DNEVNICI: Većina ljudi u Sarajevu vodi dnevnik. Prije rata nisu, ali u ratu, nakon spoznaje da je smrt tako moguća, mnogi su htjeli da sve svoje teške doživljaje zapisu, da im ostanu u uspomeni, ako ih prežive, a ako ne prežive, onda neka mogu oni koji prežive da o tome čitaju. Znali su svi za dnevnik Ane Frank. Djeca su prva počela da pišu i objavljuju dnevnike. Još na samom početku rata dnevnik je objavila djevojčica Zlata Filipović, a zatim je otišla iz Sarajeva sa svojim roditeljima. Poslije su u Sarajevu još neke djevojčice objavljivale dnevnike, a zatim i odrasli: profesori, domaćice, novinari. Svako je htio da uz svbjetlo svijeće upiše one beskrajno duge noći mraka, zime i gladi, kada tutnje granate, u ulicama se čuju jauci ranjenih a noć nikada da prođe. Znam da sada priprema svoj dnevnik za objavljivanje, jedna žena sa Alipašinog polja, koja je svo vrijeme radila sa francuskim ljekarima. Ona želi da opiše sve te strahote i preživljavanja dok je gledala umiranje ranjenih civila ili njihovo liječenje. A zapravo sve te dnevnike Sarajlija bi trebalo objaviti u jednoj velikoj knjizi, da to to bude veliki,kolektivni roman kojeg su napisale hiljade ljudi. To bi bilo možda prvi put u istoriji književnosti da jednu knjigu napiše na hiljade autora. A glavni junak je grad. Kod Andića je glavni junak bio most, a u ovom romanu bi bio glavni junak grad Sarajevo. Ili možda neki drugi gradovi, ili možda cijela Bosna, koja je zaista junak i bez tog romana. A taj veliki kolektivni roman mogao bi imati naziv "godine opsade". MOĆNICI: Rat je pored svih svojih jezivih stvari, užasnih događaja, mrtvih, ranjenih, patnji, bježanja i raseljenih porodica, učinio i jednu neobičnu, čudnu stvar: razgolitio je ljude do gole kože, učinio ih sve istim u njihovoj jednakoj patnji i borbi za goli život. U toku rata gradom su se mogli vidjeti i nekadašnji močnici. Oni su prije rata sa raznih političkih govornica i TV ekrana mahali rukama, grmili i nisu izlazili iz svojih službenih auta. A sada kao i ostali vucaraju kanistere vode na nekim razdmdanim kolicima, mršavi, zapuštene brade, masne kose i pognuti, da li od stida, straha ili nemoći da prežive u tim teškim ratnim uslovima. Puno ih je ostalo u Sarajevu, da li zato što zaista vole grad ili što jednostavno nemaju gdje da odu! Ili ih, možda, peče savjest za sve one gluposti što su govorili nekada za govornicama, za sve one ljude koji su progonili, dok su bili moćni, za sva ona lažna obećanja o ljepšem životu i ljepšoj budućnosti. A Sarajlije nisu zlopamtila, jer kada vide takve ljude samo ih sa sažaljenjem gledaju dok cijeli grad gura razna kolica sa vodom koja život znači, nakupljenoj na nekoj od gradskih javnih česmi u jutarnjem podmuklom zatišju kada je granatiranje smanjeno. Tada i ti bivši močnici idu po vodu. Novi i oni najnoviji ne idu ! NOVINARI: Novinari će ući u istoriju zla jer su i prije rata, a naročito u toku rata, oni s Pala, dali svoj doprinos sijanju zla i mržnje. Međutim, mnogi novinari su ostali u Sarajevu, ginuli, bili ranjeni, pomagali borcima, radili u raznim patriotskim štabovima, pomagali radio amaterima da istina o Bosni dođe do svijeta., patili se i gladovali kao i svi ostali, zajedno sa svojim komšijama i svojom rajom iz ulice ili iz redakcije. Mnogi su i prodavali te svoje novine na trgovima, spavali u redakcijama sa puškama, čuvajući svoju kuću u kojoj su oduvijek kruh zarađivali. Kasnije, kada su uvedene UMPROFO-ove press kartice, mnogi su dobili te kartice, taj plastificirani papir koji je pružao mogućnost da se avionom izađe do Splita, Zagreba ili Ankone. Odlazili su i ipak se većina brzo vračala, noseći u torbama na hiljade pisama, novac i lijekove za ljude u Sarajevu, što su ih slali njihovi prijatelji i rodbina iz izbjeglištva. Tako su novinari bili i poštari i apotekari. Novinari koji su prije rata otišli iz svog grada na brda učiće u povijest zla, a oni koji su ostali uči će u povijest dobrote. Sarajlije im to nikada neće zaboraviti. Ni jednima ni drugima.