Kada je tokom dvodnevnog rada Konferencije sudija Bosne i Hercegovine, održane u Tuzli sredinom decembra 1996. godine u organizaciji Savjeta Evropa i OSCE-a, neko od inostranih gostiju be-ha kolegama skrenuo pažnju da sudije moraju biti dobro plaćene da bi bile nezavisne, salom se prolomio smijeh.Bila je to potvrda nesporne činjenice da bosanskohercegovačke sudije niti su dobro plaćene, niti su nezavisne. Smijale su se federalne sudije ili preciznije dio federalnih sudija, jer predstavnici pravosudja koji kroje pravdu na području što je pod kontrolom HVO nisu došli na ovaj skup. Nisu se odazvale ni sudije iz Republike Srpske što je nova potvrda nastojanja rukovodstva sa Pala da ignoriše integrativne procese u Bosni i Hercegovini gdje god to može, boreći se na taj način za državotvronost svog entiteta. O tome je posebno govorio u svojoj uvodnoj besjedi prof, dr Omer IBRAHIMAGIĆ, predsjednik Ustavnog suda Federacije BiH naglašavajući da je uspostava mira Šansa i za uspostavljanje pravnog poretka. Sudeći po onome što se dogadja na pravnom terenu ta šansa se ne koristi ili se u najblažoj varijanti uzusi pravne države ne poštuju na njenom cijelom području. I na pravosuđe se projiciraju dvije suprostavljene političke volje. Jedna koja je za reintegraciju, a druga koja je za disoluciju države. U svemu tome etniciteti su ispred prava, što je nedopsutivo. Ako u društvu ne vlada građanski, nego etnički princip onda se i sudije u to, neminovno, manje ili više utapaju. Moramo imati na pameti da su politike prolazne, a etički, znači i pravni, principi vječni. Zato u demokratiji pravna država nema i ne može imati alternativu upozorio je profesor IBRAHIMAGIĆ. Njegov kolega Vjenceslav ILIČ, predsjednik Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine je insistirao na autoritativnim i sprovodivim sudskim odlukama što na žalost sada nije slučaj. A ne može ni biti kada ne funkcioniše kompletan sistem zaštite prava niti se država baš mnogo trudi da ga uspostavi. Istina sudije donose presude, ali nema ko da ih realizuje. Politička volja još uvijek odredjuje količinu pravičnosti i zakonitosti u Bosni i Hercegovini. I dok su suci od funkcije ( ili što neko primijeti od političke volje) više teoretisali, ljudi koji su na ovaj skup došli pravo iz sudnica bili su konkretniji, poput Munevere RAHIMIČ, sudije Višeg suda u Mostaru. Ona je prilično akademiziranu raspravu o položaju bosanskohercegovačkog sudstva razdrmala ovim riječima: Uvažene kolege, jesu li nam glave u pijesku kao i 1991. i 1992. godine? I na ovom skupu obmanjujemo se pričama o dva pravna sistema u Bosni i Hercegovini, a u praksi imamo tri. Zašto to na glas i otvoreno ne kažemo? Zašto šutimo? Federalne propise provodimo samo na jednom dijelu Federacije i pitam se kada ćemo imati jedinstven pravni sistem bar na teritoriji Federacije. Ako je šutnja znak odobravanja za ovo što imamo, a eventualno to nazivamo prelaznim rješenjima, prihvatam, ali recimo i to. Bačenu rukavicu sudije nisu prihvatile. Njihov kolektvni smijeh kao reakcija na nezavisnot o kojoj su pričali gosti iz SAD, Poljske, Francuske, Španije i Austrije, samo objašnjava odnos snaga u bosanskohercegovačkom pravosuđu. Sudovi i sudije su, to je više nego očigledno u funkciji dnevnopolitičkih interesa. To što nisu nezavisni odgovorni su i sami, jer su se prihvatili sluganske uloge u odnosu na politiku naspram sudačke vjernosti zakonima i pravdi. Otuda i reagivanje Vlade ADAMOVIĆA, sudije Višeg suda u Zenici koji je sugersisao da zajednički bosanskohercegovačke sudije upute poruku svijetu za jedan novi mirovni projekat i program pod nazivom "Opremi naučene", koji bi istovremeno, uz nužnu internacionalizaciju problematike, domaće sudije zaštitio od vlastodržaca i svih drugih moćnika. Bosanskohercegovačke sudije su ipak bile jedinstvene u ocjeni da ustrojstvo države ne smije zanemarivati njenu zakonodavno-pravnu podlogu. Sudije su sa govornice, da bi što više odslikali komplikovanost bosanskohercegovačkog pravnog sistema,ako ga uopšte ima, citirali, ponavljali neke misli i poruke: teško je ispraviti staru, a ne stvoriti ili prouzročiti novu nepravdu; čovjekova sposobnost za pravdu čini demokratiju mogućom; jedan sat pravično suditi, bolje je nego vječno Bogu se moliti... Poruke, naravno, lijepo zvuče, ali stvarnost je sasvim drugačija: Republika Srpska ne priznaje državu Bosnu i Hercegovinu, a ni država BiH nije uspostavila svoje institucije, pa imamo pravne i formalnopravne odnose izmedju dva entiteta. To znači da Republika Srpska ovom opstrukcijom za sebe izvlači državni i đržavno-pravni status, dajući time takav status Federaciji BiH, odnosno gurajući i politički i pravni sistem BiH u tri razdvojene cjeline. Iz ovog problema nećemo lako izaći. Entiteti simuliraju države dvije države i dvije različite političke i pravne volje bio je precizan profesor Omer IBRAHIMAGIĆ. Sudije na dvodnevnom tuzlanskom skupu nisu donijele nikakve zajključke. Dogovorile su se da sve što je rečeno objave u jednom zborniku i dostave svima onima koji su pozvani na ovaj skup, bez obzira da li su se odazvali. Kad već nisu htjeli slušati sudije, možda će nešto pročitati.