NOSTALGIČARI: Do prije nekog vremena nisi smio kazati ništa lijepo o prošlosti, a da ti ga ne prikače da si Jugonostalgičar. Sjećam se, jednom smo se u stubištu sklonile komšije nakon iznenadnog granatiranja. Granate na sve strane drmaju a jedan od komšija veli kako je nekada bilo lijepo, misleći na vremena bez granata i mrtvih, a kad ti komšije “patrioti” na njega drvlje i kamenje. Čovjek se pokupi iz stubišta i ode u svoj stan, misleći gdje je i je li pogriješio. E sada kada se govori o nostalgiji, više to ljudi ne pokazuju stidljivo kao do prije dvije tri godine, kada je rat bio u jeku.Tako su se nedavno okupili, poslije toliko godina u sarajevskom novom hotelu “Grand”: Kemal Monteno, Gabi Novak, Arsen Dedić i Abdulah Sidran. Sav viđeniji i pismeniji svijet se okupio na tom susretu pod nazivom “Adrese moje mladosti”. Naziv koji u srce dira. Sve sami notorni nostalgičan. Bio je tu i klavir pa se zapjevalo i zasviralo sve ono čega se ljudi sjećaju dok su živi, Arsenovih pjesama: Kuća pored mora, Moderato Kantabile, Ako priđeš bliže ... Nekim damama u srednjim i malo više godinama su potekle i suze. Svima su navirale slike pred oči, slike onih sretnih dana, plesnih večeri, zabavljanja, punog korza i kafane “Park”. To je bila noć nostalgičara za mladošću. Niko nije spominjao ni komunizam ni nacijii, već je samo uzdisao pri pomisli na neku svoju prvu ljubav iz posljednje klupe reda pored prozora u koševskoj, Drugoj gimnaziji u Sarajevu. Svako je vrtio po glavi svoje “adrese mladosti”. I DALJE SEOBE: Sve sarajevske novine ovih dana panično pišu o podacima o novom valu iseljavanja ljudi iz Bosne. Na hiljade ih je bilo cijeli rat u Bosni, nosih kanistere, jeli rižu, čekah mir a onda put pod noge. I to najviše mladih ljudi. Sve se zna, svaki podatak. I to da je u posljednjih nekoliko godina gotovo 40 hiljada ljudi otišlo u Ameriku, ove i prošle godine je otišlo oko 20 hiljada ljudi, a da je npr. 30 hiljada ljudi gotovo odlučilo da ostane, da se ne vrati. Ali, zanimljivo je pratiti tu štampu. Ova koja se zove građanska piše o odlasku u Ameriku, a ova koja je bliže vladajućoj stranci govori o povratku u Bosnu. Tako se navodi i taj podatak da je od potpisivanja Daytona u zimu 95. godine u Bosnu ponovo došlo 210 hiljada ljudi i vratilo se neko svojim kućama, a neki opet u neke nove kuće, ah u Federaciji. U svakom slučaju ponekad se čovjeku čini da se ne osjeća neka velika sekiracija ni oko odlaska niti oko dolaska DJECA: Kako god se okrene djeca u Bosni su najviše stradala, bilo da su ostala u ratnim područjima bilo da su sa majkama lutah po evropskim izbjegličkim kampovima. Ceh se izgleda počeo sada plaćati. Djeca sve slabije uče, sve više pokazuju neurotična, pa i histerična ponašanja, a mnoga su u jednoj sarajevskoj sociološkoj anketi izjavila da često razmišljaju o samoubistvu. Pred jednom školom u novom sarajevskom dijelu grada je neki dan grupa dječaka pokušala da udavi svog druga iz razreda. Iz čista mira. Uzeli veliki smotak gaze i počeh mu stezati oko vrata. Niko nije reagovao, niko nije prišao, a kada su roditelji pitah direktoricu škole u koju ide njihov sin, ona im je dogovorila da su se djeca šalila. A falilo je samo dvije-tri sekunde da dijete bude ubijeno. U Kladnju je 50 posto učenika na polugodištu imalo jedinicu iz učenja i vladanja. U Sarajevu je shčna situacija u nekim školama, pogotovo u onim za radnička zanimanja. U osnovnim školama je najveći problem, sa djecom koja su se vratila iz izbjeglištva. Osim što im vršnjaci grubo i bez milosti daju do znanja da su “pobjegulje” ova djeca ne mogu ni da se snađu sa gradivom. Jedna djevojčica koja je u Austriji bla najbolja u razredu ne može već danima da se uklopi u svoj razred. Kaže da je u Austriji učila sve kroz igru, a da se u Sarajevu sve “štreba” iz knjiga: činjenice, činjenice i štrebanje. Planovi o povratkiu što ih nemilosrdno sačinjavaju evropske vlade i podastiru vlasti u Sarajevu, govore da će u najskorije vrijeme samo u Sarajevo doći pet hiljada dječaka i djevojčica koji su proveli prve dane djetinjstva izvan svog grada. Posljedice rata se još motaju po našim dušama dušama naše djece. I dugo će još.