se tih igara na ulici ili igralištu, to je stravično opasno i krajnje neizvjesno, ne što se rezultata tiče, već što se tiče života. Njihove igre se sada sastoje iz oponašanja borbi na Žuči, Igmanu, Vlašiću. Igračke su štapovi, koji predstavljaju puške, debeli kartoni pancir prsluke... Djevojčice se i dalje igraju lutkama, ali ih čudno -.nekako umotavaju. Ne oponašaju sarajevske, curice, kao nekad, svoje mame, već medicinske sestre u bolnicama, pa ni njihove lutke više nisu lijepepoput Barbike, već su zamotanih ruku,nogu... Predstavljaju ranjenike kojima jedna topla dječija ručica pomaže... Većina crteža na školskim zidnim novinama u podrumima su s motivima rata.Mnoga djeca pišu dnevnik, bilježe svojim nevještim rukopisom uz svjetlost svijeća svoje doživljaje okrutnog svijeta i ratne stvarnosti. Jedan od tih dnevnika, onaj male Zlate Filipovic postao je svjetski poznat, ali će, bez sumnje, svaki od tih ponešto tajnovitih dnevnika predstavljati dragocjeno svjedočenje o svakovrsnom zločinu koji je vršen na njima. Već sada strani psihijatri koji dolaze u Sarajevo da bi izučavali sve brojne posljedice rata na mentalno zdravlje djece, izkazuju veliko interesovanje za dnevnike sarajevskih djevojčica i dječaka. Boli ta tužna slika djece koja su danas u Sarajevu, ali bol ima i drugu stranu.Mnogo je, neki kažu na hiljade, drugi na desetine hiljada sarajevske djece koja su sama ili držeći se jednom rukom za majku a drugom sa zavežljajem prije i u toku rata napustili grad da bi sačuvali glavu.Mnogi od njih su tada posljednji put vidjeli svoje očeve koji su ostali da se bore. Kako se osjećaju očevi koji gotovo četiri godine nisu vidjeli svoju djecu, koji su jednog dana ispratili suzne obrazčiće, a sada dobijaju slike pravih mladića i djevojaka, koji na telefon danas govore s teškim stranim akcentom i zaboravljaju Bosnu? Svakojaki ožiljci i traume nastaju i ostaju. Ostaće dugo, ko zna do kada. Onaj koji je svjedočio slikama umiranja, ranjavanja, krvi, mraka, panike, tutnjanja raspuklih granata, praznih šerpi, uplakanih majki,dženaza svojih očeva teško da će ih ikad izbrisati. Aktuelno stanje u Sarajevu Na granici U bosanskohercegovačkom, opsjednutom i napaćenom glavnom gradu stanje je redovno. To znači živi se na granici izdržljivosti.Sada svaki četvrti dan Sarajlije dobijaju struju, svaki peti Ш šesti dan poteče voda u česmama, ali ona nije za piće većje to samo tzv. tehnička voda, koja se koristi izključivo za zalijevanje dužnika ili za neka “gruba pranja”. To je, dakako, velika kotrist, jer samo oni koji su se borili da dovuku vodu s nekog od gradskih bunara znaju šta znači vući kanistere bježeći izpred snajpera i od granata, samo zato da bi je prosuo iz sebe u WO Građani Sarajeva se i dalje snabdijevaju vođom za piče iz sa bunara i iz cisterni, koje dolaze noću, na relativno bezbijeđna mjesta da bi se smanjio rizik. Plina već odavno nema, a neće ga ni biti jer je bih vlada zatražila da se prekine isporuka plina preko Mađarske za BiH pošto on “nestaje” prije nego dođe do onih do kojima je namijenjen. A 22. avgusta nad gradom je izvršena otvorena odmazda zbog napada armije na vojne ciljeve U Vogošći, Karadžićeva bratija se oborila na grad svim raspoloživim oružjem i oruđem. Poginulo je šest, ranjeno 38 izključivo civila. UMPROFOR, koji je prethodno obaviješten o napadu nije reagovao, a po važećim rezolucijama UN morao je pozvati avione NATO da zaštite grad. Nije bilo prvi put daje tako.