"Zmijin svlak" Slobodana Šnajdera u režiji Mire Erceg, prva je pozorišna predstava posvećena Bosni, koja je izvedena uz sudjelovanje norveških glumaca. Na njenoj prvoj reprizi u Torshov Teatru u Oslu, 16 septembra, put do scene vodi nas kroz uski hodnik, kroz koji se, kao na putu do Čistilišta, prolazi samo po jedno, a čiji su zidovi ispisani imenima poginulih u ratu u Bosni i kojima ponegdje nedostaje prezime ili datum rođenja. Za razliku od predstave čiji akteri igraju ljude koji provlače svoje živote kroz imaginarni tridesetogodišnji rat (ne ostvarilo se!), ova imena predstavljaju stvarne ljude, tisuće ljudi, koji su do prije samo dvije ili tri godine dijelili život sa nama. Sala je prepuna, gledaoci su ovdje došli zbog najrazličitijih motiva: od onih što su željeli vidjeti poznate glumce, do Bošnjaka kojima je ova, ne česta prilika, neodoljiv poziv da smanje mnogokilometarsku udaljenost i malo se približe svojoj domovini. Šta je poruka koju je publika trebalo da razumije večeras ? pitamo rediteljku Miru Erceg. Poruka ima više, kao što je dramska osnova predstave višesimbolična. Kao prvo to je poruka glavne ličnosti, Azre, koja simbolizuje sposobnost žrtve, kada shvati koliko se njome manipuliše, da se pretvara u ženu "Zmijin svlak" Slobodana Šnajdera u režiji Mire Erceg, prva je pozorišna predstava posvećena Bosni, koja je izvedena uz sudjelovanje norveških glumaca. Na njenoj prvoj reprizi u Torshov Teatru u Oslu, 16 septembra, put do scene vodi nas kroz uski hodnik, kroz koji se, kao na putu do Čistilišta, prolazi samo po jedno, a koja donosi velike odluke. Drugi motiv bi bio jasno pokazati kako različite ideologije i religije, kada su instrumenti politike, proizvode rat i mržnju i moja poruka bi upravo bilka ta, da se treba boriti protiv instrumentaliziranja religije. "Zmijin svlak"nije antireligiozna predstava. Ona govori o ratu vođa, a ne naroda. Kao treće, željeli smo prikazati odnos Zapada prema ratu u Bosni. ( Ovo se naročito odnosi na, kasnije ćemo vidjeti, drugi, kraći, ali rekli bismo, boilji čin predstave). Tu ,zapravo, postoje tri tipična odnosa: profiterstvo, lov na senzaciju, istinski humnanizam (u stvarnosti vjerovatno zastupljeni u istom redosljedu). " Kako je bilo raditi sa norveškim glumcima? O to su izvrsni glumci i mi smo imali odličan kontak. No, bilo je nešto problema oko simbolike i razumijevanja teksta. Norvežani pripadaju drugoj kulturi i za njih su naši simboli nepoznati. Na primjer to da jedan isti anđeo ima dva imena, Gabrijel i Džibrilo, zavisno od vjeroispovijesti. Spoljašnji momenti, kao "kako prepoznati Džibrila", su nam zadali nešto poteškoća. Kim Haugen, koji igra Hasana ili glavnu mušku ulogu, dodaje da j4e osnovna teškoća u razumijevanju komada za njega predstavljalo to što se radnja odigrava na više planova. Tu je jedan svijet religije, svijet legende i jedan sasvim realističan svijet. Mira Erceg dopunjava da norveški teatar ima tradiciju psihološkog realizma, otprilike onakvog kakav se preferirao u pozorištima u Bosni i Beogradu, dok je ona sama više vezana za ekspresionističku liniju, koju je slijedila svojim predstavama u Sloveniji i sada u Njemačkoj. Mislite li da se jedna norveška glumica (kao Kjersti Holmen) može uživjeti u ulogu jedne silovane i ratom ranjene žene kao što je AZRA? Kako da ne! Ovdje se ne radi samo o Azri, već o jednom opštem ženskom problemu. Likovi su urađeni na visokom umjetničkom nivou i cijela predstava ima univerzalni karakter. Čak je i rat univerzalan. Kod pisca traje već 30 godina. Radnja predstave je smještena u jednu napuštenu bolnicu, negdje u Bosni, za V rijeme dugog, predugog rata. U bolničkim podrumima se skriva Marta, koja ne pripada nikamo i čije je dijete, napola srpsko, napola hrvatsko, ubijeno na njenim leđima. Hasan, bolničar, u podrum donosi Muslimanku Azru, silovanu i napola mrtvu, koju je našao na ivici šume, među leševima. Marta se, obuzeta ženskim saučešćem, zauzima za Azru, naročito stoga što je ona u visokom stepenu trudnoće. Azra je, od užasa kroz koji je prošla, zanijemila, ali u svojim snovima ona razgovara sa raznim čudnim bićima koja je pohode. Sanja da će roditi zmiju, kao plod mržnje prema svojim mučiteljima i zbog toga želi da se ubije. U tome je sprječava Marta, kao i sama zmija koja joj se u snovima javlja u liku lijepog mladića, obećavajući joj raznovrsnu zaštitu koja joj je potrebna. U sve se to upliću i drugi likovi: anđeli Garbrijel (Džibrilo), tri kralja, gospodin u fraku, dva lika sa crnim krilima slična vragovima, pa i sam Bog. Svi oni, iz svojih interesa, nagovaraju Azru da rodi dijete i ona im na kraju popušta. Nakon mnogo godina, taj polu-mladić, polu-zmija postaje vojnik neke velike i nedokučive sile. Da bi ga spasili prokletstva i uzaludnog ratovanja, Azra, Marta i Hasan odlučuju da ga posjete u kasarni i povedu sa sobom. Legenda kaže da majka koja je rodila zmiju umjesto sina mora spaliti zmijsku košuljicu kako bi kletva spala sa djeteta. Na kraju predstave Azra spaljuje sinovljevu uniformu, kao simbol prokletstva, ali to nije dovoljno da se pobijedi velika sila. Ona ih sve četvoro ubija. Time predstava skončava. Višestruka simboličnost koju Mira Erceg smatra glavnom snagom teksta, nama djeluje zbunjujućom i nedovoljno objašnjenom, te da se nismo pomogli unaprijed pročitanim pro-, gramom, do kraja predstave ne bismo saznali ko su izvjesni likovi i kakva jel njihova funkcija. I sama Azra, koja bit trebalo biti najtragičniji lik priče, neđ djeluje dovoljno uvjerljivo usljed njenog neprekidnog osciliranja izmeđuđ stvarno i nestvarnog svijeta, u kome. likovi teatralno paradiraju citirajući svoje knjige. Rasplet radnje, u kome se pokušalo povući paralelu sa Eshilovim Erinijama je, takodje, problematičan. U njemu Azra, u ime svihf žena, svjedoči na Sudu protiv ratnih zločina, ali sud utvrđuje da se zločinci ne mogu pronaći, no ženama će dosada biti dopušteno trajno sjediti u Sudu, nakon što su proces, u stvariI izgubile. Ali i pored svih ovih stvari koje su seđ u predstavi mogle uraditi bolje, vrlo je dobro, u drugom činu, prikazana uloga Zapada ( u liku tri plava šijema) u ratu u Bosni, a trebamo da budemo zadovoljni i time što se predstavom još jednom fokusiralo na naši problem i to na kulturnom planu.