Gustav Vigeland je okarakterisan kao najmanje poznat i najviše kontrovezan vajar modernih vremena. Iako je za života bio neobično produktivan umjetnik, malo njegovih djela se može pronaći izvan Norveške. Danas, međutim, park skulptura koji je bio istovremeno i Viglandova vlastita zamisao i vlastito ostvarenje, predstavlja jednu od najznačajnih atrakcija Osla, i poznat je po autorovom imenu kao Vigelandparken, ili po djelu grada u kome se nalazi kao Frognerparken. U ovom izuzetnom parku smješteno je gotovo 200 bronzanih, granitnih i željeznih skulptura dizajniranih od strane samog umjetnika, na oko 75 jutara parkovskog zemljišta. Vigelandovo djelo pripada humanističkom pravcu u umjetnosti. Od samog početka on je bio zaokupljen čovjekom u svim stadijama njegovog života, kao i fundametalnim odnosima i između ljudi koji su oduvjek i svugdje postojali, kao što je odnos između muškarca i žene, roditelja i djeteta. Njegova umjetnost je tako dobila univerzalno obilježje, gdje se ljudi svih starosnih dobi mogu prepoznati u njegovim skulpturama. Vigeland je i sam izrazio ovo uvjerenje u svom pitanju: "Da li će zajedničke karakteristike za cijeli ljudski rod ikada izaći iz mode?" Vigelandove figure imaju i odliku bezvremenosti jer su gotovo sve izvajane bez odjeće i na taj način izdvojene iz svog istorijskog i društvenog konteksta. Međutim, kao i svaka umjetnost i Vigelandova je rezultat vremena u kom je nastala. Stvarana je početkom 1890-ih, u periodu reakcije na realizam u umjetnosti, i kada simbolizam zauzima sve značajnije mjesto, fokusirajući na to da ljudska psiha treba da dobije svoj izraz. Sto se tiče ljudskih osjećanja, skulpturova su sredstva izražavanja mnogo ograničenija od npr. slikarovih, koji uz sliku može u svom izrazu koristiti boje i naročitu pozadinu. Vajar, naprotiv, mora prenjeti emocionalni sadržaj kroz govor tjela, njegov stav, pokrete, geste i izraze lica. Stepen do koga Vigeland uspjeva varirati ove elemente od jedne do druge figure ili njihovih kompozicija je zaista izvanredan. Njegovo djelo je tokom godina pretrpljelo određene stilističke promjene, ali njegov razvoj u opštim crtama prati glavne trendove u savremenom evropskom vajarstvu. Gustav Vigelan je rođen 11.4.1869. u gradiću Mandal na južnoj obali Norveške, u maloj kući sa dvije prostorije koja još uvjek postoji. Za Vigelandovog djetinstva Mandal je bio živahan trgovački i pomorski centar. Losos i drvo su predstavljali glavne privredne proizvode, a luka je uvjek bila preplavljena brodicama iz okoline i iz daleka. Vigelandovi roditelji su poticali iz seljačkih porodica koje su vjekovima obrađivale svoje male farme i bavile se stolarskim zanatom. Vigelandov otac je vodio radionicu za proizvodnju namještaja, što je sigurno imalo uticaja na Vigelandov smisao za oblikovanje. Otac je bio dominantna ličnost divljeg temperamenta i fantastične religioznosti, pa su četvorica sinova, od kojih je Gustav bio drugi, bila više vezana za majku koja je bila blaže prirode. Kao djete Gustav je bio često bolestan i bronhitis ga je pratio tokom cijelog života. U školi se nije naročito isticao, izuzev u crtanju. Zbog sukoba kod kuće (otac se odao piću i upleo u aferu sa jednom mlađom ženom), seli se u decembru 1882. sa svojom majkom i najmlađim bratom kod djeda na selo, gdje je pohađao lokalnu školu i zanimao se drvorezom i crtanjem. Godine 1885. otac ga vodi u Oslo, gdje će Gustav ostati da uči kod profesionalnog drvoresca oko dvije godine, a zatim se vraća u Mandal gdje njegov otac umire u proljeće 1886. Porodica se za stalno naseljava na farmi; tu Gustav pomaže u zemljoradnji, bavi se drvorezom za prodaju, pravi mnoštvo crteža zamišljenih kao skice za njegove buduće skulpture, samostalno proučava anatomiju i intezivno čita antičku literaturu, naročito Homera. Nakon dvije godine odlučuje da napusti farmu, te ponovo odlazi u Oslo, ovaj put sa koferom punim crteža. Međutim, kako mu je kao drvorescu bilo teško pronaći posao, često je ostajao bez hrane i krova nad glavom tokom haldnih zimskih mjeseci. Tako je u očajanju, jednog februarskog dana 1889. sakupio dovoljno hrabrosti da posjeti starijeg kipara Bergslien-a, i predloži mu svoje crteže. Ovaj je odmah pokazao svoj interes, te sakupio malu sumu novca kao finansisku podršku od strane dobrostojećih građana, a sam počeo davati Vigelandu prve elementarne instrukcije iz modeliranja, rada sa gipsom i rezbarenja u mramoru. Od 1890. Vigeland dobija prve državne stipendije, te počine njegovo studiranje skulpture na školama u Oslu i Kopenhagenu i proučavanje klasičnog kiparstva u Berlinu, Italiji, Engleskoj, Francuskoj (naročito Rodin-a u Parizu), a napravio je i nakoliko putovanja u Švedsku s ciljem posjete izložbama. Od tada, pa sve do kraja svog života baviće se "vrlo plodonosnim radom, izlagati na više izložbi, i praviti djela po narudžbi. Opština Oslo mu je dodjelila kuću studio na rubu Frognerparka, koja je 1947. godine, nakon njegove smrti, otvorena za publiku kao Muzej Vigeland, i danas sadrži većinu Vigelandovih djela, ili u obliku završenih figura ili u obliku modela. Vigelandov najveći projekt je bilo planiranje i izgradnja Frognerparka, koja je tekla u više etapa. Završeni park danas sadrži, pored travnjaka, cvjetnih leja i "manjih" statua, platno sa ogromnom fontanom koju nose šest divova, platno sa Monolitom, 17 metara visokim stubom načinjenim od ispletenih ljuskih tjela, i most, na čijim su ogradama poredani kipovi muškaraca, žena i djece u različitim životnim pozama, od kojih je najpoznatija i najpopularnija statua malog ljutitog dječaka, "Sinnataggen", koja je prije nekoliko godina ukradena iz parka a zatim ponovo vraćena na mjesto.Vigeland je umro 12.marta 1943. u Oslu.