Tuzlake trenutno uopšte ne interesuje visoka politika i oni gotovo ne reaguju na priče o navodnoj spremnosti Amerike da se prihvati obuke armije BiH i njenog naoružavanja, što je mnoge navelo na neograničene verzije priča o "ujka Semu pod fesom"! Ne uzbuđuju se mnogo, iako su to mnogi očekivali, što Ameri konačno probijaju pume pravce, prvo sjeverni koridor prema Orašju i Županji, a ovih dana i prema Doboju. Koliko sutra očekuje se javljanje domaćih i stranih reportera iz Bijeljine i Zvornika. U Tuzli je pravu pometnju napravila tek obična kalkulacija o tome koliko bi zelenih šuškavih novčanica moglo ući u ovaj grad zajedno sa Amerima. Neku vrstu šoka najavile su ekipe stranih tv kompanija i agencija, koje su i prije nego što je i jedan američki vojnik zakoračio na bh tlo, zaposjele sve privatne kuće neposredno uz ulaz aerodroma "Dubrave". U prvi mah se činilo da neko namjerno naduvava priče o zakupninama koje stranci nude, a onda je potvrđeno da su predstavnici svjetske "sedme sile" kuće zakupljivali za iznos od 3 do 5.000 dolara mjesečno! Nije onda ni čudno što su vješti Dubravci svoje kuće izdalki u cjelosti, a oni se sami preselili kod svojih najbližih. Suštanje zelenih novčanica nije uznemirilio samo građane, nego i predstavnike opštinskih vlasti. U jurnjavi da i oni dograbe nešto od očekivanog dolarskog kolača, opština je formirala agencije za prožanje usluga IFOR-u uz proviziju od 40 posto. Kako je narod u protekle četiri godine naučio osnovne elemente računa, posebno kada je u pitanju DM, a evo sada i dolar, svi zaobilaze agencije jer očekivanu zaradu ne žele dijeliti ni sa kim, nego svakodnevno opsjedaju IFORove službe za odnose sa civilnim stanovništvom, nudeći im poslovni, stambeni prostor, prevodilačke usluge ili tražeći bilo kakav drugi posao. Niko ništa ne bira bolje je biti i fizički radnik u IFOR-u nego šef neke Klinike u Tuzli ili profesor na fakultetu. Potvrdilo je to i iskustvo dosadašnjeg angažmana civilnog stanovništva za potrebe UNPROFOR-a,UNHCR-a,Crvenog krsta i drugih nevladinih organizacija.. Jurnjava za devizama toliko je uzdrmala Tuzlu da sada ni u jednoj školi nastava stranih jezika, posebno engleskog, nije "pokrivena" kvalifikovanim kadrom. Duhovi se nisu smirili ni kada je general Neš, glavnokomandujući američkih trupa stacioniranih u vazduhoplovnoj bazi "Dubrave", koja se nalazi nekih petnaestak kilometara od Tuzle, pri svom prvom susretu sa lokalnim novinarima najavio da će glavninu svojih potreba američki vojnici zadovoljavati u krugu baze. Bez obzira na to, kao i na činjenicu da se američki vojnici još uvijek rijetko susreću na tuzlanskim ulicama, a i kada navrate uvijek su pod punom ratnom opremom, groznica u Tuzli ne popušta. U toku su velike porodične rokade u cilju oslobađanja stanova i njihovog sređivanja, kafići Dotjeruju i ukrašavaju američkim zastavama, a neki čak mijenjaju i nazive. Tako Tuzla odnedavno ima kafić "Dayton" i "Američki noćni klub" , a u toku je realizacija nekoliko projekata privatnih biznismena koji zabor avljene i napuštene tuzlanske podrume žele pretvoriti u noćne lokale sa ugostiteljskom ponudom i programskim sadržajem prilagođenim Amerima. Reagovanja običnih građana su različita i kreću se od razumijevanja dolarske groznice, koja potresa njihov grad, do sumnji u opravdanost incvesticija koje su u toku. Prvi smatraju kako je to pravi potez za one koji imaju pare, jer Ameri će ovdje ostati duže od jedne godine, a svi još nisu ni pristigli, i potkrepljuju to i veoma brzom posjetom svojim vojnicima predsjednika Klintona. Drugi procjenjuju da mi ne možemo Amerikancima ponuditi ono što su imali dok su bili stacionirani u Njemačkoj i da će znatan dio svog novca potrošiti tamo, jer let od Tuzle do bilo koje druge američke baze u Njemačkoj neće biti duži od dva sata. Ima i onih koji na prvi pomen Amerikanaca spominju AIDS, kao opasnost koja će se zajedno sa dolarima uvući u tuzlanske sokake. U ovoj jurnjavi za novcem, gotovo je nezapaženo prošla vijest da je na aerodrom "Dubrave" stigla i prethodnica ruskih trupa koje će biti u sastavu IFOR-a. Na pitanje šta misli o njima, u anketi za regionalni list "Front slobode" jedan je Tuzlak njihov dolazak označio nepoželjnim uz obrazloženje da se ruski general može kupiti za sitnu lovu, a Ameri su puno skuplji, a tog novca ovdje nema. Drugi je na pitanje šta misli o IFOR-u, odgovorio uz osmjeh, postavljajući pitanje: Ko bi nam sad došao u pomoć da su u međuvremenu Amerika I Engleska postale zemlje proleterske? Aludirao je na slogan koji je odzvanjao ovim prostorima neposredno nakon drugog svjetskog rata: "Amerika i Engleska, biće zemlja proleterska". Nasljednici tuzlanskih proletara sada imaju imaju drugih problema razmišljaju kako Amerikance ubijediti da im je jednogodišnji mandat kratak, da je aerodrom "Dubrave" najistočnija vazdušna baza, sa dobrim klimatskim uslovima, da.... A što ne bi ostali stalno, vidite kako su fini kazala je jedna starica, ubacujući se u mimohodu u novinarski razgovor, dok su ovi čekali ulazak na aerodrom. U Tuzli niko ne nudi odgovor na to pitanje, ali ga svi postavljaju. Amerika je tako blizu!