VRIJEME EKSKURZIJA: Proljeće je vrijeme ekskurzija. Kada počnu ekskurzije Bosni onda se zaista može povjerovati da je došao istinski mir, govorili smo nekoć jer je kretanje vjerovatno najveći simbol slobode. I sarajevski đaci su bili na ekskurziji! Ove godine dmgi put. Dakle, mir je “stabilan”, što bi kazali evropski upravitelji različitih nivoa. Lani je bilo u modi da se ide na Modrac, jer sev mnogima još nije išlo na more u Hrvatsku, a Italija i Španija su još uvijek skupe za džepove očeva i majki u Bosni. Ove godine se, čini mi se ponajviše išlo na ekskurzije u Mađarsku. Prije neki dan se jedna od takvih ekskurzija vratila. Nastavnici koji su vodili djecu završnog razreda osnovnih škola došli su očajni. Nisu mogli da prepoznaju djecu koju su školovali sve ove godine rata, sa kojima su dijelili dobro i zlo po podrumskim učionicama, zajedno nosili vodu iz javnih garaža, okopavah parkove i sadili krompir. Tada su to bila dobra djeca, umiljata, preplašena, sklona plaču. Tako su se činila isve dok nisu krenuli na ekskurziju. U početku su u u autobusu stidljivo i krišom počeli da pale cigarete i puše, skrivajući se iza sjedišta da ih ne vide nastavnici i vozač. Zatim se na usputnim stanicama počeo osjetiti miris alkohola koji se širio autobusom, ali flaše nije bilo nigdje prilikom pretresa učeničkih torbi. Tek blaga njihova omamljenost i nekontrolisano smijanje je ukazivalo nastavnicima da se nešto dešava. A kada su stigli u Mađarsku nastavnicima je prisjelo do kraja. Djeca su se zaključavala po sobama, trčkarala i po svemu sudeći mnoge djevojčice su izgubile nevinost. Niko se više nije obazirao uopšte na ciljeve ekskurzije obilazak znamenitosti i zajedničko druženje prvi pu daleko od roditelja, od Bosne i Sarajeva koji još uvijek liječe ratne rane. Sve u svemu, nastavnici su jedva čekali da se vrate u Sarajevo jer nisu mogli više da vladaju djecom za koju su mislili da ih poznaju. I razvila se rasprava. Umniji su zaključni da su ta djeca zapravo i sada preplašena, puna trauma koje su ostale iz rata, ah da su onda bih mali i nejaki, a sada odjednom snažni, siloviti i izrasli, koji su željeli svojom snagom da istresu sav revolt i kivnju na odrasle ljude. U ovom slučaju na njihove nastavnike što im je uništeno djetinjstvo, a uz sve to sa završetkom osnovne škole se razbija razred, razbija raja, svako će poslije zajedničkog ratnog djetinjstva na svoju stranu. Ko zna šta se sve dešava u glavama te djece i šta će se dešavati ubuduće. Stručnjaci će se možda time pozabaviti, možda će izvući zaključke za neka buduća vremena, ali, za ove momke i djevojke je možda već prekasno. Ekskurzija je uglavnom svima prisjela, a na nastavničkom savjetu su podijeljeni ukori iz vladanja najnedisciplinovanijim. Neki su poslije toga dobili i batine od roditelja. Tek izraslim glavama dječaka i djevojčica i njihovim nastavnicima pa i roditeljima jedan lijepi događaj pretvorio se u ružan san kojeg će se nerado sjećati. Baš šteta. Na prvu ekskurziju se ide samo jednom. POŠTENI BIŠĆANIN: Jedna velika trgovačka firma je prije rata imala brojne prodavnice širom bivše Jugoslavije, prodavala robu u gotovo svakom većem gradu pa tako i u Bihaću. Kada je rat došao, sve veze su bile prekinute, nije se znalo ni ko pije ni ko plaća, roba se raznosila, radnici se razbježali i malo pomalo gotovo svi su se pomirili sa tim: i da će ljudi nestati, da će roba biti pokradena a o parama nije se moglo ni govoriti. Tako je bilo i u ovoj firmi. A onda se nedavno u direkciju u Sarajevu javi šef poslovnice te firme iz Bihaća i zatraži da razgovara sa direktorom. Direktor digne slušalicu i sjeti se svog radnika kojeg nije čuo gotovo cijeh rat. Nije bio siguran ni da li je preživo. Eto rat prošao, veh šef bihaćke prodavnice direktoru. Prodavnica je koliko toliko sačuvana, sačuvana i većina robe u njoj, a sačuvao sam i predratni pazar u iznosu od oko milion njemačkih maraka. Direktor je pomislio da se ovaj dobri Bišćanin šali s njim a kad ovaj razveza priču o tome šta je i kako radio da se sve to sačuva, da opisuje do u detalje, direktor pomisli da je ovaj poludio, kao i mnogi zbog straha od rata i granata. Završio je razgovor ne vjerujući ni u jednu jedinu riječ. Ah crv mu proradi pa se zaputi u Bihać sa još dvojicom službenika. Kada su tamo došli, nađu onog istog šefa prodavnice, on ih odvede kući, ostavi na trenutak same u sobi a zatim se vrati sa gomilom novca u iznosu od milion i nešto maraka. Svi su se se u čudu našli. Šutili su neko vrijeme, a onda se počeli zhvaljivati čovjeku, naprave zapisnik o primopredaji novca i u Sarajevo. Od tog novca su popravili uništene prostorije, kupili police, nabavih nešto robe, vratili radnike sa čekanja i počeli da rade uspješno, opet kao i prije rata. Mnogi hvale poštenje tog čovjeka, a mnogi govore da je lud. Neki i dalje ne vjeruju da ima takvih ljudi, dok mnogi kažu i to: koliko h je onda sebi uzeo kada je nama ovoliko ostavio. Ljudi se odvikli od poštenja.