Peter Christen Asbjornsen (1812-1885) i Jorgen Мое (1813-1882) su najznačajniji spisataljski par и u istoriji norveške književnosti, zajedno odgovorni za najveće literarno djelo u Norveškoj 40-ih godina prošlog vijeka narodne bajke. Njih dvojica predstavljaju za norvešku književnu baštinu ono sto je Vuk Stefanovic Karadzic predstavljao za baštinu juznoslovenskih naroda: sakupljače narodnih bajki i priča u vrijeme budjenja nacionalne svijesti. Inspirisani djelom koje su braca Grimm u Njemačkoj uradila na sakupljanju, obradi i pripovjedanju bajki i priča za djecu sa njihovih prostora, Asbjornsen i Moe su 1937. g. zaključili sporazum o tome da zajedno izdaju bajke nastale u narodu, i koje su se na norveškim prostorima usmenim putem prenosile sa koljena na koljeno. Njihov rad je bio rezultat opstih kulturnih i intelektualnih tendencija u Norveškoj za oslobadjanjem od jezičke, kulturne i političke dominacije Danske koja se u to vrijeme jos uvijek snažno osjećala. Ova dva pripovjedača bajki su bili onoliko različite ličnosti koliko se može zamisliti. Dok je Moe odrastao na selu, Asbjornsen je bio dijete gradskog zanatlije. Ono sto je bilo zajedničko za njih je bila narodna tradicija sa kojom su obojica živjeli. Na velikom imanju na selu Moe je bio okružen živopisnom sredinom u kojoj su se narodne price svakodnevno pripovijedale, dok je u žS staklarskoj radionici i domu Asbjornsenovih roditelja uvijek bilo živo i puno ljudi: šegrta koji su živjeli zajedno sa porodicom, i drugih zanatlija koji bi svratili nakon rada. Navečer bi u njihovom domu bilo gotovo kao na imanjima na selu. Tu je Asbjornsen primio svoje prve lekcije iz narodne tradicije. Dva dječaka su se srela kao učen ici na jednom privatnom kursu prije polaganja mature, i uceci zajedno sklopili su doživotno prijateljstvo koje su krunisali miješanjem krvi po staronorveskoj tradiciji. Obojica su imala nejasne literarne zamisli o tome da iskoriste materijal koji su slusali tokom cijelog svog djetinjstva kao podlogu samostalnoj književnoj djelatnosti. Zajedno su pronašli jedini pravi oblik za tu djelatnost, i dali novi život narodnim bajkama pružajući im mjesto u norveškoj književnosti koje one danas zauzimaju. U periodu kada su se streli, obojica su željeli postati pjesnici. Kasnije su im se putevi razdvojili za jedno vrijeme, i dok je Moe studirao teologiju, Asbjornsen se u nedostatku drugih životnih prihoda morao izdržavati kao kucni učitelj. Pored narodne tradicije, Asbjornsen se zanimao i za mnoge druge stvari, cesto samo da bi zaradio novac i isplatio dugove. Pisao je naucno-popularne danke, prevode, i radio slučajne poslove koji su bili lose plaćeni; izmedju ostalog je pod pseudonimom napisao i jednu knjigu o kuhanju. Bio je jedan od prvih u Norveškoj koji je obratio pažnju na Darwina, i pisao komentare na Darwinovo Porijeklo vrsta. Imao je veliko znanje iz područja zoologije, i mogao je postati ugledan naučnik da je sam imao vise strpljenja i bolje uslove za studiranje. Moe je, medjutim, postao živopisan pjesnik sasvim izražajnog i osobitog profila, koji bi i bez bajki imao osigurano mjesto u norveškoj književnosti. Moe je bio pionir i na jos jednom polju: on je bio prvi koji je u Norveškoj istinski počeo pisati literaturu o djeci i za djecu. Medjutim, nakon smrti svojih roditelja za koje je bio veoma vezan, te nekoliko poraza u sakupljačkom radu vezanom za narodnu tradiciju (mandat na univerzitetu koji mu nije produžen, konkurencija sa jos jednim sakupljačem, Landstadom), Moe se odao zovu religije, i služio nekoliko godina kao kapelan u Sigdalu. lako se nikada nije odrekao narodne tradicije, svestenicki posao mu je oduzimao sve vise vremena, pa je postepeno sav sakupljački posao prepustio Asbjornsenu, pomažući mu s vremena na vrijeme onoliko koliko je mogao. U svojim zajedničkim izdanjima bajki, Asbjornsen i Moe su za svaku pojedinu bajku davali informacije o tome ko ju je zapisao i ispričao, tj. dao joj konačni pisani oblik. Ali zajedničko obilježje koje ove zbirke imaju kao cjelina, rezultat je intimne saradnje izmedju dvojice prijatelja, koja onemogućava da se u detalje razluči ko je cime doprinijeo u njhovom konačnom izdanju. Asbjornsen je prvi istinski norveški opisivao narodnog života, u svakom slučaju u realističnom stilu. U njegovim se pripovjedanjima lako može osjetiti zajednička radost učesnika u lovu ili pecanju, podstaknuta razgovorom ili gutljajem iz flaše koja se u takvim zgodama uvijek nosi sa sobom. Njegove su price uvijek pune detalja, humora i izvjesne širine u pripovijedanju, kao i socnosti jezika koje je Asbjornsen bio svjestan, i za koju je znao da do tada nije imala svoje mjesto u štampanoj književnosti. Moe je, sa svoje strane, imao izraženiju stilističku snagu, i pokušavao bi pomalo zadržati i kontrolisati svoga prijatelja i kolegu kada bi ovaj postao previse realističan. Njih su dvojica zajedno dali neprocjenjiv doprinos očuvanju norveške narodne književne tradicije; mnogobrojna izdanja njihovih bajki i priča danas predstavljaju izvor učenja i razonode za odrasle jednako koliko i za djecu, a nesumnjivo i jedan od najboljih i najljepših načina upoznavanja sa norveškom kulturom i tradicijom.