SREBRENIČANKE: u Sarajevu su opet bile Srbreničanke, žene koje su izgubile muževe, sinove,braću. One godinama pokušavaju da dođu do istine o svojim najbližim.Ali uzalud. Išle su jadnice sa transparentima Titovom ulicom a zatim produžile do platoa na Skenderiji. Jedna od njih sa maramom na glavi je ispisala četiri imena, muža i tri sina i tako išla gradom. Ali koja korist. Još do prije dvije tri godine su one izazivale solidarnost, poistovjećivanje ljudi sa njhovim patnjam, a sada su se vremena promijenila. Njihova protestna kolonu je napravila veliku saobraćajnu gužvu jer su u to vrijeme ulice bile pune auta, nije se znalo ni ko vozi ni kako vozi, a ni semafori nisu bili od pomoći. Ljudi su negodovali, pritiskali sirene auta i nervozno dodavali gas, kao da ih se ne tiče patnja tih žena, majki, sestara... Međunarodna zajednica u svom projektu “inženjering zaborava rata” zaista postiže velike uspjeh. Vidjelo se to najbolje na protestnom mitingu Srebreničanki. Ili su ljudi postali opet bezosjećajni i kameni ili su svjesni daje taj protest i trud da se dođe do istine već unaprijed osuđen na propast. Jer toliko je ostalo sakrivenih istina o proteklom ratu da će trebati decenije da se do njih dođe. Toga žene iz Srebrenice izgledea nisu svjesne ili ne žele da budu svjesne, jer one su majke i supruge i njih ne interesuje istorija već njihovi sinovi. I nije ih briga što su neki novopčeni vozači u polovnim autima, kupljenim na otpadima evropskih gradova, tog dana bili nervozni zbog čekanja i neplanirane potrošnje goriva. Kažu, opet će doći u Sarajevo za desetak dana. BOGATAŠI: Ima jedna istina i pravda koja je uvijek bila nepisano pravilo u Sarajevu. U ovom gradu možeš imati sve: novac, kuće, aute, veze ali ako te ne vole ljudi džaba ti. Ima ih nekoliko takvih u Sarajevu. Jedan od njih je i A, čovjek koji je cijeli rat trgovao pa sada ima mnoštvo prodavnica u gradu i jedan hotel. Hotel je kažu prelijep, uređen, na lijepom mjestu, ima parking, čuvara, cijene su pristupačne, ali džaba hotel je prazan. Ima čak i živu muziku. Plaća gazda ljude da mjesecima sviraju u praznoj sali. Pobunili se bili muzičari jer im je besmnisleno da sviraju stolovima i konobarima, ali gazda je rekao da će i dalje dobro i redovno plaćati i neka samo i dalje sviraju. Ljudi sviraju, glupo se osjećaju, ali eto od muzike žive i hrane djecu tim novcem. Sarajlija ovog čovjeka ne vole. A ne vole ga zato što je u ratu jeo meso dok su ostali u gradu jeh rižu. Ljudi, naročito gladni, nikada ne praštaju. Čak ni onda kada se opet najedu. A to ovaj novokomponovani bogataš sa zalatnim lancem oko vrata ne zna ili neće da zna. On plaća muzičare da sviraju praznim stolovima. PENZIONERI: Penzioneri su zaista kao djeca. Uvijek su u nekim redovima, ganjaju neku pravdu. Godinama su galamili na Gradsko saobraćajno preduzeće kako oni imaju problema sa kartama, kako su one skupe, kako oni ne mogu od svojih jadnih penzija da kupe tramvajske ih trolejbuske karte . I, nedavno se dogodi Čudo: gradska Vlada odluči da im se plate karte. Sada svi penzioneri u gradu imaju besplatne tramvajske, autobuske, trolejbuske karte. Ali penzioneri ne bi bili penzioneri, ljudi odrasla djeca kada ne bi bili u centru pažnje. Sada svi imaju te besplatne karte. Ljudi se vozaju nemilice, vrte su u krug tramvajima po nekoliko puta na dan. I voze se kada je najveća špica, kada je ionako gužva dok se odlazi ih kad se vraća s posla. A penzioneri glume da su i oni u nekim obavezama, u nekoj trci i ne žele da ž priznaju i sebi i drugima da zapravo imaju beskrajno slobodnog vremena pa zato prave gužvu! SPEKTAKL: U čuvenoj tv seriji TV BIH “Lista I nadrealista” ima jedan starac koji sjedi u kontejneru i viče: “A sada spetakl!” Sjetio sam se nedavno tog starca kada sam na tv gledao reportažu o tome da je režiser Veljko Bulajić došao u Sarajevo i da želi da snima spektakl o ratnim strahotama. Sjetih se njegovih snimanja filmova “Bitka na Neretvi” i “Sutjeska”. Tada sam bio mlad i divio sam se tom čovjeku koji je uspio da dovede Jul Brinera i Ričarda Bartona da igraju partizane. Sjećam se i Tita u bijelom odijelu sa bijelim šeširom kako viri kroz opkular na velikoj filmskoj kameri, a Veljko mu objašnjava kako će izgledati taj kadar. Tek mnogo godina kasnije sam shvatio da ni veliki ljudi nisu imuni od ulagivanja i stvaranja mita o sebi. Godinama ga nije bilo, misho sam da je u penziji. I, onda se nedavno Bulajić pomoh u Sarajevu. I opet ona stara priča od prije 20-30 godina: biće to veliki događaj za filmsku umjetnost, da svijet želi da vidi istinu o ratu u Sarajevu. Ista priča, ah drugo pakovanje. Znači,opet će u Sarajevu i u Bosni da se snima neka nova “Bitka na Neretvi” koju eto svijet jedva čeka da vidi, ne može da spava dok ne vidi film Veljka Bulajića o sarajevskoj tragediji... Crkoše od želje da vide pirotehničke granate i vatru. Gluposti se ciklično ponavljaju kao što se ponavljaju godišnja doba. Veljko to zna i što ne bi uzeo koju paricu iz Sarajeva, uz penziju.