Godine 1920. dobio je Knut Hamsun, norveški pisac koji je 1890-ih bio najjači pobornik novog stila u literaturi, Nobelovu nagradu za književnost. Knut Hamsun rođen je u Lom-u u gornjem Gudbransdal-u (poznatom po proizvodnji smeđeg sira) u jednoj zemljoradničkoj porodici, ali kada je bio u dobi od tri godine, obitelj se seli u Hamarpy u sjevernoj Norveškoj. Ovdje je odrastao, a u važnoj dobio od 9 do 14 godina živio je kod starog kreposnog strica. Kada mu je bilo 15 godina, otisnuo se u svijet i obišao mnoga mjesta, isprobao mnogo zanimanja, od nosača do putujućeg učitelja. Prije nego što je žnapunio 20 godina, izdao je nekoliko dosta loših priča. Osamdesetih godina prošlog vijeka bio je dva puta u Americi, gdje se okušao kao kondukter tramvaja u Čikagu i kao zemljoradnik na preriji, uspijevajući i da čita dosta, naročito Mark Twain-a. Tek kada mu je bilo blizu 30, istupio je Hamsun ozbiljno kao pisac, a 1.888. izlazi prvi dio njegovog izvanredno snažnog djela Glad (Suit), koje će se u cjelini pojaviti 1.890. Sam Hamsun nikada nije želio nazvati to djelo romanom; u jednom pismu ga naziva "jadikovnim osjećanjima" na vrijeme kada je sam lutao i gladovao. Ali njegova priča je umjetnički komponirana i predstavlja novinu u norveškoj literaturtti i sadržajem i stilom. Ono novo se ogleda prije svega u fino nijansiranoj psihologiji raspoloženja u živoj fantaziji, bogatstvu ideja, viđenja i osjećanja, novim raspoloženjima tokom cijelog djela u naročitom, ćudljivom stilskom tonu u iznenađujućim, ali veoma preciznim riječima i obrtima, te ritmičkoj gipkosti. U "Gladi" je ličnost u prvom planu, dok sredina oko ličnosti igra podređenu ulogu. Glavni lik posjeduje duhovnu snagu koja je obrnuto proporcionalna njegovim vanjskim uslovima života: što više glad vlada u njemu, to slobodniji i odvažniji biva bijeg u fantaziju, vizije, halucinacije i osjećaj sopstvenog ja. On ima široki duh koji ne poznaje sitničavost i prkosnu snagu koja se ne povija ni u neprekidnom životnom nazadovanju. U jesen 1.890. objavio je Hamsun članak pod nazivom: Iz nesvjesnog života duše (Fra det ubevidste Sjseleliv) u kom zastupa novu psihološku literaturu. Njen sadržaj bi trebao biti društveni život i njegova stanja, a ne spoljašnji događaji. On se distancira od tradicionalnog poimanja karaktera i zahtijeva da se literatura više angažuje za individualne slučajeve i složeni duhovni život "koga moderni čovjek u sadašnjosti živi", te za "ove gotovo neprimjetne i kao mimoza nježne pokrete u duši". Ove misli je Hamsun ponovo iskoristio narednog proljeća u jednoj seriji predavanja koja su inače predstavljala njegovo razračunavanje sa starijom norveškom književnošću, a naročito sa Ibsenom. U Misterijama (1892) probao je Hamsun realizirati svoj sopstveni program. Roman je bio slabo shvaćen od tadašnjeg društva. Glavna ličnost je modemi čovjek u Hamsunovom smislu: on je komplikovan, tajanstven i pun suprotnosti. On se kreće između obožavanja i prezira, nježnosti, poniznosti i najveće arogancije i kao da nema nikakve veze sa samim sobom; zagonentno je povezan sa jednako zagonetnim Trenutkom, koga Hamsun u jednom pismu naziva svojim drugim Ja. On je podijeljen u svom ljubavnom životu, ali cjelovit u svojoj prirodnoj ekstazi, bogat samoubilačkim mislima, "zaustavljeni lutalac", "Stranac bitisanja". Misterije su roman mnogih aktuelnih ispada usmjerenih prema prihvaćenim "velikim ljudima" novinarima i mladim umjetnicima, a naročito prema Ibsenu. U romanu Pan (1894) lirika kod Hamsuna doživljava svoj veliki proboj ( 1.898. će napisati i Viktoriju, koja je također jedan lirični ljubavni roman). Djelo je ekstatični vrhunac sve svjetske poezije prirodi, dobro komponirano i bogato raspoloženjima u svojim opisima prirode i živorta u šumi. To je priča o komplikovanoj i sudbonosnoj igri između ljubavi i sna o ljubavi, između poniženja i ponosa, predavanja i rezerve. U svojim kasnijim djelima Hamsun se vraća romanu, u kojima glavna ličnost nosi piščevo pravo ime: Knut Pedersen. On je umoran od nemirnog gradskog života i rastrganih živaca i on se vraća naivnosti djetinjstva i zdravoj snazi mladalačkih godina. Njegovi romani sada sadrže polemiku protiv novog duha u Norveškoj, turističkog prometa i emancipacije žena, sporta i novinarstva kao i svih ostalih površnih djelatnosti koje udaljavaju čovjeka od jednostavnih i elementarnih životnih vrijednosti. On slika rasulo modernog života i raspad starih životnih vrijednosti. Godine 1917 Hamsun piše Žetvu semlje (Markens Grpde) djelo koje mu je donijelo Nobelovu nagradu. Sam pisac je postao zemljoradnik, a pod uticajem drugog svjetskog rata je napisao ovaj roman kao odu zemljoradnji, jedinom neophodnom, "jedinom izvoru, vječitom životu". Nigdje nije Hamsunov stil dospio tako visoko kao ovdje. Jednostavnost i rafiniranost, humor, zabava, proza i lirika smjenjuju se ovdje u uvijek novim kombinacijama. Otpor društvenom razvoju, reakcionarne ideje i slavljanje patrijarhalnih društvenih formi mogli su se rano nazrijeti u Hamsunovom književnom djelu. On se gnušao industrijalizirane Amerike i dekadentne Engleske, a divio se Njemačkoj, u čijoj je nacističkoj ideji vodeće države vidio moderriju patrijarhalnog društvenog poretka. Tako je 1930.-ih otvoreno nu verziju stao na stranu nacizma i čvrsto se držao svog mišljenja, ali i pokušavao da iskoristi svoj položaj kako bi spasio Norvežane koji su bili osuđeni na smrt. Nakon rata je proglašen izdajnikom zemlje, a koliko je on u stvari stajao izvan svega toga pokazuju njegovi lični zapisi za sopstvenu odbranu u kojima pokušava da objasni svoj stav. Umro je usamljen, u dubokoj starosti.