I dok Bosanci iz bijelog svijeta sanjaju da se vrate u Bosnu, to ovi iz Bosne čekaju da nekud odu, kuda tačno ni oni neznaju. Znam da ovo što sam ja doživio za onih 4 godine je previše i za jedno stoljeće i znam da moja djeca ponovo kroz to ne smiju proći, kaže nam jedan od onih što kupi torbe. Tim što odlazi valjda i govori da ne vjeruje da baš ovdje njegova djeca neće proći još jednom ono što je on već prošao. Ne vjeruje da opet za pedesetak godina neće krenuti hajka na pametne ljude da se budale neće dočepati vlasti a fukara obogatiti, kako je to Selimović svojevremeno zapisao. Sreo sam neke u Sarajevu što su pokušali da se vrate popričali i evo šta kažu: Bolje nego čekati socijalu Suada Sivro: U ljeto 1993. Suadu su hrvatski bojovnici protjerah iz njenog Stoca. Majka joj je stara i nemoćna ostala. Došla u nekakvom konvoju do Švedske, prošla kroz kampove, pa škole kojekakve i nakon 2,5 godine odmah poslije genocida u Srebrenici, pokupila svoje krpice i put Bosne. Bosanci, ali i Šveđani mislili da nije sve sa njom u redu. Ona došla u Bosnu, ah nije bila dobro došla u svoj Stolac te sa majkom bila u Mostaru. “Nije ni mjesec prošao majka umrla. Ne znam da И bih mogla preživjeti činjenicu da nisam bila uz majku taj njen zadnji mjesec, kaže nam danas. Kasnije trbuhom za kruhom i došla u Sarajevo našla posao u Promdej banci kao blagajnik, ranije bila ekonomista. Zarađuje svojih 400 do 500 DM. “E to su moje pare, svojim sam ih rukama zaradila, kaže nam Suada. U bijelom svijetu sam čekala socijalu, gurah me u škole od kojih nisam smisla vidjela, ovdje sam na svome među svojima.” Njena plata je novac kojim je moguće u Sarajevu iznajmiti stan. U ovom gradu je malo onih koji imaju onoliko koliko im treba, ah odnekud se nađe. Grad je prepun uličnih kafića i svi su puni. Jedna kafića košta 1 DM. Oni usamljeni sjednu i naruče dvije kafe, obično naiđe neko ko će je u društvu popiti, kaže nam Suada pozdravljajući svoje švedske prijatelje uz zahvalnost za sve što su joj pružili u Švedskoj. Ovo je moj svijet Emir Omanović je sa porodicom 1992. godine stigao u Švedsku u Stockholm. Troje djece i supruga. 1996. godije je odlučio da se on vrati i stvori uslove da se eventualno može cijela porodica vratiti. Stan u Sarajevu su mu sačuvah stari roditelji koji su tu bih cijelo vrijeme. “Ja pripadam ovom svijetu i ovdje mogu da se borim i za ideju đemokratije, ah i da zaradim svojim rukama sredstva za moj život. Osjećao sam se kao idiot čekajući da dobijem socijalu u Švedskoj. Ovdje nisam stranac. Bosna je danas najveća svjetska laboratorija koja nigdje drugdje na svijetu ne postoji. Ljudi u Bosni su prevareni naročito oni koji su išli srcem, ovo je država ljudi potrošenih emocija. Mladi ne vjeruju nikome.” U junu čeka da mu iz Štockholma stigne porodica na odmor. To će biti i vrijeme da razgovaraju o planovima za budućnost. “Problem” je što se ostali dio porodice dobro snalazi i u Švedskoj, a on sve bolje u Bosni. Kako pomiriti dva svijeta u jednoj porodici ostaje Omanovićima da sami odmjere. Uspješan projekt Eldina Mufdć je stigla iz Švedske iz Helsingborga u Sarajevo prošle godine. Muž joj je bio u Sarajevu za vrijeme rata i radio kao ljekar. Ona sa sinom u Švedskoj, povremeno se viđah i odlučili da ponovo spoje porodicu, pa i da je prošire. I došla Elđina u Sarajevo. Prije toga napravila projekat o prvom otvorenom obdaništu u Sarajevu po uzoru na ona u Švedskoj. Već mu i ime dala (Pipi). Slala sa prijateljicom Ranhil iz Helsingborga molbe i zahtjeve na sve strane. Odgovor o prihvaćanju projekta stigao kad je ona već skoro bila digla ruke. Posjetio sam je u obdaništu Pipi na Skenderiji u Sarajevu. Tri dame me srdačno dočekuju, pijem kafiću sa Eldinom dok se jedna od odgojiteljica radi sa djecom. Eldini Sarajevo prija, nešto je veselija i punija, čeka bebu. “Projekat je prihvaćen od SIDE i ima izvanrednu pomoć. Međutim ne znam šta će biti iza novembra 1998 godine kad ističe ta jedna godina do kad imamo pomoć i do kad traje projekat, kaže Eldina. U obdaništu se održavaju predavanja za roditelje, uskoro počinje sa radom kurs za kompjutere, prostor i ako malen djeluje kao bajka za djecu. Eldina šalje pozdrave i zahvalnost svojim prijateljima u Švedskoj posebno Karin Flud, te dragoj Ranhil. Daleko od sreće Miralem Zupčević nije povratnik iz Švedske ah jeste povratnik. On je jedan od najpoznatijih jugoslovenskih glumaca i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Rat ga je zatekao u Skoplju u Sarajevo se vratio prošle godine. Kako si primljen umjetnice, pitam ga. Kako? U Sarajevu loše, putujem po Zenici, Tuzli. I nemoj da bi ti šta pisao, dodade. Porodica mu je ostala u Skoplju gdje je boravio i cijelo vrijeme rata. Nije u dobi kad može počinjati ponovo, roditelji su mu stari i trebaju ga. U narodu je popularan i treba i on i narod i Bosnu. Vratio se ah daleko od toga da je sretan. Da bi ova država dobila jednog Miralema Zupčevića treba joj najmanje 30 godina, taj odnos prema njemu ja ne razumijem kaže mi jedan drugi takođe popularni bosanski glumac Josip Pejaković. Josip je bio ovdje i ljuti se što se uspostavlja politički kriterij koji ide ispred kvaliteta.