SLUĐENI SFOR: Nije lako vojnicima u trupama SFOR-a onako ruku na srce. Sjećam se kada su bili UNPROFOR, sad su SFOR, pa ko zna kako će se ubuduće zvati ali, nije im lako ma koliko se cijeli rat pa evo i mir ljutili na njih. Nedavno u vrijeme pravoslavnog božica pokušao sam da se stavim u kožu jednog od tih mladića, tih vojnika koji dođe iz neke evropske zemlje gdje ga takođe čeka majka, sestra, žena, brat a on te noći npr. stoji na svom transporteru na granici između Federacije i Republike Srpske. Zamišljam ga u mrkloj noći, tišina okolo, hladno pred zoru , on misli na svoju djevojku kako spava negdje daleko zamotana u topli jorgan, a on na straži i čuva mir u jednoj maloj zemlji za koju možda jedva da je čuo prije dolaska. Odjednom, pred zoru počne takvo praskanje metaka, takva paljba kao da nije prestao rat. Tako je označen pravoslavni Božić u dijelu gdje počinje Republika Srpska, na izmaku Sarajeva, u njegovom predgrađu. Te iste noći, u razmaku od desetak minuta je sa obližnje džamije, molitva dozivala muslimanske vjernike da zaposte. A samo desetak dana prije toga je bio katolički Božić. Sve je to normalno ljudima na ovim prostorima, ili se činilo da je normalno dok nije počeo rat. E, sada stalno mislim na tog vojnika iz Italije, Njemačke, Francuske, Engleske, kako u tu zoru početkom januara stoji na transporteru. Ništa mu nije jasno, ni te molitve, ni ti pucnji. On se jadnik prepžo. I to je sve. Poslije svega. ZAKOPANO BLAGO: Tek sada, poslije nekoliko godina od rata otkrivaju se neke fantastične priče o onom šta se događalo. Pročitao sam nekoliko priča o tome da su ljudi na onim područjima gdje su živjeh prije rata. a u vrijeme nadiranja srpskih snaga na razne načine zakopavah blago, novac, zlato i druge vrijednosti. Toga je bilo uvijek u ratovima i nije me to toliko začudilo. Ah, začudilo me da je istinita priča o čovjeku koji je prilikom bježanja iz Doboja, zakopao veliko blago u svoju baštu. Niko za to nije znao. Nedavno, međutim, otišao je taj čovjek kod komandanta SFOR za to područje i objasnio mu da on ima veliko blago zakopano u bašti pokraj kuće i da h bi mu oni dah pratnju da ode do te svoje kuće u kojoj sada živi Srbin, pa da iskopa to blago. Začudo, oficir SFOR-a mu dadne pratnju. Čovjek ode u Doboj, odmah nađe lokaciju u bašti i oznaku gdje je zakopao blago. Iskopa toliko blago da je od tog novca nedavno sagradio fabriku nakita, veliku fabriku na dva sprata i zaposho desetak radnika. Ostale detalje ne znam, ah priča se da od tada ljudi po svim baštama oko Doboja hodaju sa lopatama i kopaju zemlju ne bi li našli zlato ih devize duboko u zemlji. Slična je priča nedavno procurila i o nekom čovjeku koji je otišao u Rogaticu i takođe u svojoj bašti iskopao pred rat zakopanih dvadesetak hiljada maraka. Čak je ta priča dopunjena i detaljima kako mu je Srbin koji sada živi u njegovoj kući pomogao u mrkloj noći pridržavajući bateriju i kopajući zemlju u potrazi za čupom. Ova prva priča je valjda istinita, jer je objavljena u novinama i vidi se čovjek na shci pored nove fabrike. Ova druga priča ne znam je li istinita, ah znam da se priča. Međutim, zanimljivo je da ljudi iz ovih krajeva ne mogu bez priča koje se prenose od usta do usta, od uha do uha, na sijelima, u kafanama u