MJESEČAR IZ SREBRENICE: Svima je poznato da je poslijeratni sjaj prekrio Bosnu. Na sve strane se nešto gradi, zida, svjetla gore, reklame, izlozi, skupa kola, skupocjeni parfemi se šire ulicama sa tijela djevojaka. Sve je to po danu, kada sunce šija, kada su sarajevske ulice i ljetne bašte na svakom koraku prepune veselog svijeta. Ali noć, noć je problem. U tišini i mraku zapaljene cigarete pored prozora, naviru sjećanja, uspomene, navire samoća i tuga za nestalim i dragim ljudima koji su izginuli ili zauvijek razbacani u neke daleke zemlje, naviru slike i strahovi od ponavljanja pucnjave, detonacija, paljevine, jauka, bježanja, gladi. Da je to tako uvjerio me nedavno i jedan mali članak u sarajevskoj štampi o čovjeku po imenu Dževad Halilović, starom 32 godine. Dževad je izbjeglica iz Srebrenice i već gotovo tri godine živi u Vogošći, naselju nadomak Sarajeva gdje su nekada uglavnom stanovali radnici TAS -a koji su pred rat pravili golfove, a sada tu uglavnom žive izbjeglice iz Srebrenice, Bratunca, Žepe. Dževad je te noći otišao na spavanje da pravi drupštvo svom malom sinu. Žena je ostala da gleda tv. Odjednom, ona je čula iz Dževadove sobe : Ura, uraaaa uzvikivao je Dževad. Supruga je uletila u sobu jer se to i ranije dešavalo, ali Dževada nije bilo u sobi. Pogledala je prema prozoru i vidjela je da je razbijen. Dževad je iskočio kroz prozor, u snu, sa trećeg sprata. Sada je u bolnici, oporavlja se, ali svi strahuju od njegovih budućih noći. Nije Dževad jedini koji se plaši sna i noći. Koliko Ii je samo ljudi iz Bosne, na zemaljskoj kugli, koji se preko dana smiju, šale ili rade, a zapravo zaziru od noćne tišine, zaziru od sebe i svojih uspomena koje naviru iz njih neovisno o njima. ALBANCI: Gledam slike sa Kosova svaki dan. Svi kažu da je sve isto kao u Bosni. Prisjećam se dana prije desetak godina kada je u Politikinoj rubrici “Medu nama“ pisalo sve i svašta o Albancima. Stvarali su utisak da su to neki divljaci, krvoločni ljudi, nepristupačni. Pošto sam uvijek htio da sve provjerim svojim očima i na svojoj koži da bih mogao donijeti svoj stav o svemu pa i o Albancima, prijavim se dobrovoljno da odem na Kosovo sa tv ekipom i od tamo izvještavam o događajima. Bio sam neposredno nakon događaja u Trepči, pa sam izvještavao o maršu Albanaca, o događajima na stadionu u Prištini, a obavio sam razgovor i sa Azemom Vlasijem, Kaćušom Jašari. Družio sam se sa momcima i iz albanske i iz srpske redakcije tadašnje TV Prištine. Provodili smo sate i sate u priči i mom zapitkivanju, želeći da stvori stvarnu sliku i o Srbima na Kosovu i o Albancima. A onda jednom upoznam jednu grupu mladića i djevojaka, Albanaca, koji su u montažnoj sobi TV Prištine montirali filmsku traku neke dokumentarne emisije i u bučnom dijalogu davali jedni drugima sugestije koji kadar montirati, gdje načiniti rez, gdje muzičku pauzu. Poslije iz razgovora shvatim da su školovani, da su završili evropske akademije, da govore strane jezike, da se u Parizu osjećaju kao kod kuće, da imaju mnogo prijatelja u svijetu, a vrhunac svega je da su mi pokazali Zlatnu palmu iz Kana za film koji su oni snimili i prikazali tamo. Nisam mogao vjerovati očima. Bila je to zaista Zlatna palma koju su dobili za film o vremenu vladavine Rankovića i UDBE na Kosovu. Gledao sam taj film i sjećam se kadra kada pisac na bijelom konju, velikim perom umočenim u mastilo ubija nekog UDBA ša. Ali o toj Palmi niko ništa nije znao u tadašnjoj Jugoslaviji pa ni danas. Niko se nije mogao nositi sa Solevićevim mitinzima koji su rodili Miloševića, Politikom i TV Beogradom u stvaranju slike o Albancima kao gomili nepismenih divljaka sa kečetom na glavi koji znajh samo za pušku i ubijanja, kao što su svijetom dugo kružile i slike o Bosancima sa francuskim kapama i Bosankama samo u šamijama i dimijama. A eto, svojim očima sam vidio grupu mladića i djevojaka zaljubljenih u film i filmsku traku, u mrak montažne sobe i zujanje perforacije na točkiću montažnog stola. Sjetio sam se tih mladića i nedavno kada sam gledao događaje u Drenici. Sutradan na kompjuteru vezanom za Internet u “Yahoo” pretraživao ukucam riječ “Kosovo” i dobijem bezbroj web-stranica. Albanci dobijaju simpatije svijeta i putem Interneta. Možda to rade oni isti momci i djevojke koje sam upoznao davnih osamndesetih godina u zgradi TV Prištine koji su bili zaljubljeni u film, govorili strane jezike i Pariz im bio prijatan i topal, gostoljubiv grad kao i Priština. Ali prije će biti da to sada rade njihova djeca. MOCART I NEPISMENI: Ima neke neprirodne poze u ponašanju vlasti u Sarajevu. I poslije ovog rata se dešava nešto kao što se dešavalo poslije onog, drugog svjetskog rata, kada su partizani izbacivali starosjedioce, bogate i otmene građane iz njihovih stanova u kojima su se sjajili crni, koncertni klaviri. Donekle me podsjeća i ova vlast na to. Naime, tek što se rat završio ministri kulture na raznim nivoima dadoše se u dovođenje Pavarotija, u sviranje Ravela, u premijere opera, baleta, u koncerte na koje dolaze samo ljudi sa pozivnicama jer ih dobijaju besplatno. Nedavno je u “Skenderiji” održan gala koncert devete Betovenove simfonije, a u pripremi je i Mocartova “Čarobna frula”. Sve je to lijepo i ima poštene namjere da se iz sjećanja evropskih tv gledalaca izbriše ona slika o našim ljudima sa francuskim kapama i dimijama, ali isto tako to mi zaista izgleda neprirodno, pa i neukusno. Još uvijek je mnogo ljudi gladnih, bez posla, izbjeglice su u simpatajima iz kojih ih se istjeruje, a što je najgore u tom istom Sarajevu, gdje se svira Mocart i Betoven ima više od petnaestak hiljada novoregistrovanih nepismenih ljudi. Sve vlasti baš na tome svoju umjerenost i otmenost izkasuju. Polažu ili padaju na ispitu kulture. Ne vjerujem u tog zaljubljenika u Betovena ili Mocarta koji kunja u prelijepoj sali Narodnog pozorišta u Sarajevu, i kojeg iz tog kunjanja, usred koncerta probudi zvonjava mobitela jer ga on ne zna ugasiti prije ulaska.