Snjezana J. je od Sarajeva zapravo i nije Snjezana do nekog maja bila je Zumra. Da bi sa djetetom mogla za muzem iz pakla trebalo je da ima i 2ciste2 dokumente, tako je Zumra J. postala Snježana J. Do Švedske došla preko Srbije. U Srbiji skrivena iza imena mogla je da čuje i očima vidi šta misle svim Zumrama ovog svijeta, ali i svima što nisu “cisti”. Plašila se da je dijete imenom ne zovne, bilo malo, ali ko zna dijete je dijete, već bi po koju počelo izgovarati. U Švedskoj, valjda da mužu udovolji nije ono novo ime mijenjala, ali i iz straha da ne kažu da je imala lažna dokumenta. Muž nervozan, roditelji stari Kardadžić ih iz Vogošće poslao za Zvornik, pa još kad malo popije ne zna se da li je više vrijeđa sa onim “Snježana” ili onim “Zumro”. Da mi je kako brak sačuvati i ovu djecu podići da se ne stide ni majke ni oca? žali se ni sama ne vjerujući da će na dobro ispasti. Fatima L. je porijeklom iz Hrvatske, a trebalo bi da je Srpkinja. Pravo ime joj je bilo, negdje do dolaska u Švedsku krajem 1992. Gordana. U jednom gradiću u istočnoj Bosni bila je sa porodicom ono najgore vrijeme kad su bradate spobode sisle sa brda i činile zločine neviđene u novijoj istoriji, ali i onoj ranije. Muž joj je Bosanac, po imenu musliman. Prije rata bio veliki komunista i dobar privrednik. Elem, zateklo ga nespremna, bio u kući kžo u mišolovci, žena i djeca čekali pomoć, a on je nije mogao ni sebi naći. Nešto kod komšija, nešto u sudoperu, elem nisu ga našli. Onda Gordanin brat u uniformi srpskog ratnika nekako stigao i izvukao ih Čstavljajući i svoju glavu u torbu. Kad su stigli do Švedske muž joj postao musliman veći i od reisa, a ona čuvajući porodicu promjenila ime u Fatima. I nije samo da je ime predjenula, već se potkovala znanjem: pozdrav vjerski, knjigu svetu, klanjati svaki vakat, sve svještila. Djecu odgaja u duhu vjere islama, sinčića osunetila i svi su to u gradu znali. Od Gordane do Fatime i kratak i dug put, daće Bog, ispast će na dobro. Omer i Alija su iz zapadne Bosne. Prvog rat nije zatekao u Bosni pa ga direktno nije ni osjetio, bio na radu u Hrvatskoj, a drugi izvukao živu glavu u jednom od konvoja. I kucali oni na moja vrata subotom oko podne, hoće da popričaju. Pustio da uđu na čašicu razgovora. Neće ćašicu hoće šoljicu, hoće razgovor. Pustio a oni bas onako direktno, kako sva zla ovog svijeta i dolaze zato što se ljudi ne drže Biblije, kako je Jehova sve znao sve prorekao. Kako su oni spoznah ljepotu ovog svijeta u bratskoj zajednici Jehovinih svijedoka. Jeste li poredili Bibliju i Kuran? upitao sam radoznalo. Nismo i to se i ne može porediti, Kuran je prepisana Biblija, brzo odgovori Alija, kao on je načitaniji i upućeniji. Rekoše mi da su bih konobari u Bosni i sad se ne žale da im je loše. Na kraju mi dadoše Bibliju i još štošta, ja uspjeh prodati Aliji mog “Aliju Bosanca” a “Bošnjaštvo na vjetrometini” im poklonih i na našem i na švedskom jeziku. Dogovorismo se kad pročitamo da se ponovo vidimo. Nisu više dolazili. Ko zna da li će i doći? Rane Bosne i ožiljci kod Bosanaca su preveliki, i gdje god razgmemo boli, ni sami ne znamo koliko dugo i koliko duboko. P.S. Priče su istinite, ne zamjerite što je kod imena pokoje slovo promjenjeno, teško nam je kad se prepoznamo u slikama koje nisu kako bismo željeli da budu. Da li će ikad biti kako žehmo? Nadati se je, ah i činiti da bude.