autobusima. Svejedno što je vrijeme interneta, računara, svemirskih letova i satelitske televizije, ah u Bosni i dalje postoji glad za legendama, za pričama o nekim dobrim ljudima, o nekim sretnim završetcima. Možda samo zato što je stvarnost ipak tako teška i malo malo pa krvava. POSLJEDICE RATA: Stalno se pojavljuju neke nove posljedice rata Završen je masovan ginekološki pregled žena, a čije troškove je finansirala vlada neke evropske zemlje. I pokazalo se zaista da je povećan broj oboljelih žena od raka materice. Sada se nagađa kako je do toga došlo, jesu li stresovi ih ishrana uzroci tome. Dok se odgovor na to traži, još jedna posljedica je sve prisutnija među stanovnicima koji su rat proveli u Sarajevu. Naime, sve su češći slučajevi oboljenja djece od leukemije. Kada se gleda sjaj ulica, kada se gleda ju ljudi koji se guraju po tramvajima ili trolejbusima, kao da jeČsve kao prije, ipak je jasno da nije. Čak ni zdravlje ljudi. I BOŠNJACI IMAJU REZERVNU DOMOVINU: Pred rat, a i tokom rata jedan od glavnih aduta Bošnjaka za Bosnu je bilo to što eto Srbi i Hrvati osim Bosne imaju i rezervnu domovinu: Srbiju i Hrvatsku, a Bošnjaci nemaju druge domovine osim Bosne. Sve bi to bilo lijepo i tačno da se u posljednje vrijeme ne dešava nešto neobično što ukazuje da Bošnjaci ne da imaju jednu već nekoliko domovina, zavisi gdje se ko zatekao u toku rata. Naime, u poslednje vrijeme vidim mnoge kolege na ulici koji dolaze čak iz Amerike, ili Kanade. U to nisam vjerovao. A takvih zaista ima. Dok im u tim zemljama ide staž u čekanje stalnog boravka, dozvola i konačno i pasoša, oni su u Sarajevu. Mnogi se oduševe kako se ovdje može započeti posao pa i zaraditi ko zna jezike, ima neki dobar zanat ili znanje, često mnogo lakše nego u zemljama gdje oni čekaju državljanstvo. Međutim, kada sam ja jednom svom prijatelju, inače sada živi u Kanadi sa ženom i djecom, ali je u Sarajevu više od dva mjeseca i tu dobro zarađuje, sugerisao da ostane, stalno trznuo se i odmah počeo da nabraja mnogobrojne kontra argumente. Ali jedan je bio svakako glavni na koji ja nisam imao šta da kažem bio je: Šta ako opet izbije rat? Ja mu nisam znao odgovoriti. A i ko bi? Ali, tada sam shvatio da mnogi ipak imaju još jednu domovinu. Dođu oni u Bosnu, u Sarajevo, Zenicu, Tuzlu, napiju se vode, pojedu nešto ukusno ispod sača, vide se sa drugarima, nostalgično uzdahnu prolazeći pored bivše osnovne škole, ali na kraju svi se opet vrate u Evropu, Kanadu, i Ameriku, Australiju. U svoju rezervnu domovinu. Ko zna, ah nešto se bojim da će možda jednog dana njima ili njihovoj djeci Bosna biti rezervna domovina. ALEMKO: Ima zaista nešto veliko i dobro u toj nezavisnoj štampi. Stalno je na njih neka frka, galama, neke afere, ah oni jedini ipak povremeno nagaze neke škakljive stvari. Sada su nezavisni novinari nagazili Alemka, jednog od najbogatijih ljudi u Sarajevu. Kada su ga pitali kako je došao do novca on je odgovorio:”Alah mi je dokaz da sam to stekao pošteno”. Ljudi se smijah tome. Jer i vrapci u Sarajevu znaju o njegovom bogatstvu koje je sticao tokom rata prebacujući hranu kroz tunel koji je bio rezervisan samo za borce. Pozivanje na Alaha više ne pije vode. Novinari su mu se navadili na kosti, a tada ni pozivanje na Boga ne pomaže.