INDEXE Za sarajevske bivše mladiće i djevojke, a sada sredovječne ljude, ne treba objašnjavati šta znače “Indexi”. Kad se ta riječ izgovori moraju svakom da izađu pred oči one plesne večeri u Slozi, FIS-u, u Skenderiji. Koliko je samo današnje djece, srednjoškolaca ih brucoša, došlo na svijet zahvaljujući susretu i ljubavi na prvi pogled njihovih roditelja na garederobi neke plesne večeri kada su svirali Indexi. A, dobri stari Indexi još traju i još sviraju. Davorin je bio cijelo vrijeme rata u Sarajevu. Provodio je dane ili u svom kafiću ili sa rajom u maloj kafani na ulazu u FIS. I nedavno se opet svi sakupili. Došao Bodo, Fadil, Đoko i jeste bio tu, a došli su i ostali. Održali su nedavno koncert čak i u Titogradu. Nedugo nakon toga održali su i koncert u Beogradu. Sava centar, pričaju tako, bio je mali da primi sve one nostalgičare za vremenima mira, ferijale, Tučepa, hipi-klupe, Park kafane, Sloge ili FIS-a. To su univerzalni pojmovi, univerzalne slike mladosti sa kojima i sada na hiljade ljudi raseljenih po cijelom svijetu u noćnim satima pokušava da uhvati sna, prisjećajući se svega hjepog što su činili i doživjeli u Bosni. Nedavno sam slušao priču nekih predstavnika međunarodne zajednice koji su se pitali kako bi na najefikasniji način izmirili ljude i narode u Bosni. Krenuli su od toga da prave neki svoj tv dnevnik na njihovoj TV koja se zove OBN (Otvorena mreža). Ima tu svega, pošteno ispričano i prikazano,bez navijanja i u Federaciji i u Republici Srpskoj ali narodi se i dalje ne izmiruju. I dalje se dešava Drvar, Derventa, Doboj, Stolac, paljevine, miniranja, premlaćivanje povratnika. Dok sam slušao tu priču sjetih se da bi za početak možda najbolje bilo ukinuti taj tv dnevnik što ga skupo plaća međunarodna zajednica svojim dolarima i ekijima. Umjesto toga neka puštaju snimke Indexa. Onom ko bi bio u stanju da posbje slušanja pjesme “Plima” zapali nekom kuću, da nekog istuče, da ga protjera iz kuće, onda tome zaista nema spasa u njegovoj mržnji i izopačenosti, ne vrijedi mu puštati ni bilo kakve informacije ma kako objektivne bile. Ali hajde ti uvjeri u to te ljude iz Brisela ili Vašingtona, kada oni Indexe i njihovu “Plimu” i onako ne razumiju. OLIMPIJADA: Sarajbje su opsjednute održavanjem nove Olimpijade u svom gradu. Valjda im je ona 1984. bila jedan od najljepših, velikih, kolektivnih snova kada je Bosna bila centar svijeta, prije nego će postati medijski centar svijeta u proteklom ratu sa svojim paljevinama, izbjeglicama, granatiranjima i masakrima. Snovi se očito ne zaboravljaju tako lako. Pogotovo ne oni lijepi koji uljuljkuju. To i objašnjava opsjednutost mnogih ljudi da se dakle ponovo održi Olimpijada u Sarajevu. Međutim, kako god okreneš sve računice govore da bismo se mogb kandidovati tek za dvanaest godina. Svijet koji u svom miru i bogatstvu ima ustaljenu kolotečinu, svoj plan za budućnost koji doseže i desetine godina unaprijed, ima svoj red i redoslijed. Zato sve želje da se Obmpijada održi sada i odmah opet u Sarajevu padaju u vodu. Možda nešto bude ali tek u idućem vijeku. A ko zna do tada šta će biti? Što rekli stari: ko li živ, ko b mrtav? TITANIK: Film “Titanik” hara i Sarajevom kao i cijelim svijetom. Već je negdje petnaestak hiljada Sarajlija vidjelo taj film, što je odlično, ako se zna da se za ulaznicu može kupiti četiri kutije sarajevske Ali najčudnije je u svemu tome što taj film, koji svojim potresnim scenama u cijelom svijetu treba da izazove suze, u Sarajevu izaziva smijeh. Čak i djeca, osnovci, kojih ima u velikom broju u kinima jer taj filme gledaju organizovano, sa školama, kao što smo mi nekada išli da gledamo “Kozaru” i Joju,crkoše od smijeha onom muškom ljepotanu ženske ljepote Di Kapriju. Svi gledaoci odreda grickaju kibiriki, smoki, a srednjoškolci na balkonima čak i puše i dovikuju mu: “Pedere, pedere...” Niko u tim postupcima, bježanju od emocija i suza koje mogu istinski da navru gledajući ovaj film, ne vidi duboke tragove rata i ožiljke što su ostab u toj djeci koji su postali “srca kamenog” pa dovikuju Di Kapriju: “Pedere, pedere...” A onda sluoajući te momke pomislim: ma da to nisu djeca onih sarajevskih mangupa koji nekada dovikivah Džemsu Dinu: “Pedere, pedere...” Bez obzira šta mislili, ima još nade za ovaj grad. KARADŽIĆ : Priča o tome hoće li konačno Karadžić završiti u tom Hagu postaje, što rekla djeca iz moje ubee, prava žvaka. Sve to postaje toliko bljutavo i lažno pogotovo nakon otkrića Vašington Posta da je francuski oficir izdao Karadžiću sve planove o njegovom hapšenju, pa su američki obavještajci, saznavši za tu provalu tajne, odustali od njegovog hapšenja jer ga nije ni bilo u kući na Palama. Ta prašina oko Francuza se stišala, a i naši političari sada pričaju kako eto samo što Karadžić nije u bajboku. Svijet postaje blaziran.