UČITELJICE Učiteljice su posebna priča. Od prvog dana rata, nekih majskih dana 92. one su prve organizovale djecu po svojim kvartovima, po stubištima da čiste podrume i u njih smjeste stolove, stolice, klupe gdje će biti učionice. Mislile su da će rat biti koji mjesec, a onda se onda on otegao gotovo na četiri godine. Ali to nije omelo one brojne učiteljice u Sarajevu da istrajno iz dana u dan uče djecu matematici, maternjem jeziku, pjesmicama, poznavanju prirode. Mnoge učiteljice su poginule, ranjene, mnoga djeca, njihovi učenici, takođe su izginuli ili ranjeni. Škole su okružene novim grobljima. Na Dobrinji je osnovna škola potpuno razrušena i spaljena, a okolo su groblja dječaka i djevojčica. Slično je i na Alipašinom polju. U starim dijelovima grada takođe. Učiteljice su i pod najtežim uslovima, u najsmrtonosnijim danim rata, kada je padalo na stotine granata, odlazile u podrume i skloništa i držale nastavu. Ako djeca nisu mogla dolaziti u te podrumske škole, onda su učiteljice odlazile njima kućama i zajedno učili, pisali zadaće. Zajedno sa prestrašenom dječicom recitovale su pjesmice koje vraćaju vjeru u život i kakvu-takvu budućnost u miru. Možda jednog dana, kada prođe rat, na nekom prometnijem trgu u Sarajevu bude otkriven spomenik neznanoj učiteljici. One su to zaslužile. SUDBINA U Sarajevu je česta uzrečica :"Ne možeš pobjeći od svoje granate", a onda se prepičavaju razni, zaista nevjerovatni slučajevi. Slučaj o kojem je cijeli grad danima pričao je sudbina jedne žene koja je cijelo vrijeme rata dane provodila na sigurnom, po podrumima, skrivala se, čuvala, brinula o svakom potezu, osluškivala granate u daljini, pa tek onda išla u mjesnu zajednicu po humanitarnu pomoć. Pošto je imala kćerku u Zagrebu, cijeli rat je mislila samo o tome kako da joj ode, da se sačuva i ostane živa, da je ponovo vidi. I tako su prolazili dani njenog opreza i izbjegavanja najmanjeg rizika, da bi prije nekoliko mjeseci konačno dočekala da krene iz Sarajeva, preko Igmana do Zagreba. Dođe nekako do Zagreba, sretne kćerku, sva sretna i počne dane provoditi s njom. Jednom tako izađe u šetnju, a Srbi iz Krajine, prije hrvatske akcije "Oluja", počnu Zagreb gađati granatama. Nekoliko ljudi je tada poginulo, među njima i ona oprezna Sarajka. Granate su padale na Zagreb samo tog dana i nisu više nikad poslije, jer su hrvatski borci uskoro oslobodili Krajinu. Ali ta Sarajka nije mogla pobjeći svojoj granati. CIGARETE Rat je, strašno teško pao pušaćima! Mogle bi se Iknjige i knjige napisati o strahovima pušaća od nestanka cigareta i njihovim patnjama kad vide da su pri kraju, da neće ujutro imati šta zapaliti, da na straži, u rovu, neće imati da povuku koji dim. Na početku rata ljudi su motali i pusili sve i svašta, od traI va do raznih čajeva, pa su stubišta i podrumi smrdili na raznorazne rfaromatizirane cigarete" (po dimu od đ čaja). A onda se brzo organizovao šverc: žTri za deset !", dugo su izvikivali šverceri. (Tri kutije za deset maraka). Cigarete su postale sredstvo plaćanja. Za tri kutije cigareta mogao si da kupiš manju porciju hrane. Tvornica duhana je radila danima, pored svih granatiranja, ona se u ratu održala. Ljudi su dolazili i tu kupovali cigarete, duhan, dalje preprodavali na pijacama i od toga se izdržavali. Vojnici dobiju sledovanja, a neki koji imaju sreću da im firme rade, dugo su dobijali plate u cigaretama. Jedno vrijeme, na početku, razni šminkeri su pušili "Marlboro , obični vojnici đ sarajevsku "Drinu", a oni iz HVO "Columbo" ili "Opatiju". Kako su oni dolazili do tih cigareta, vrag bi ga znao. U najteže vrijeme krize i najtvrđe blokade Sarajeva, dok nije postojao ni tunel, pa se ništa nije I moglo unositi u Sarajevo, kažu da je na Markalama I čovjek prodavao za bonove dimove cigarete! Ljudi su đ stajali u redu, plaćali i onda kada dođe na njih red, povukli bi dva tri dima. I sve tako. Ja to nisam vidio, . ali ljudi pričaju. Znam i bez toga da je pušaćima uz sve nevolje zaista bilo najteže u ratu. Mnogi su došli pameti pa su izmrcvareni, uz velike patnje bacili cigarete i pušenje za sva vremena.