RACIJE: Iako naoko sve izgleda gotovo idilično, mnoge stvari pokazuju da se ispod površine sjajnih izloga, ulica, reklama i izloga duboko ispod svega tog krije neisgurnost ljudi, agresivnost, strah i skrivena želja da se napadne ili odbrani. Naime, ovih dana su u Sarajevu česte policijske racije. Američki obučeni i dotjerani u američke uniforme i čizme, sa kačketima kao u igrača bejzbola, u kafiće, diskoteke, picerije ulijeću policajci i pretresaju goste. U prvi mah bi čovjek rekao da to nije u redu, da to utiče na sliku o Bosni, a onda se pokaže da su u pravu. Prije neku noć su uletili u diskoteku “Senatror”, a zatim i u neke druge obližnje kafiće i iznijeli gomilu hladnog i “toplog” naoružanja. Bilo je tu bombi, pištolja, ali i pendreka, palica, pa i sablji. Sve sam čuo da ljudi nose radi svoje odbrane, ali da neko ima sablju to zaista dosad nisam čuo. U današnje vrijeme nositi sablje kojima je mjesto u muzeju, to je zaista van svake pameti. Ali eto, i tri sablje je nađeno u posljednjoj sarajevskoj raciji. PROVINCIJA I „PROVINCIJA“: Ima već gotovo dvije godine kako u Sarajevu, a sada i u gotovo cijeloj BiH djeluje televizija OBN (Open Broadcasting Network) i ona je imala razna imena, ali je najpoznatija bila dugo vremena kao „Biltova TV“. Šveđanin Karl Bildt za svog mandata u BiH kao Visoki predstavnik Međunarodne zajednice je bio njen najveći zagovornik, pa je tako i dobila ime. U početkom su je smatrali te “četničkom”, te “ustaškom”, te su njen naziv (OBN) tumačili kao „Obmana bošnjačkog naroda“. Ipak su je na kraju svi prihvatili pa sada u njeno prograu učestvuju male tv stanice iz gotovo svih gradova BiH. Tu se jedino može vidjeti prilog i iz istočnog i iz zapadnog Mostara, Posušja, Banja luke, Prnjavora, Prijedora, Bihaća, Kiseljaka, Bijeljine, ali i naravno iz Tuzle, Sarajeva, Zenice. Dakle, nedavno sam i ja gledao TV OBN, pažljivo i detaljno. I ugledam emisiju iz kulture i Banjaluke, top listu iz Tuzle, reportažu iz Zenice... I ma koliko profesionalno kričina bio shvatim, prvo, da su to odlične emisije. Drugo, momci i djevojke koje to rade su odlični voditelji, emmisije tehnički lijepo urađene, lepršave i gledljive. I onda zaključim da je provincija postala „provincija“. Nekada, prije rata smo mislili da samo Beograd, Zagreb i Sarajevo mogu praviti dobre tv emisije, a ne i Zenica, Tuzla, Banja Luka, Goražde. Mislili smo da samo dobre rok grupe dolaze iz Sarajeva, a onda se pojavi neka grupa iz Tuzle ili Goražda i osvoji sipatije djevojaka i u Sarajevu. I nije samo riječ o muzici ili televiziji. Tuzla je počela organizovati najbolji sajam u BiH pod nazivom ,Tromo“, Zenica je imala fudbalskog prvaka, široki Brijeg ima sjajne košarkaše, a Banja Luka je počela praviti najbolje dječije tv emisije i emisije posvećene filmu. A Sarajevo? Sarajevo kao neka uspavana i uobražena ljepotica pokušava da živi od svog pedigrea, od svojih patnji i ratnih zasluga, koje su zaista bile nemjerljive, ali je život kao rijeka. Ide dalje. Zastaneš li zaostžo si. Možda Sarajevo i nije toliko stalo koliko u Bosni možda provincija brzo napreduje. Kamo sreće da bude još brže i bolje pa da je jednoga dana posve nestane! NAŠA DJECA: Nikad u Sarajevu nije bilo toliko studenata iz cijelog svijeta u isto vrijeme i na jedno mjestu kao danas, a sve Bosanci. Kako se rat završio roditelji su se vratili kućama, a djeca ostala da završe studije. Ipak, djeca kžo i svaka djeca, i naša djeca, dođu preko raspusta svojoj kući, svojim roditeljima, u svoj grad. Opet se nađu ti momci i djevojke na korzu, pred Slogom, u Štrosmajerovoj, pred Bankom (kipom) iliž pred Parkušom i smiju se, šale se. Tu se spominju svi mogući fakulteti i univerziteti najčudnijih naziva i imena. Neki dan sam razgovarao sa jednom nasmijanom djevojkom koja je došla roditeljima u posjetu i tek kasnije sam saznao da je jedna od najboljih studentica na Kolumbija univerzitetu u Njujorku i da ima američku stipendiju. Došla je da provede raspust u Sarajevu. Ne može bez svog grada, kakav je da je i šta god neko mislio o njemu. A kako se bliži kraj raspusta, kako se približavaju septembarski ispiti, a sarajevski zrak počnjinje da miriše na jesen i pečene kestene, oni odlaze, a grad postaje pust, kao oni gradovi pored mora kada odu turisti, a na praznim plažama ostanu samo vjetar, izlizani ligeštuli i komadi starih novina sa ljetnim datumima. Tako je sada Sarajevo. A djeca su opet u nekim studentskim sobicama širom zemaljske kugle, spremaju ispite i dopisuju se sa svojim vršnjacima preko Interneta. Hoće li se ta djeca vratiti zauvijek u Sarajevo ili će još jedan dva raspusta dolaziti u svoj grad, na korzo? A onda prestati dolaziti zauvijek, sve do nekih srednjih godina kada će ih miris nekog jesenjeg vjetra na ulici u Njujorku, Rimu, Oslu, Cirihu, Frankfurtu podsjetiti na dah neke zalutale sarajevske jeseni iz njihove mladosti. STRES: Jedno istraživanje koje je nedavno završio doktor Abdulah Kučukalić kaže da svako četvrto dijete u Sarajevu pati od stresa. Takođe, 50 posto Sarajlija pati od stresa, a 60 posto vojnika ili onih koji su bili zarobljeni, u logom. Simptomi su gubljenje pamćenja, dezorijentiranost, halucinacija, razdražljivost. Možda je u tome odgovor odakle u onoj spomenutoj raciji toliko oružja kod naoko običnih ljudi.