INFOBIRO: Publikacije
Sarajevska svaštara

BOSANSKA POSTA,

Sarajevska svaštara

Autori: HARIS KULENOVIĆ

Vlast ! Zašto svaka vlast misli da od nje počinje istorija? Čini mi se da tako nije u Evropi, već samo na Balkanu. U Engleskoj se drže stoljetne tradicije, a u nas stalno neke promjene. Tako je nedavno gradska vlast u namjeri da uvede red koji je zaista potreban Sarajevu, počela da preispituje dozvole za kioske. Pun grad je nekakvih kioska, u njima se prodaje sve i svašta i nalaze se na svakom koraku, od predgrađa do centra grada. U tom čišćenju dođoše na red i kiosci pred gradskom tržnicom, pa zatim cijelom glavnom ulicom uz tramvajsku prugu prema Ilidži. Na spisku se nađe i jedna cvjećara koja je godinama bila na tom mjestu i preje rata. To je cvjećara kod Socijalnog, kod posluge. Tu je cvjećaru držala Munira Huko. U tom nekakvom preispitivanju dozvola ispade da Munira nema sve regularno. Ona je godinama prodavala cvijeće, zajedno sa svojim mužem i djevojkama što ih je zapošljavala i tako svima obezbjeđivala platu. Uvijek je imala svježeg i lijepog hercegovačkog cvjeća. U toku rata je ta cvjećara bila uništena, a za nju je znao cijeli svijet jer je bila na dramatičnom snimku, sa početka rata, onom kad čovjek iskače iz kamiona, a rafal mu pokosi noge. No đaba sve: nedavno je Munira dobila rješenje da mora skloniti kiosk, taj kiosk koji je njen cijeli život i to odmah i bez pogovora. Ona je došla na sat-dva ranije, prije komisije i dizalice koja nosi kioske, zaključala se, polila sve benzinom i zapalila! Jedva je ostala živa. Sada su u gradu svi užasnuti, jer se sjećaju i cvjećare i cvjećarke kod Socijalnog. Ali gradske vlasti ne odustaju. Međuentitetska šetnja: Već godinu i nešto više dana Ijudi mogu bez ikakvih problema da i na Dobrinjiv prelaze iz jednog entiteta u drugi. Taj prelaz je vić dobio i naziv "Šentilj". Iz Federacije malo ko prelazi tu granicu, ali čini se da iz Republike Srpske ti prelasci postaju često vrlo problematični. Dva nepoznata čovjeka prošle nedjelje došla u grad preko "Šentilja", sjeli u taksi na štandu kod TV Doma i zatražili od taksiste da ih odveze do Ilidže. Sutradan je taksista nađen mrtav. Svi u gradu vjeruju da su ga ubila ona dva čovjeka. A njih nigdje. Ko da su u zemlju propali. Priče o tim "bliskim susretima” ubica i žrtava su sada česte u Sarajevu. Pričaju tako da je čovjek iz Hrasna na ulici sreo dvojicu mladića koji su ga dugo gledali, a jedan mu drsko priđe i upita ga: "Pa zar te nisam onda ubio?" Dok se čovjek snašao momci su se razbježali. Čovjek je počeo da vraća film u glavi. Sjetio se daje 93. u jesen na Hrasno brdu brao radić, da bi preživio. Odjednom je počela sa nebodera "Šoping" žestoka snajperska paljba. Jedini izlaz je bio da legne i da se pravi da je mrtav. Znao je da mora glumiti da je mrtav. Legao je i čekao do noći da prestane paljba, da ga snajperista jedino tako neće više držati na oku. I tako je preživio. Nedavno su se, kaže ova priča,eto sreli on i "njegov snajperista" u sred grada. Je li istina ili nije, ne znam, ali sasvim je moguće da jeste. Jer u Sarajevo se ulazi bez problema i može ko hoće. Zeljko iz ADFRE: Co je proveo rat u Sarajevu zna šta je I značila ADRA. Vjerovatno to znaju i oni koji nisu bili u tom gradu. Prvi konvoj humanitarne pomoći u jesen 92. je ušao preko ADRE. Poslije su stizale pisma, paketi, lijekovi. Tamo gdje se nije mogao niko probiti kroz pucnjavu i granate, probijala se ADRA. Ljudi su preživljavali zahvaljujući paketima koji su stizali u grad, a tada je bilo pitanje statusa imati mala kolica na kojima su se nosili paketići iz ADRE. Kad bi neko nekog pitao: Gdje ćeš? a ovaj bi važno odgovorio: Idem u ADRU, onda je to značilo da taj ima nekog u svijetu ko misli na njega. U toj ADRI je cijeli rad radio jedan Željko, visok mladić, sa bradom od pet šest dana, ljubazan, savjestan, arhitekta. Svi ga znaju u Sarajevu. On ima tačnu evidenciju: preko ADRE je u Sarajevo stiglo: petnaest hiljada pošiljki sa raznim lijekovima, tristopedeset hiljada raznih paketa iz cijelog svijeta, kao i pet stotina hiljada raznih pisama i dopisnica. Zeljko i njegova mala ekipa su bili ratna pošta. Preko noći su razvrstavali pisma i pakete, a preko dana su Adrini povjerenici obilazili adrese i ljudima donosili poruke njihovih najmilijih i tako unosili asreću u tužno, ratno Sarajevo. Rat je prošao, mir je sve prisutniji, a ADRA više ne znači ono što je bila tokom ratnih godina. A Željko, inače djplomirani arhitekta, sada je bez posla. Ne radi. Dobio je otkaz! Čovjek radio pošteno, nije krao ni zarađivao na ljudskom jadu i bijedi, nije se o rat okoristio, nije ništa drugo činio samo što je dan i noć pomagao ljudima. I sad ostao bez hljeba. Srbi i pasoši: Kad sam išao u gradski MUP da produžim pasoš, ugledam trojicu mladića koji su se skanjivali da li da uđu ili ne. Na kraju su ušli. I onda pitali na pasoškom odjeljenju kako da Srbi iz Republike Srpske izvade pasoš? Službenik, ljubazan i profesionalan, objasni, a oni odoše da kupe formulare i da se slikaju u obližnjoj foto-radnji. Sve su češći dolasci ljudi sa Pala ili iz drugih krajeva RS koji žele "Alijin pasoš". Nedavno je profesor Živanović iz Banjaluke ustvrdio da oko 40 hiljada Srba želi da preseli iz Republike Srpske u Federaciju. Već se može čuti na nekim lokalnim radio stanicama, onim srpskim i ovakva rečenica:" Ko nam bre ovo uradi ?" Šta li to treba da znači? Veli mi jedan neki dan da je to neminovnost stoljetnih ciklusa života i smrti na Balkanu. Možda je taj novi ciklus već počeo, ko zna!

Arhivi štampe
Pretražite digitalizirane verzije pisane kulturne baštine – bh. novina.
Pretražite arhiv najznačajnijih novinskih publikacija iz Bosne i Hercegovine i regije
Kako se Pretplatiti?
Da biste imali pristup tekstovima pohranjenim u INFOBIRO digitalni arhiv, potrebno je da se registrujete i da izvršite pretplatu za odabrani pretplatnički paket. Registraciju možete izvršiti ovdje.