DJEDA MRAZ: Djeda Mraz više nije omiljen među predstavnicima zvanične politike. Djeca su uskraćena za još jednu iluziju. Djeda Mraz više nije sastavni dio sarajevskog novogodišnjeg dekora. Nema ni jelki, iako se čestitke i dalje prodaju po uličnim štandovima. U novinama se vodi polemika, a na radio stanicama provode ankete o tome da li je to dobro ili nije. Podjele su jake i argumenti se brane povišenim tonom. Zaista je Djeda Mraz dio evropske kulture koji nije primjeren muslimanskoj tradiciji, ali isto tako znam da sam kao dijete volio šetati sarajevskim ulicama pred Novu godinu sa ocem i majkom dok smo brat i ja nosili šarene balone i čekali smo Djeda Mraza na platou ispred velikog parka u Titovoj ulici. Sada mi se ponekad čini da mi se sve smiješalo u glavi. MJEŠOVITI BRAKOVI: Sjećam se da su mnogi pred rat govorili na TV da ne može biti rata, jer je, eto, u Bosni i Hercegovini gotovo svaki treći brak mješovit. A onda ipak dođe rat. Mješoviti brakovi se razbježaše svijetom da zajedno sa svojom djecom, ni krivi ni dužni, potraže neki kutak sreće gdje ih neće neko poprijeko gledati, bilo sa koje strane. U ovoj eri jednonacionalnih brakova ipak je neki dan objavljena mala, kratka informacija, na dnu novinske strane javljaju iz Tuzle, da se i dalje sklapaju mješoviti brakovi... A u Zenici postoji čak Udruženje mješovitih brakova koje okuplja veliki broj članova, kažu da je tu registrovano oko 3500 mješovitih brakova. U toj istoj Zenici koju su tako često i nepravedno nazivali pogrdno "mudžehedinskim gradom". A eto u njemu ima tri hiljade pet stotina brakova koje nikakav rat nije mogao razvesti. Sve to ipak ukazuje da dobra, stara, multietnička Bosna ima budućnost. Uprkos svemu! POLICIJSKI SAT: U Sarajevu se mjesecima govorilo samo o tome kako treba ukinuti policijski sat, jer on "ugrožava demokratska i civilizacijska prava građana" i ratna dejstva su eto poodavno prošla. Tako su se navodili i podaci da se najveće kriminalne radnje, prije svega pljačke i obijanje auta, dešavju upravo u vrijeme policijskog sata. Dakle u pitanju su oni sa propusnicama za noćno kretanje. I eto, nedavno je konačno donesena odluka da se ukine policijski sat. Do 15. februara, za probu, da se vidi kako će to da prođe. I, nikom ništa. Ulice i dalje prazne kao i prije, u kasnijim večernjim satima. Ljudi mogu da šetaju sada po cijelu noć, a ipak ne šetaju. Ušlo im u krv radno vrijeme policijskog sata. A i tramvaji ne rade do tih doba. uskoro će i tramvaji da rade do 23 sata, ali ne vjerujem da će i dalje biti puno ljudi na ulici u vrijeme kada je počinjao policijski sat. Isuviše dugo je trajao da bi se ljudi tek tako odvikli. PSIHOTERAPEUT: Jednu moju školsku prijateljicu, još iz gimnazijskih dana sreo sam neki dan u Titovoj. Godinama se nismo vidjeli i započela je beskrajna priča. Govorila mi je kako radi u jednoj od brojnih humanitarnih organizacija za žene, gdje im u nekoliko centara što pomaže da prebrode traume rata. Kroz tu njenu organizaciju prošlo je više od 2000 žena iz cijele Bosne. Bilo je tu silovanih, onih koje su se zatim porodile, onih koje su bile sa ožiljcima od vrelih opušaka zadobijenih u svim mogućim logorima BiH, do starice kojoj je poginuo muž, sin, kćerka i ona je ostala sa jedinom unukom. To su potresne priče i ljudske sudbine o kojima je tužno govorila moja prijateljica. Ona ih satima sluša, dodaje im čašu vode kad se zagrcnu od plaća koji sada poslije rata nahrupi iz tih žena, pokušava da im vrati vjeru u život koja im je tako neophodna da bi mogle dalje da žive u ova vremena bez granatiranja. Tu su i žene iz Srebrenice, Žepe, Višegrada. Ja sam šutio i slušao. A onda sam je upitao šta je s njom, gdje je njena porodica, šta su radili cijeli rat, jesu li živi. Moja prijateljica iz gimnazijskih dana je zastala i zatim počela da priča da joj je sin još pod traumama jer je sve četiri godine kao golobradi dječak u Armiji BiH išao sa ratišta na ratište, muž joj je teško ranjen i još je na liječenju negdje u Skandinaviji, u nekoj bolnici, a i ona je bila teško ranjena. Ali eto preživjela je i pomaže ženama razgovorom, slušanjem i lijepom riječi. Sada je ona sama. Djeca po svijetu, muž takođe, a ona sama provodi dane sa ženama koje su na granici ludila. Dok je pričala počela je da se trese, crveni u licu, da plaće. Shvatio sam da sam postao njen terapeut na sred ulice, u sred grada. Dok je plakala govoreći o poginulom bratu ja sam se osvrtao gdje da nađem čašu vode da joj dodam da popije i dođe sebi. NORVEŠKA POMOĆ: U Bosni je sve manje humani taraca. Mnogi ne dolaze zato što ih više ne slikaju za tv i novine. A i pomoć se sve više svodi na davanje novčanih kredita za otvaranje preduzeća ili u građevinskom materijalu za obnovu kuća, bolnica, škola. Ipak ljudi iz Norveške narodne pomoći i dalje dolaze u Bosnu i pomažu, slikao ih neko ili ne slikao za TV. Oni jednostavno žele pomoći ljudima Bosne. Tako su prije dan dva završili sa opravkom dvije škole: jednoj u MZ Mošćanica, a drugoj u Vogošći. Djeca i nastavnici im se obradovali jer su im, eto, dobri Norvežani pomogli da oprave školu i u njoj pohađaju nastavu. Djeca iz Sarajeva nisu imala ništa drugo nego su im poklonili svoje likovne radove. A Norvežani su to ponijeli sretni što su usrećili , u ratu preživjelu, djecu iz Bosne.