PLATE: Istraživanje jednog američkog poslovnog časopisa o visinama plata predsjednika vlada u svijetu pokazalo se dosta zanimljivim. U Aziji su, naime, premjerske plate najveće, a ne u Americi ili Njemačkoj, na primjer, što bi se moglo pomisliti u prvi mah. Vode Indija, Malezija, Filipini...čiji premijeri zarađuju i do 200.000 dolara godišnje. U istom istraživanju je navedeno da premjer u hrvatskoj ima 4 do 5.000 maraka mjesečno. U Bosni se zvanične plate onih u politici kreću od 500600 pa i do 900 DEM. Vlada Federacije je istovremeno odredila da je najniža plata u BiH 85 DEM. Niža ne smije biti. A neki prosjek plata, po podacima Zavoda za statistiku je oko 250 maraka. To još nisu visoke plate i po tome će naši radnici biti još uvijek konkurentni u odnosu na, na primjer, Češke radnike koji imaju više od 400 DEM mjesečno. Za zapadne ulagače to su "visoke plate", pa oni svoj novac za nove fabrike usmjeravaju na daleki Istok. Zbog toga i njemački kapital bježi iz Njemačke, jer su tamo mjesečne plate radnika oko 4.000 maraka. U Indiji su plate i do pedeset puta niže. Ne znam kolike su plate u Norveškoj, one radničke, ali znam da će proći možda i decenije dok ih bosanski radnik eventualno sustigne. STARICA: Koliko je u Sarajevu starih ljudi koji čame sami u stanovima čekajući da makar još jednom vide djecu iz izbjeglištva? Niko ne zna. O tome nema statistike. Jedna starica sa Čengić Vile, kažu ljudi što je poznaju, odvajala je od skromne humanitarne pomoći u toku rata, pa i danas, dio brašna, konzervi, šećera, ulja... za kćerku kad joj se vrati u Sarajevo. Da dijete ima od čega i s čim početi. Svi su to u susjedstvu znali i često bi je priupitali: - Kad će kćerka? -Uskoro odgovarala bi ona. Dovešće mi i unuke", dodavala bi ponekad. Nedavno je starica umrla. Nije se danima pojavljivala u redu za hljeb i komšije su se zabrinule. Popeli se u njen stan na posljednjim spratovima solitera. Kucali, lupali, niko nije odgovarao. Starica je bila mrtva već nekoliko dana. Komšije su našle u plakatu mnoštvo konzervi, brašna, ulja, makarona...I nigdje nijedan papirić na kojem bi bila kćerkina adresa da bi joj javili vijest o majčinoj smrti. Ne znam jesu li komšije adresu našle i do danas, a ni to je li se staričina kćerka ikome javila da pita za majku. Možda jeste, a možda... Ne znam šta da mislim dok prolazim tramvajem pored visokih kuća u na čijim prozorima, za lijepih dana, sarajevski starci i starice, duboko nalakčeni, stoje i gledaju nekud. Uvijek pomislim da čekaju one koji ne žele da se vrate. TAKSISTI: U Sarajevu se vjeruje da su u toku rata taksisti takođe bili junaci. Na svim snimcima svjetskih stanica mogu se vidjeti taksisti kako odvoze ranjene ljude sa trgova. Jedan među njima Mile Plakalović je postao legenda. On je u toku rata ne samo spašavao ranjene ljude, već je i organizovao u gradu akcije humanitarne pomoći i raznosio hranu, lijekove, odjeću svuda gdje je bilo najpotrebnije. Napisao je i knjigu o svojim doživljajim, po ugledu na junaka u filmu "Taksist" Martina Skorcezea. A onda, odnendavno počeše da ubijaju taksiste, najprije Ramu Spreču su ubvila dva nepoznata čovjeka, a potom i Zaima Dozu je neko ubio i ukrao mu "golfa" Na dženazi je bilo više od 2.000 taksista. Odmah se prenijela priča da je to osveta taksista iz Republike Srpske. Je li, nije li ko bi znao. Ali ljudi tako govore i vjeruju u to, a možda je po srijedi kriminal koji ne poznaje entitetske granice. Nek bude kako hoće, ali dok nekakva zvanična informacija ne ugleda svjetlo dana i na ovaj način će se podgrijevati međuentitetsko nepovjerenje i mržnja. MASOVNE GROBNICE: Eksperti Haškog suda i Vlade BiH su samo na području Tuzlanskog kantona utvrdili postojanje 31 masovne grobnice i više stotina pojedinačnih. Ekshumirano je 1928 tijela. Do sada je samo oko 1.000 tijela identificirano. Ima poslova kojima se čovjek nikad ne bi htio baviti, A ipak neko mora i to raditi. Među takvima je i jedan koji se cijeli rat bavio tužnim poslom razmjene zarobljenika, a sada eto i iskopavanjem ostataka zločinački ubijenih Bošnjaka . Zove se Amer Mašović. Predsjednik je državne komisije za traženje nestalih osoba. Često se pitam: kako je biti Amer Mašović, čovjek koji se možda najviše od svih nagledao jada i suza u ratu, a sada mora svaki put na mjesta gdje iz zemlje izranjaju tragovi masovnih zločina, gdje zamlja njedri raspadnuta tijela, izmasakrirane ljude? Susrećem ga kao novinar i svaki put odaje utisak blagog, susretljivog i strpljivog čovjeka i ničim ne pokazuje šta u duši nosi. I ne govori o tome čak i kad ga pitaš. Samo strogo profesionalno:činjenice, podaci, podaci, fakta...A vidiš daje čovjek kao i svi drugi, da je možda i osječajniji i bržiniji od drugih. Jest sigurno, čim se ovakvog posla prihvatio... Rat je izmislio nova zanimanja. Za neka ne vrijedi priča o platama. VALTER: Išao sam u školu "Vladimir Perić Valter" u Sarajevu. I tu su u istu školu išle i mnoge druge Sarajlije. Pred našom školom je bila bijela bista Valtera Perića, a kad je reditelj Hajrudin Šiba Krvavac napravio film "Valter brani Sarajevo" mi smo bili najponosniji učenici u gradu. Kad je počeo rat bile su demonstracije Sarajlija protiv rata i fašizma pod nazivom: "Svi smo Valter!" Nedavno vidim da je bijela bista ispred moje škole srušena. Nema je, završila negdje na smetljištu! I dio mog djetinjstva je sada na smetljištu. I dio našeg ponosa i važnih simbola ovog grada je takođe s njom na smetljištu. Kakvim "braniocima" Sarajeva je zasmetao pomen na čovjeka koji je jednom, isto tako herojski i časno branio i odbranio ovaj grad od fašizma. I u toj borbi poginuo, na pragu slobode..?