SLAVA PREKO NOĆI Cijeli život sam slušao priče o slučajnosti koje su često znale biti nevjerovatne, a gotovo uvijek su se svodile na to da igrom slučaja, srećom ili nekim kodovima sudbine nešto preokrene čovjeku život preko noći. Kao dijete sam čak volio slušati ili čitati takve priče duboko vjerujući u njih. A sad se u Sarajevu to događa, sve to vidim svojim očima... Dešavalo se kao u filmu. Naime, sin mog brata je jedan izrastao dječak, mnogo visočiji od svoje generacije, znatiželjan a i nađe se tamo gdje se može zaraditi neka parica za džeparac, I tako je nedavno radio nešto na “Sarajevskoj zimi”, vodio neke strance. I dok je tako šetao s njima naiđe neki čovjek sa foto aparatom i uslika ga. Pitao je da li to smije, a moj bratić kaže da nema problema. Uzme mu i adresu. I onda prođe “Sarajevska zima” moj bratić nastavi da ide u školu i da se bavi ostalim svakodnevnim stvarima. Zaboravio na čovjeka s foto-aparatom. Kad ti nedavno dođe čovjek iz Itahje sa advokatom i sinu mog brata ponudi ugovor za snimanje filma, pravog pravcatog, igranog filma! Djete koje ni sanjalo nije o filmu odjednom je dobilo primamljivu ponudu da igra jednu od glavnih uloga u italijanskom filmu. Moj brat je potpisao ugovor u ime svog maloljetnog sina, utanačio snimanje u Italiji i Sarajevu, pa se sada obojica pripremaju za to putovanje. Šta će od svega tog ispasti ne znam, ah znam da je slučajnost odredila da jedan sarajevski dječak treba da počne filmsku karijeru igrajući jednu od glavnih uloga u talijanskom igranom filmu o Bosni. Što rekli stariji ljudi: sve je u božijim rukama. OČEVI: Neki dan se sastala trojica drugara. Sva trojica imaju kćerke, velike, pri kraju fakulteta i pred udaju. Među njima sam bio i ja. Dugo se nismo vidjeli. Jedan kaže da je nedavno bio u Parizu, kod zeta, boravio mjesec dana i onda se opet vratio u Sarajevo. Mogao je još ostati, zet je dobrostojeći, ima veliki stan i novca, voli njegovu kćer, ona je sretna, a i dijeteje na putu. Sve je to lijepo, ali on se vratio u Sarajevo. Čezne za kćerkom. Od ovog drugog drugara kćerka se udala u Engleskoj. A i moja treba da se uda u Italiji. Shvatio sam da nisam jedini koji će naredne godine dolazeće starosti čeznuti za kćrkom. Bili smo tako smiješni sa svojim jadanjima o tome kako nam najviše na svijetu nedostaju kćerke i kako je rat ostavio jednu od najgorih posljedica ne u tome što su nam se djeca razmilila po svijetu, već što su tamo ostala, završila škole i udala se, poženila. Znam toliko ljudi kojima ne samo da su se kćerke poudavale već im se i sinovi poženili u nekim dalekim zemljama. Čemu starost bez smijeha i galame unučica u čemu uživaju neki strani dede i nane, a da nisu ni svjesni kolika ih je sreća zadesila. Ali eto, tješili smo se nas trojica “starih r oker a” kako Italija, Francuska, pa ni Engleska nije daleko, ali šta će oni čija su se djeca poudavala i poženila u Americi, Kanadi, Australiji. Baš smo se tog dana dobro tješili, a ustvari nismo htjeli da priznamo istinu da će se naše loze širiti po nekim drugim zemljama svijeta, po nekim stranim nepoznatim gradovima u kojima će teći naša krv, a naši “nasljednici” možda neće ni znati da vode porijeklo iz neke male, nesretne Bosne. FUDBAL: Gotovo je fudbalsko prvenstvo svijeta u Francuskoj. Nikada se nije toliko na ulici nalazilo žena i djevojaka. Sjedile su same u kafićima i ljetnim baštama ili šetale, a njihovi mladići ili muževi kod kuće grizli prste gledajući tv prenose. Djevojka Emina Ćatić iz Mostara poginula je dok je sjedila u ljetnoj bašti nekog kafića kraj Neretve. Kada sam na tv ekranu u tv dnevniku vidio njen lik vidio sam 1 koliko je lijepa. Kroz glavu su mi prolazile zamišljene slike: javljanja njenoj majci, plač, suze i priča o nedužnoj smrti. Ubio ju je metak nekog čovjeka sa zapadne strane Mostara, jer je njegov tim pobijedio. Koliko besmisla. Šta su svi pehari svijeta spram smrti jedne djevojke koja je zbog fudbala i nečije lude glave izgubila život u trenutku dok je nedužno pila sok, radujući se toploj noći kraj Neretve. POPRAVCI: Moj prijatelj stanuje na samoj liniji razdvajanja između Federacije i Republike Srpske. Bio je cijeli rat tu, čuvao je tu zgradu koja je bila gotovo cijela napuštena, jer je na prvoj liniji. Padale su na nju gramnate, meci i ko zna šta sve nije padalo po njoj, gorili su stanovi, raznosio se namještaj, ali zgrada nije strušena. Do njegove zgrade još bliže prvoj liniji je bila kuća u kojoj su uglavnom stanovali ljudi, većinom Srbi, koji su otišli čim je zapucalo u Sarajevu. Ta je zgrada gotovo sva izgorila. Kada je došao mir, dođu humanitarni i počnu popravljati tu zgradu. Sada je to lijepa, kao nova zgrada čije su stanare pozivali čak preko novinskih oglasa da se vrate da su im stanovi popravljeni i da je to u skladu sa Sarajevskom deklaracijom. Mog prijatelja niti ko obilazi niti ko pita treba li mu šta. Njegovu kuću niko ne dira. Njegova zgrada je i dalje spaljena, razrušenih cigli. Kada pita humanitarne zašto ne popravljaju njegovu zgradu jer je on tu bio cijeli rat, jedan humanitarac mu je iskreno rekao: Bolje bi bilo da si otišao i ti i vas nekoliko stanara, onda bismo vam popravili zgradu da imate gdje da se vratite... Šta ćeš: pravila su pravila, a pravilo je danas da se pomogne povratak, a ne čovjek.