Tokom vremena, kroz istoriju, promjenom prilika mnoga mjesta su gubila predašnju ulogu, a neka (kuga su dobijali novi značaj. Mnoge Sarajlije nisu prije rata, ni znali v da postoje visovi sa imenima Žuč, Poljine, niti za Kotorac. Ta mjesta su u tom vremenu koje je bilo onakvo kako je već bilo, bila su od životne važnosti za jedan grad, a i za državu. Tako je bilo i u daljoj prošlosti. Cemica bijaše nekada glavno trgovište na putu DubrovnikFoča i dalje za Carigrad. Ostade samo malo selo, kraj Gacka i pomen u imenu mahale u Mostaru. U blizini Konjica, par kilometara od Ostrošca, postoji naselje Seonica koje je bilo poznato još u Rimsko doba. U "Novom Beharu" za godinu 1938/39., časni a i danas uvaženi naučnik Hivzija Hasandedić objavi rad "Povijest Seonice i njenih porodica". Iz tog rada crpili smo neke podatke za pripovijest koja slijedi. Seonica je bila poznata po jabukama, šljivama i kestenima, ali bile su iznikter (posebne) seoničke, buljanske ašlame. Kažu,bolje su te ašlame od mostarskih, neka mi meni izuzetno dragi Mostarci oproste, ali tako ljudi pripovijedaju. U tom kraju istraživali su arheolozi još početkom ovoga stoljeća, pronađeno je više kamenih predmeta koji završiše u Zemaljskom muzeju. Bilo je tu i srednjovjekovnih stećaka.. Zna se da je tu živio i znameniti gost Radin 1422. godine, a poslije i bratić mu, Radin Seoničanin. Ostade i predaja da je sultan Mehmed II Fatih lično dolazio i vodio boj u Seonici, pa otuda i ime lokaliteta "Bojišće". Bilo je i tvrdnji da se bogumilstvo u ovom kraju održalo do 19.stoljeća. Druga priča veli da je na mjestu Donjoseoničke džamije bila bogumilska crkva. Godine 1936. popravljana je donjoseonička džamija i pronađena je kamena ploča sa ulesanom godinom 1073 (1662.). Nažalost, tada je ploča sa natpisom uništena. U poznatom "Popisu bosanskih spahija iz 1711. godine" koji objavi Vladislav Skarić 1930. godine u Seonici se pominje spahija Mehmed. Kasnijim istraživanjima utvrdilo se da je to bio starenik porodice Hasagić. U Seonici su nekada živjele porodice Begimamović, Delići, Glavovići, Slomići i Pašalići. Piipovjeda se da je svaka od tih porodica imala svoj konak u kojem je putnik namjernik mogao dobijao besplatno prenoćište i hranu tri dana. Od svih pomenutih begovskih porodica u ovom kraju su se najduže zadržali Begete i Buturovići . O Burovićima i legendi kako dobiše prezime već je pisano u jednom od tekstu ovog našeg serijala. Begete, po priči, to prezime dobili su 1521. godine. Sultan Sulejman poče da osvoji Beograd, petnaest dana ga opsjedao. Petnaestog dana sazove on sedam alajbega iz sedam sandžaka i zaprijeti da će spahijama napuniti topove, alajbege na konop metnuti ne osvoje li grad. Alajbezi su viježali, a bilo je i straha, pa sa četama navališe u boj . Najhrabriji bijaše begMalkoć. Malkoč beg krenu u boj da se osvoji grad i reče svojim vojnicima "Bez edšela nema umiranja" (edšelsuđeni čas kada se mora umrijeti, sudbina ). Tako se borio više od po sata, vratio se svojoj vojsci, doviknuo im ponovo izreku o umiranju i navalio u boj. Treći put sninuo je i kacigu, navalio i prvi prodro u grad. Sultan Sulejman vidjevši tok borbe povika "Ama begata". Po završenoj bitci sultan mu dodijeli begatluk (vrhovnu upravu nad vojskom). Beg se ponosio tom titulom, a njegove potomke prozvaše Begate odnosno zbog lakšeg izgovora Begeta. Kraj Seonice bila je zaravan zasađena kestenjem zvana "Begetinac". Kći Omerbegova Begajeta ili kako su je od milošte zvali Bega sagradi u Gomjoseoničkoj mahali godine 1880. lijepu džamiju i ostavi bogat vakuf, kao što je adet, za njeno izdržavanje. Begete su mnoge svoje lijepe osobine sačuvale do današnjih generacija