Odlučujemo se da kroz seriju tekstova u "Bosanskoj pošti" približimo norvešku kulturu našim čitaocima, kroz jedan mali kulturni vodič i to tako što ćemo u svakom broju dati prikaz jedne od znamenitih bilo klasičnih ili savremenih ličnosti iz norveške kulture i umjetnosti. Onima koji namjeravaju ostati u Norveškoj još neko vrijeme, dobro će doći znanje o onima kojima se Norvežani diče, a ni onima koji će se možda uskoro vratiti, nadamo se, neće škoditi nova saznanja o kulturi ove zemlje, Pa, počnimo sa Ibsenom. HENRIK IBSEN, danas se može slobodno reći, najviše je izvođen dramatičar u Evropi, čija su djela u istoriji literature (drame) po rangu bliža Sheicspeareu nego bilo kom drugom. Rođen je 20.marta 1828. u Skyenu, malom trgovačkom mjestu u kom je izrada drvene građe bila glavno zanimanje stanovnika i kojih u to doba nije bilo više od 3.000. Roditelji su mu pripadali dobrostojećem građanskom staležu, a on je sam bio najstariji od petoro braće i sestara. Kada mu je bilo sedam godina, došla je katastrofa: posao njegovog oca je propao, a porodica je morala preseliti u skromni kućerak na rubu grada, socijalno degradirana. Doživljena sramota je ostala u dječaku tokom cijelog njegovog života, nagonila ga uvijek iznova da zauzima položaje koji su mogli nadoknaditi taj pad i odrazila se na, kod već odraslopg čovjeka u karakternim crtama koje su drugi smatrali nepriličnim za jednu takvu ličnost: sujeti, sumnjičavosti i pedatnoj štedljivosti kojom je osiguravao da njegov sin nikada ne doživi isto. To gaje učinilo zatvorenijim, obuzetim željom da zaštiti svoj unutrašnji svijet od svih uljeza. Njegova majka je uživala u slikanju i igri teatra, što je prenijela i na svog sina. On je sam pravio figure i kulise za svoje sopstveno pozorište lutaka, sa kojim se satima u tišini znao igrati, pomijerajući te čudne niti koje su oživjele njegove nijeme glumce. Kada mu je bilo jedva 16 godina, Henrik je morao napustiti dom kako bi zarađivao za svoj život. Zaposlio se kao farmaceutski šegrt u jednoj apoteci u malom mjestu Grimstad na obali, gdje je živio više od šest godina i gdje se prvi put ispoljio njegov talenat za slikanje pejzaža i crtanje karikatura uz probuđenu želju za pisanjem. U Grimstadu je napisao i svoj prvi pozorišni komad, "Catilina", sa temom iz rimske istorije. Iste godine, 1850, oprašta se sa Grimstadom i putuje na studije u Kristijaniju ( sadašnje Oslo), koja je tada imala jedva 30.000 stanovnika. Tu se upoznao sa drugim norveškim pjesnicima i razvio svoje literarne sposobnosti i interes za teatar, koji u glavnom gradu Norveške u to vrijeme nije bio više od danskog provincijskog teatra. Već slijedeće godine otkriva ga poznati violinista Ole Bull, koji je tražio nove snage da započne norveški teatar u Bergenu, gradu sa mnogo dužom urbanom tradicijom nego Kristijanija. Tekom šest godina provedenih u Bergenu, Ibsen je stekao detaljno iskustvo sa radom u pozorištu, ali njegova se djelatnost koncentrisala najviše na scenografiju: samu scenu, kostime, osvjetljenje i koreografiju dogadjaja, što sve igra svioju bezglasnu ulogu u skladu sa replikama. Tokom 50-tih godina, Ibsen je napisao nekoliko drama, vratio se u Kristijaniju kao umjetnički instruktor u novom norveškom teatru, oženio se i krajem 50-tih godina doživio tešku psihičku krizu, praćenu sumnjom u svoj životni poziv, velikom upotrebom alkohola, oslabljenim zdravljem i lošom finansijskom situacijom. Zahvaljujući svojoj supruzi i prijateljima koji su sakupili novac za njega, Ibsen 1864. odlazi u Italiju, gdje će, uz Njemačku, provesti narednih 27 godina svog dobrovoljnog izbjeglištva. Uživajući u ljepotama juga Ibsen je napisao svoja prva velika djela: dramu u stihovima "Brand" i "Peer Gynt", koji je norveško klasično literarno djelo, a u istoj liniji sa Goetheovim "Faustom" i Danteovom "Božanskom komedijom". "Peer Gynt", od svih Ibsenovih djela, ima u sebi najviše onog mističnog i iskonskog norveškog svijeta simbola, bajki, izreka, plesa i muzike koji oslikavaju staru norvešku seosku kulturu. Ibsen je nastojao da "otkrije životu njegovu tajnu" kroz suptilni odnos između ličnosti i stalnog kretanja između njihove prošlosti i budućnosti, straha i nade, vezanosti i slobode, koji su vremenom činili sve značajniju simboličku podlogu koja je davala dublje značenje vanjskim događajima u njegovim djelima. Ibsen je jednom rekao da je "Norveška slobodna zemlja nastanjena neslobodnim ljudima" i ovaj način razmišljanja odražava se u seriji dijela koja su slijedila i koja se mogu svrstati pod naziv realistične drame. Naznačajnija od njih "Kuća lutaka", koju je Ibsen napisao 1879 i koja govori o ženi koja se iz supruge okovane bračnim i društvenim normama pretvara u slobodnu i samostalnu ženu koja odlučuje o sebi samoj i (što je u ono vrijeme bilo nezamislivo) napušta muža i djecu, da bi potražila jedan autentičniji svijet. Ibsen je bio kritičar društvenog stanja i nije se libio otvoreno diskutovati o socijalnim problemima. Njegova poruka u jednom od djela je bila: "Manjina uvijek ima pravo, Najsnažniji čovjek na svijetu je onaj koji stoji potpuno sam. " Vjerovatno se i sam često tako osjećao, mada je već u doba kada se vratio u Norvešku, bio međunarodno poznat i priznat pisac, koga su prevodili i izvodili u nizu evropskih zemalja. Dok nije sasvim obolio, običavao je svakog dana odlaziti u Grand kafe, gdje bi se ljudi znali svi podići u njegovu čast kada bi ulazio, ali ih se malo usuđivalo da mu priđe. Umro je 23.maja 1906.