Kada je Sekretarijat za izbjeglice i prognana lica u Tuzli analizirao anketu provedenu među prognaničkom populacijom smještenom na području ove opštine, dobio je slijedeći rezultat: svi prognani, gotovo bez izuzetka, žele povratak na svoja ognjišta. Srebrenčani posebno. Nedavni protest žena iz Srebrenice, koje tragaju za svojim muževima, braćom i sinovima a radi se o oko 10.000 nestalih, uzdrmao sve one koji su trenutno uspavani Daytonskim sporazumom i činjenicom da se na prostoru Bosne i Hercegovine više ne puca. I predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegovic je morao prilagoditi svoje obaveze i doći u Tuzlu na razgovor sa ženama Srebrenice, a pod ovim pritiskom je i republički Parlament, šest mjeseci nakon srebreničke tragedije, otvorio raspravu na ovu temu uz zaključak da i Generalštab Armije BiH da vojno-strategijsku ocjenu pada Srebrenice. SrebreniČka golgota je tako postala simbolom strdalništva svih onih koji su morali napustiti svoje domove i sada u izbjegličkim kampovima po Bosni i Hercegovini, ali i širom svijeta posmatraju licemjernu političku igru međunarodnih faktora. Ne znam gdje će im duša, ako je imaju. Smjestili su nas kžo stoku u izbjegličke kampove, ne znamo ništa šta je sa našim muževima, braćom, sinovima, štede na nama, pa su umjesto pola kile hljeba za jedan dan počeli dijeliti jednu četvrtinu jadala se ovom reporteru šezdesetogodišnja Šahza Orić smještena u izbjegličkom centru Miladije na periferiji Tuzle. Njih 170, uglavnom žena i djece i poneki starac, smješteni su u četiri učionice osnovne škole. Hranu spremaju sami, a na raspolaganju im je jedan električni šporet koji ima ispravnu samo jednu jedinu ringlu i remu! U učionicama spavaonicama je puno vlage. Šta je sa milionima maraka koji su nakon srebreničke golgote došli u Bosnu i Hercegovinu? Ovo pitanje ne ponavljaju samo prognani nego i Tuzlaci kojima je sve više vidljiv raskorak između milionskih iznosa kojima se barata i bijede u kojoj žive prognani. Da li se i sudbina ovih ljudi počinje instrumentalizirati u dnevnopolitičke svrhe, kao što je najavljena izborna trka? Zar su prognani morali zaprijetiti protestnim skupovima, pa da se neko iz Republike sjeti i uputi dva miliona maraka da im se pomogne? Ako se ovako ponašamo prema prognanicima koji su ovdje, među nama, šta je tek sa sudbinom onih koji su rasuti širom svijeta. Nisu li priče o njihovom povratku kućama šarena laža kojom se žele kupiti glasovi upozorila je Esma Ibnšimović, sekretar u Srekretarijatu za izbjeglice i prognana lica opštine Tuzla.. Šatorskih naselja više nema, izbjeglice su smještene po centrima Tuzlansko-podrinjskog kantona, krov nad glavom im je siguran, ali je sve to daleko od pristojnog ljudskog života. Tuzla je, sticajem okolnosti, bila i ostala oazom u kojoj su na desetine hiljada prognanih iz Semberije i Podrinja nalazile nužno utočište. Broj stanovnika je tokom rata gotovo udvostručen. Kako privreda još nije u funkciji, standard se isključivo mjeri količinom ribljih konzervi, makarona, riže kojom institucije međunarodne zajednice peru svoju savjest i prazne magacine robe čiji je rok trajanja pri kraju. Naravno uz časne izuzetke, među koje spadaju vladine i nevladine humanitarne organizacije skandinavskih zemalja koje se trude da gradnjom novih naselja sa svom potrebnom infrastrukturom olakšaju život prognanih. Î-pgp ada je Sekretarijat za izbječ glice i prognana lica u Tuzli analizirao anketu provedenu među prognaničkom populacijom smještenom na području ove opštine, dobio je slijedeći rezultat: svi prognani, gotovo bez izuzetka, žele povratak na svoja ognjišta. Srebrenčani posebno. Zanimljivo je da ni strani, ali ni domaći političari ne shvataju da se upravo na problemu prognanih i izbjeglih prelama sudbina Bosne i Hercegovine. Nema, naime, reintegracije ukupnog bosanskohercegovačkog prostora ako se, primjerice, Srebreničani, Žepljaci, Bjeljinci i mnogi drugi ne vrate na svoja ognjišta. U daytonskim papirima je to zapisano, ali kako papir i život često nemaju mnogo zajedničkog, za prognane je ključno pitanje gdje se vratiti, jer je u ratu, po sistemu "spržene zemlje", sve uništeno, da se prostor "etnički očisti". Ako većina prihvati ponuđeni mamac u vidu kompenzacija, dakle umjesto kuća i imanja marke u džepu, onda od reintegracije Bosne i Hercegovine nema ništa. Umjesto toga dobićemo tri entiteta, manje-više nacionalno homogenizirana. Dobićemo državu u kojoj će svaki drugi građanin biti prognanik. Upravo zbog toga milijarde dolara s kojima međunarodna zajednica barata, osim oživljavanja privrednih tokova, prevashodno bi trebalo usmjeriti na stvaranje uslova za povratak prognanih svojim kućama. Ili, kako primjeti sedamdesetogodišnji Himzo Halilović, koji sa svoje četiri snahe i sedam unučadi u izbjegličkom centru u Tuzli svakog dana očekuje vijest o svojim sinovima: Meni pare ne trebaju. Ja ću im kazati gdje je moja babovina, pa ako je sve srušeno i spaljeno, neka mi sagrade drugu kuću. Istu. Veća mi ne treba. Ja hoću da umrem u Srebrenici. Teško je iz ove perspektive predvidjeti kako će se riješiti sudbina na stotine hiljada prognanih. Možda su oni koji svoj prognanički sta tus "uživaju" u vlastitoj zemlji u privilegovanijem položaju od onih koji su rasuti širom svijeta. Ko. Jedno je sigurno: izbjeglička tuga za rodnom grudom, kućnim pragom je nemjerljiva, pogotovu ne dolarima i markama. Kada sam jednog američkog kolegu odveo u izbjeglički centar u Miladijama, na periferiji Tuzle i kada je vidio u kakvim uslovima se živi, posebno potresen činjenicom da novorođene bebe nemaju dovoljno hrane, na licu mu je zaiskrila suza. Rečenicu koju je tada izgovorila nena Šahza Orić nikad neću zaboraviti: Blago tebi sinko kad možeš zaplakati. Mi ni suza više nemamo!