NADA NE UMIRE: Kod ljudi koji su proveli rat u Bosni nada zaista nikada ne umire. Osim rata preživjeli su i razočarenja u ove dvije tri godine otkako je poptisan Daytonski sporazum, jer su sve drugačije zamišljali, ali da na nada zaista ne umire pokazalo se i ovih dana. Naime, održavana je najveća vježba NATO snaga u BiH pod nazivom “Dinamični odgovor 98”. Danima su se vrtili spotovi po tv, oglasi po novinama i upozorenja o velikim kamionima koji će s kretati cestom, čak su najavljivane i lokacije gdje će biti te vježbe: Ploče, Glamoč, Sokolac... Nema dakle tajni kada su u pitanju američke stvari, pa čak i vojna vježba na koju su pozvani brojni novinari koji su mogli da snimaju šta žele i koliko žele. Dakle, sve je bilo normalno i naoko uobičajeno, a onda osvanuše novinski naslovi: “NATO vojnici na 50 metara od Karadžićerve kuće.” “...Vojnici okružili i Krajišnikovu kuću”. Ljudi su to pomno slušali na radio i TV vijestima, kupovali i čitali novine koje su poskupile sa pola na cijelu marku, ne bi li prodrli u suštinu vijesti, ne bi li još nešto otkrili među redovima tih šturih saopštenja. U suštini, svi su se nadali da će biti urađeno ono što na stotine hiljada, pa i milione ljudi želi i sanja još od 1992. godine da se dogodi hapšenje Karadžića i njegovo privođenje u Hag. Nije fraza da bez toga nema budućnosti Bosne. I evo “Vojnici NATO snaga na 50 metara udaljenosti od Karadžićeve kuće”! Znači, napokon će ga uhvatiti, pomislili smo. I onda nikom ništa. Sad zasad. Vježba je nastavljena, vojnici trčkaraju do zuba naoružani po Palama i Sokocu, vrzmaju se oko Karadžićeve kuće, ali ne ulaze u nju da izvedu njenog gazdu. Što rekao narod: “Tresla se gora rodio se miš.” BAJRAM: Grad je pun ovaca koje će okončati za Bajram i biti podijeljene u najlon kesama kao kurban. To je sada veliki praznik n Bosni, gotovo kao državni jer se neće ni raditi dva dana. Sjećam se kao dijete u ulici u kojoj sam stanovao nedaleko od Narodnog pozorišta u Šarajevu i džamije na Cobaniji, da su pred bajram dolazili ljudi sa stadima ovaca i puštali ovce na pašnjak u parku da tu pasu prije nego ih ljudi pokupuju. Tada je nailazila milicija i grubo tjerala i čobane i njihove ovce. Nije se smjelo spomenuti da su to ovce za Kurban bajram, već su čobani lagali, jednom naročito strogom policajcu kojeg su svi zvali Rus, da te ovce idu u Posavinu na ispašu jer nema više trave na Romaniji! Neki dan sam gledao jednog velikog ovna, sa ogromnim rogovima kako bespomoćno diše u otvorenom gepeku velikog auta. I sjetio sam se djetinjstva. Sada neka druga djeca po mahalama raznose kurban kao što sam nekada i ja u svojoj ulici sa dječacima za koje sam tek tolike desetine godina kasnije saznao da nisu bili muslimani. Svi smo išli i na bajrame, na božice i uskrse zajedno, išli zajedno u crkvu i džamiju ne znajući ko je ko. Sada svi znamo ko je ko i šta je šta. Sada su i ovce preplavile grad, šetaju se po parkovima, pasu uz rijeku. Niko ne smije ništa sada goničima stada. Promijenila su se vremena. Kao i uvijek na ovim prostorima planete ide se iz krajnosti u krajnost. BORAC U ZATVORU: Jedan tv prilog u tv dnevniku BHT ovih dana izazvao je zgražanje javnosti u Bosni. Naime u reportaži je prikazano kako u zatvoru leži borac zato što je ukrao vreću jabuka. Dobio je godinu dana. I ljudi se pitaju: a kako onda toliki ljudi sa novcem, sa skupim autima idu po gradu slobodni i važni? Nisu mogli to zaraditi tako brzo. A nisu u zatvoru. Spominju se brojna zvučna imena za koja nikako da stigne ni potvrda a ni demnati. A eto jedan borac koji je uzeo vreću jabuka da bi prehranio porodicu, leži u zatvoru. Ta reportaža je prelila čašu strpljenja među borcima i ljudima koji su rat proveli u Bosni, u Sarajevu, patili se gladni i prestravljeni dok su oni razni, kako ih zovu profiteri, “skupljali novac” kojeg danas i ne kriju. Zašto se vječita priča u stilu “sve će to narod pozlatiti” ponavlja još od grčkih vremena do današnjih dana?