Svi pišu i sjećaju se sarajevskih parkova. A oni su sada mjesta i života i smrti. Mjesta života su zato što su sve one klupe, svi oni drvoredi i stabla već odavno posječeni. Neko je izračunao da je u gradu posjećena aleja stabala u dužini od stotinu kilometara! Ispitana, iscijepana i izložena u pećima Sarajlija. Tako se preživjelo prve dvije najteže zime rata. Nestala su sva stabla, čak i nji hovo когјепје je nestalo jer su najuporniji i njih danim otkopavali krampama, nosili kućama i pekli kruh svojhoj djeci. Zatim su parkovi postali parkovi smrti. U svakom parku je neki sveži mezar, mladog borca, prolaznika poginulog od granate, djeteta ubijenog snajperskim hicem. Parkovi su postali groblja, jer su prava, velika groblja daleko izvan blokiranog grada. Sarajevski parkovi i bivše slike o zaljubljenim parovima u njima, oko čijih klupa trčkaraju djeca što šetaju s djedovima, sada su daleke bolne uspomene. Jedino se još u Velikom parku, kod Robne kuće, pored davno usahle fontane, na jesenjem suncu u zatišju između granatiranja može se vidjeti pokoji zaljubljeni par. Niko im ne zamijera što se ljube usred grada i usred bijela dana. Parkovi su za to. Prolaznici, bježeći od granata raduju se njihovom smjehu, tim znakovima novog života. U gradu koji se toliko nagledao smrti, sada svi gledaju mladost i život koji niče u parku. Б,ašte. Gotovo svaki milimetar zemlje, parka, aleje, travnjaka, igrališta postao je sada bašta , vrt. U njima se sade kupus, luk, krompir, zelen, salata...Tako su se prehranili ljudi. Jedno vrijeme je, uz razna sjemena, bila najtraženija knjiga o poljoprivredi. Mogao si sve knjige naložiti da bi se zagrijao beletristiku, marksizam, filozofiju, liriku, ali priručnike za uzgoj paradajza ili krompira nisi smio ni za živu glavu. Čak i oni koji nisu nikada do rata uzeli lopatu u ruke, postajali su "poljoprivrednici", ili bolje reći baštovani doktoh ri, inženjeri, novinari, profesori, čak akademici... Uz UNHCR-ov grah, rižu i makarne jedino se tako može pojesti koji vitamin u ratu. Prije su se svi užasavali na zadah luka, a sad tako ugodno i bez ikakvog negodovanja čovjek prima sagovomika kome se iz usta čuje miris mladog, svježeg, tek ubranog luka. A nedavno je bilo navalilo na prigradske sarajevske bašte nešto malo, uljez iz zemlje, neki mali puž... Ljudi su u panici poručivali svojima u inostranstvu preko radio amatera: "Pomagajte, šaljite neki otrov protiv puževa, sve nam pojedoše..!" I uskoro su, da čovjek ne povjeruje, nekakvim kanalima počela da stižu sredstva protiv poljskih, јаlžbaštanskih puževa i tako Sarajlije ostvariše još jednu pobjedu nad uljezima. Trudnice. Prije rata niko nije obraćao naročitu pažnju na trudnice po ulicama. Prve tri godine rata, kada je u Sarajevu izginulo najmanje desetak hiljada ljudi na ulicama, u stanovima, u redovima za vodu, na pijacama, nije se, čini mi se, ni mogla vidjeti trudnica. Ove ratne jeseni trudnice su junakinje sarajevskih ulica. Idu ponosne na svoje stomake, dok ih prolaznici gledaju sa simpatijama, ali i sa brigom. Trudnice su i tek sazrele djevojčice, ali i žene u godinama koje nerijetko već imaju veliku djecu, sinove na prvim linijama. Možda je sve to iz nekog prkosa, zbog pobjede nad smrću koja je već Četvru godinu poklopila ovaj grad. Ali to je i vidljiv i uvjerljiv dokaz da je u Sarajevu ljubav itekako živa. Uskoro će na svijet djeca začeta u proljeće, u vrijeme kada su sarajevski stanovi bili hladni, bez struje, grijanja, hrane. Ali bilo je ljudske topline. Dolazili borci sa ratnih linija kućama i grijali tijelima svoje žene u proljetnim noćima. Glad je još tu, kao i rat, zima na pomolu. Besparica. Pitaju ljudi u Sarajevu trudnice: "Pa kako ćeš hraniti to dijete, rat je?" A one nejčešće odgovaraju: "Svako ima svoju nafaku, pa će i ovo dijete imati svoju." Valjda će ova djeca živjeti u nekim ljepšim i sretnijim vremenima.