DEMOBILIZACIJA: U Sarajevu počela demobilizacija ljudi starijih od 45 godina. Među borcima radost što će moći opet da se vrate kućama, u fabričke hale ( ako su ostale čitave), a ni njima ni nikome neće puška više nikada biti daleko od ruku. Neka se nađe. Ljudi, pogotovu oni koji su još od početka 1992. prvi uzeli puške, sada će moći da malo odmore, da se posvete poslu, da osposobe fabrike, škole, kancelarije i da u njima rade. Svi očekuju mir. Mnogi u svijetu mudruju o tome da li će to biti ovakav ili onakav mir, da li će biti Bosne ili neće, a borci koji već četiri godine provode dane i noći uz pušku, po rovovima, u blatu, po šumama, na kiši i snijegu, ipak su radosni što će u gradove doći tišina. Ljudi su željni samo tišine, sna i tople hrane. Zato se mnogi raduju što će ih zamijeniti mladići izvhježbani i spremni za eventualnu novu borbu, oni isti mladići koji su 92. bili dječaci i ispraćali svoje očeve na linije borbe. Sad očevi ispraćaju njih. RAZVODI: Ni oko čega nije bilo vičeg nagađanja nego oko toga da li su se na hiljade brakova raspali u toku rata. Nije lako biti odvojen tri četri godine. Žene sa djecom po izbjegličkim kampovoma već su naučile jezik, djeca narasla, idu u škole. A očevi u Bosni ostali sami, da se snalaze, da provode noći u praznim i velikim stanovima, u mraku, misleći na svoju porodicu. Sudije u Sarajevu opet kažu da nisu preveliki procenti razvedenih brakova. Priče među ljudima opet govore da jesu, navode se mnogi slučajevi da je žena poslala mužu sliku svog novog muža jer više nije mogla čekati starog da se pojavi i živi sa njima. Kao da je on bio na izletu a ne u ratu, u borbi. Ipak najteže je očevima koji su ostali, koji danima iščekuju pisma, poziv svoje djece koja više i ne znaju govoriti naš jezik. Mnogi ne izdrže. Mnoge žene su se vratile jer nisu htjele da ostanu bez muževa. U Sarajevu kruži priča da je žena zatekla prazan stan i smjestila se u njemu. Uskoro je zazvonilo zvono na vratima. Žena je gledala na vratima frugu ženu. Gledale su se kratko, a onda je ona na vratima rekla: "Znam da si mu ti zakonita žena. Ja sam ti muža čuvala čitav rat. Ako ga više ne voliš, slobodno ga ti vrati meni". Je li ovo istina, ja ne znam. ŽENE U SARAJEVU: Poznato je već odavno da su i pored granata, gladi, nestašice vode i sredstava za pranje, sarajevske žene ipak bile lijepe, uredne. Čak i kad su nosile kanistere sa vodom, one su bile uvijek uredno obučene i počešljane. Vjerovatno će jednog dana, neke nove priče i sjećanja govoriti o ženama, majkama, sestrama, učiteljicama, ali i o ženama koje su ostale u Sarajevu, a muževi im sa djecom ostali na početku rata negdje napolju, negdje u inostranstvu. Znam jednu ženu koja je skoro cijelu prvu godinu rata donosila u podrum malog hrčka. Svi su se zgražavali i negodovali što ona sa sobom donosi hrčka, što o njemu toliko brine, što njemu daje hranu u kafezu, a mnogi ljudi nemaju šta da jedu. Niko nije znao da to nije običan hrčak, da je to hrčak njene kćerke koja se zatekla kod bake negdje u inostranstvu i koja će, ko zna kada, opet doći u Sarajevo. Komšije su saznale za to tek kad je hrčak uginuo. Žena ga je sahranila u dvorištu, gdje se nekada njena kćerka igrala školice ili štrika sa drugaricama iz ulice. Taj hrčkov grob i sada postoji negdje u dvorištu jedne sarajevske stare zgrade u centru grada. PAPAGAJI: Izgleda da su papagaji prvi naslutili da će doći rat. U Sarajevu, naročito u novim dijelovima grada, nije bilo porodice koja nije imala kafez sa papagajima. U Dobrinji je gotovo svaki stan imao papagaja jer su to djeca tražila od svojih mladih roditelja koji su tek pred rat uselili u nove stanove u tom novom naselju. Kada je rat počeo, kolone djece su izažle sa svojim majkama preko brda iz Dobrinje i raznim karavanima se raselili po cijelom svijetu. Djeca su plakala za papagajima. Očevi su čuvali te papagaje kao nešto najrođenije i sveto, računajući da će se uskoro njihova djeca vratiti i da će ona nastaviti da hrane papagaje i čistiti njihove kafeze. A rat se otegao. Papagaji su štrecali na svaku granatu, na svaku eksploziju. Počeli su uskoro masovno umirati. A očevi su ih zatim počeli da sahranjuju po parkovima, ne javljajući ništa o tome svcojoj djeci. Oni papagaji koji su preživjeli strah uginuli su uskoro od gladi. Mir će zaista doći tek kada se opet budu čuli papagaji u stanovima.