FIĆO: Rat prošao a ljudi i dalje umiru. Umro je i Fikret Fićo Ibrahimpašić. Ne znam previše o tom čovjeku, ali znam dovoljno da mi ostane u lijepoj uspomeni, da se sa sjetom sjetim tog čovjeka kao što se inače sjetimo nekih nama dragih ljudi. Makar s njima bili tako malo vremena u nekoj prošlosti, zbog čega nam je kasnije krivo. Često sam sebe prekoravao što sa nekim ljudima nisam proveo više vremena u razgovoru, pa i u šutnji jer nije baš svakodnevna pojava da ti neko priraste za srce. A to je bilo sa Fićom. Ja sam bio još mladi novinar na TV kada je Fićo došao na TV BiH za pomoćnika glavnog direktora. Svi ostali nekakvi šefovi su se tada pravili i imali namrgođena lica, važni jer je to bilo u skladu sa njihovim položajem. Jedino je Fićo bježao sa nekih važnih kolegija generalnog direktora, silazio niz stepenice i sjedio sa rajom u restoranu društvene ishrane, šalio se sa nama i pijuckao pivo (kada je bilo dozvoljeno da se prodaje u našem restoranu) dok smo mi čekah da da nam vrijeme prođe dok ne odemo na snimanje. Kada sam mu tada rekao kako se prezivam, pitao me je ko mi je otac, a zatim ko mi je dedo, malo se zamislio i počeo da priča čitavu istoriju moje familije: ko smo, šta smo, odakle smo. Slušao sam ga pažljivo i divio se njegovonm znanju i stidio svog neznanja. Poslije sam ga pitao za neke familije u BiH i nema o kojoj nije znao bar nešto, neki detalj, neku zgodu ih bar odakle vode porijeklo. A onda sam se još jednom družio sa Fićom. Bio sam te godine krenuo na teren sa tv ekipom prema srednjoj Bosni. Išli smo u kombiju, a Fićo je pobjegavši ranije opet sa nekog kolegija, krenuo sa nama prema Zenici gdje mu je živjela porodica. Bilo je veselo, pijuckalo se, šalilo a onda on pođe da priča a zatim i nabraja kako se sve u narodu naziva muški polni organ.To je čini mi se Marko Vešović nešto objavljivao u ratu jer se i on divio Fići kao i ja. Do tada sam mislio da takva količina i bogatsvo narodnih naziva za tu mušku stvar postoje samo u knjizi “Crveni ban”, a onda sam shvatio da je Fićo živa i velika narodna enciklopedija i za te stvari. Kao i za mnoge druge. Ne treba da posebno pričam koliko smo se smijali svi iz ekipe, jer to su oni trenuci u životu kada se toliko smijemo da se to završi sa suzama i grčom vilica, pa se zato u ovom preozbiljnom životu svakog takvog smijeha do suza, sjećamo cijeli život. Kada je Fićo onako malešan, sa naočalima kao Kafkin bankovni službenik, izašao u Zenici a mi produžili dalje na teren, još dugo smo se smijali u našem tv kombiju. Fiće i sjećam sa osmijehom pa i sada dok ovo pišem uhvatio sam sebe kako se smijem, jer ovo pisanje o Fići nije neki moj nekrolog, već zaista obično, toplo ljudsko sjećanje na neke drage ljude koje čovjek voli u životu da sretne i upozna, a još više da ih se sjeća. Fićo je jedan od tih ljudi. ŠIBA KRVAVAC: Nedavno je bila godišnjica smrti Šibi Krvavcu. Skupili se na groblju njegovi najbliži prijatelji, njih desetak. Niko od zvaničnih ljudi, niko ispred neke institucije pored njegovog groba. Bilo je tužno. A treba li podsjećati na značaj Hajrudina Šibe Krvavca. Žnamvsamo neke shke iz života koje me spajaju sa Šibom. Sjećam se da smo kao zaljubljenici filma provodeći dane u Kinoteci sa ogromnim poštovanjem spominjali Šibu. Znam da smo pričali da je intervenisao za neke velike mlade talente da se upišu na prašku akademiju. Znam da smo gledali njegove filmove “Valter...” i “Most” i divili se njegovu umijeću. I mnogo što šta znam o tom dragom čovjeku, ali ne znam zašto nije gotovo niko došao na njegovu godišnjicu na njegov grob. A toliki su se pravili važni i patrioti one gotovo daleke 1992. godine kada su za Sarajevo koje se prostiralo u kotlini nadolazećeg rata, ponavljali onu čuvenu Šibinu rečenicu iz filma: Das ist Valter. PREPOZNAVANJE: Idu sada ljudi po cijeloj Bosni. Još uvijek sa strahom, ali prolazi se i kroz područja bivše Herceg Bosne, a i sadašnje Republike Srpske. Nije prijamo, ali valja nama preko rijeke. Pita me drugar: -Znaš li kako policajci pogode ko je iz RS, a ko iz Federacije? -Ne znam i nije mi jasno kako im to uspijeva kada kola sada imaju iste tablice i svi jure istom brzinom. Znaš li ti ? pitam ja njega. -Znam. Vozači iz Federacije stavljaju pojaseve kada voze, a vozači iz Republike Srpske ih ne stavljaju, eto tako policajci znaju kome će uzeti kaznu kaže mi drugar. -A znaš li kako se po Sarajevu prepoznaju papci iz Republike Srpske? pita me dalje. -Ne znam ni to, kažem. -Prepoznaju ih po bijelim čarapama koje nose u sandalama veli mi on.