MUNIR PROTOKOL: U Sarajevu sam do pred rat viđao jednog gospodina kojeg smo mi svi zvali Munir Protokol. Sjetio sam ga se nedavno dok je trajao u Sarajevu Svjetski Kongres humanista. Skupili se ljudi iz cijelog svijeta, dva dana razgovarali najugledniji i umni ljudi, među njima i jedan nobelovac o miru, ljudskim pravima, djeci, multietničkoj Bosni. Sve je bilo na najvišem nivou, od referata do gostiju. Glavna “zvijezda” je bio dr Ivan Supek, akademik kojem smo se divili još za studentskih dana, njegovim hrabrim tekstovima punim čovjekoljublja. I sada, iako starac, bio je i dalje najveća bistrina i čistota ljudskog uma, prijatnosti i prirodnog ponašanja kojeg imaju samo intelektualci koji su veliki i kao ljudi i znanjem. АИ, ne lezi vraže: na završetku Kongresa održana je svečanost u sarajevskom Domu armije gdje su dodijeljene plakete ljudima koji su se u svom životu zalagati za humana načela i principe među ljudima. I, trajna je prozivka, ljudi od ugleda su izlazili na binu, većinom stariji i sijedih glava. Bili su sretni što su stigli u Sarajevo, što je taj grad još multietnički, ma šta o njemu neko pričao. A onda, kao grom iz vedra neba, prelijepom salom nešto snažno zazveketa i zapara uši. Jednom od dobitnika plaketa je iz kutijice ispala i zveketom se otkotrljala. Čovjek se sageo, tražio svoju plaketu, a ona se otkolutala između nogu ostalih dobitnika. Tajac i neprijatnost se širila salom. I vidi sad belaja: i drugom dobitniku je ispala plaketa koja je isto tako zveketala po starom, suhom parketu Doma Armije! Sve se odjednom poremetilo: ljudi su izlazili kako ko hoće, pričaju šta hoće, nema prevodioca, neke neiskusne voditeljice su pomiješale imena dobitnika, plakete i diplome. Neugoda se širila salom, a bilo je i pritajenog smijeha. Tada sam se sjetio Munira Protokola, čovjeka koji je bio glavni šef parade prilikom svih značajnijih posjeta Sarajevu i BiH, i u svom poslu ključni čovjek i u vrijeme Zimskih olimpijskih igara ž84. Bio je nezamjenjivi perfekcionista, izučio je svoj zanat na svjetskom nivou... A onda je došla demokratija i pomela Munira i sve njegove dugo godina odgajane protokoldžije. Bio sam ovih dana i na otvaranju jedne privatne fabrike. Sposoban i poduzetan čovjek, vlasnik, uložio milione u fabriku, napravio zgradu, dovezao najmodernije mašine, zaposlio radnike, obukao ih u lijepe uniforme, a kada je trebalo da se fabrika svečano otvori, nastane džumbus. Niti se znalo gdje ko da uđe, da stane, kada da govori, koliko da govori, ko će to da prevodi, a zatim ko će gdje da sjedne. Vrhunac je bila glasna muzika koja je počela poslije da svira zadnje kafanske narodnjake ambasadorima iznad glave! Savremeni život traži ljude koji su specijalisti za sve pa i za to gdje će ko da stane, s kim da se rukuje, gdje da sjedne, koliko može da govori, na kojem će jeziku da govori, do toga kako će voditeljice biti obučene, da li u mini suknje ili u haljine sa dekolteom, šarene ili cme i si. U Sarajevu niko više ne viče eno Munira Protokola, a bio je čovjek od ugleda i otmeni gospodin i u privatnom i u što bi rekli javnom životu i u “ono doba”. POSLJEDNJI ISPRAĆAJ: Iako je rat završen evo treću godinu, pomjeranja ljudi nisu prestala. Jedni i dalje dolaze, a drugi i dalje odlaze. Iz Njemačke i Švicarske se vraćaju ljudi, a li isto tako odlaze ljudi u Ameriku. Uglavnom mlađi. Širi se priča kako na desetine hiljada ljudi napušta Bosnu iako su cijeli rat proveli tu. Takav je bio slučaj i sa jednim mojim dobrim prijateljem koji i nije tako mlad, ali ima veliku kćerku, za fakulteta i želio je da sve da od sebe da mu to dijete ne izgubi školsku godinu iako je rat trajao i da zatim nastavi da studira. Taj san mu se ostvario. Kćerka mu je primljena na jedan od najboljih sjevemo-američkih univerziteta, dobila je neke stipendije, a i on tamo sa njom, vozi kamione noću da bi joj platio školarinu. Mala, što se ono kaže “rastura” kompjutere. Tom mom prijatelju je ovih dana umrla majka. Raja sa korza, iz gimnazije ili sa fakulteta se okupila kod njegovog oca da mu pomognu oko dženaze, oglasa, organizovanja ukopa. Pitamo njegovog oca hoće li doći sin na dženazu, a otac tužno, kroz suze kaže da neće. Dakle, neće doći na posljednji ispraćaj svojoj majci. Ne da neće već ne može. Dok su ljudi okolo šutili, kako se inače šuti ili tiho priča na žalosti, mislio sam na svog prijatelja i muku koja mu se mota po glavi: Otišao je zbog kćerke, a nije stigao majci tamo gdje svako mora da stigne. Potpuno ga razumijem, uopšte se ne postavljam ni za ni protiv, ali pokušavam da shvatim jad svih tih ljudi koje je rat tako razapeo između roditelja i svoje djece. Jasno je da su djeca važnija, da njihova budućnost ima prednost, ali mogu samo zamisliti kako mi je prijatelju u Americi bilo dok smo mu mi majku spuštali u mezar.