ZGODE IZ RATA: Pa dobro, nije u ratu bilo sve, a ama baš sve tragično. Neki dan sam čuo i ovu šaljivu ali istinituzgodu, nešto kao crni humor: Jedan moj prijatelj je još na početku rata uhvaćen i odveden u logor na Kuli. Pokušavale su međunarodne organizacije da ga oslobode, pa su slale apele, molbe ali ništa. A onda jednog dana stigne u logor neka strana delegacija. Htjela je da obiđe logor. Čuvar se izdere i pita zatvorenike, da li neko zna engleski, jer je neko trebao da prevodi toj delegaciji. Javi se moj prijatelj, koji odličlno govori engelski. I, on je vodio delegaciju po logoru, objašnjavao im je prevodio, pričao. U jednom trenutku je shvatio da je izašao sa delegacijom iz logora. Posjeta je bila završena. On je izašao izvan kruga, a da nije bio svjestan toga. Zatim je samo produžio sa tom delegacijom i tek kada su dobro odmakli, on im je objasnio da je on taj zbog kojeg su došli u logor. Sada se ova zgoda prepričava uz smijeh, špricer i opuštenu atosferu, iako znam da taj moj prijatelj to podsjećanje svaki put teško preživljava i u dubini duše sav se naježi pri pomisli na te svoje dane u logoru uKuli. SUBNORCI Još kao dijete upamtio sam dobro riječ SUBNOR. Sjećam se da sam u osnovnoj školi najviše volio kada bi nam učiteljica rekla: Doći će jedan drug iz SUBNOR a da nam drži predavanje... Tad smo se mi djeca naprosto oduševljavali jer smo onda imali skraćenu nastavu! Pa i ako bi se kojim slučajem, (a to se dešavalo gotovo redovno) "drug iz SUBNOR -a" raspričao i to. je bila bolje od ispitivanja gradiva i loših ocjena a mi smo znali i kad je bilo ozbiljno predavanje, potiho cirkuzijati i zabavljati se na svoj način... Sve u svemu ipak su i bili simpatični ti “drugovi iz SUBNORa, sa svojom pričom o tome da je u partizanima bilo i Srba i Hrvata i Muslimana i da do slobode ne bi nikada došli da nije bilo tako. A onda u ratu, u vrijeme granata i nestašice struje i vode, počeo sa prvi put da viđam te drugove u drugom svjetlu. Naime, bili su mršavi, nosili su kanistere, stari i jadni, u redovima pred kuhinjom Crvenog križa (krsta) u svoji stanova onima koji imaju rješenje na njega, već da li će Bosna definitivno biti ona Bosna kao i prije ih će se tim zakonom legalizovati stanje masovnih preseljenja, egzodusa, odlazaka izbjeglica ili njihovih povrataka. Taj zakon je pitanje Bosne. Zato i traju tolike rasprave i zato je on test opstanka Bosne. Ja sam čuvao svoj stan cijeli rat, popravio ga, zamijenio prozore, okrečio zidove i čekam da se usvoji zakon.Bilo kakav samo da pretsane priča o otkupu stanova. ROK KONCERT: Tifa je definitivno najpopularniji pjevač u ovoj maloj državi Bosni. Igrom slučaja sam pratio njegove životne faze i u ratu i miru, preko jednog mog dobrog prijatelja koji je opet Tifm prijatelj. Tifa je ostao cijeli rat u Bosni ili bolje rečeno bio je kada je bilo najteže.To mu ljudi ne zaboravljaju. A i dobro pjeva, dobro radi svoj posao za razliku od mnogih koji sada sjede na razno raznim mjestima, a ne znaju to raditi što kao bajagi rade. I neravno je Tifa imao koncert u Skrenderiji. Dolazili su razno razni pjevači, grupe, svi su oni lijepo dočekani, od grupe U.2, Balaševića, Parnog valjka i ostalih, ali izgleda niko kao Tifa ne znači momcima i djevojkama u Sarajevu. Skenđerija je bila prepuna. Svi su pjevali, radovali se Tifi i njegovim pjesmama. Dok sam gledao tu djecu kako hrle prema Skenderiji sjetio se kako sam i ja u FIS-u, Slozi Ш Trasi gledao razne grupe. Sjećam se Radio Luksemburga, Bijelih Strijela, Crvenih Koralja, Met Kolinsa, pa onda Dinamita, pa Indexa, Bijelog Dugmeta, Čole, svih onih gužvi, sačekivanja drugara iz razreda kod mosta Skenderije, mirisa ondašnjih parfema na djevojkama, svih onih trema pred prve ljubavne sastanke i odlaska na koncerte kao izgovora da uopšte pozoveš i izvedeš djevojku kojoj mama ne dozvoljava da ostane do kasno. U toku rata je sve to bilo zamrlo ili se meni tako činilo.Bilo mi je žao moje djece i njihove generacije koja je sjedila po mračnim haustorima i skloništima ih je išla na linije fronta ih se potucala po izbjegličkim evropskim kampovima. Za svo to vrijeme u Sarajevu je bio Tifa. I kada su ga tukli nije htio da ode. I sada, kada je održao koncert u Skenderiji momci i djevojke su mu zahvalili svojim iskrenim izrazima oduševljenja. Mora se priznati: hjep je to osjećaj živjeti u gradu u kojem te ljudi vole, kao što vole Tifu. Pjesma iz hiljade grla te nedavne noći u Skenderiji je to pokazala. OSMI MART: opet stara priča u stilu: da h je osmi mart komunistička rabota ih je opštecivilizacijska. Opet one priče o tome da Ii biti pažljiv prema ženi cijelu godinu ih samo za 8. mart. Gluposti koje čovjek sluša godinama pa se umori od tih priča i drvenioh filozofa. Bilo kako bilo čelnici sarajevskog kantona imaju sluha za žene. Poslali su svim zaposlenim ženama u državnim službama jednu hjepu kesu u kojoj je nekoliko dezodoransa, parfem, sapunčić i hjepo odštampana čestitka za Dan žena.Pun grad žena koji nose te kantonalne kese. I odmah znaš da su te žene zaposlene i da primaju redovno platu. Ah nećemo sada o tome. I SDA je čestitao 8. mart ženama. Približavaju se izbori, zakazani za septembar. Za čas će to proći. A žene su važna stavka u izbornim glasovima. Aplauz Karadžiću Na 26-om beogradskom filmskom festivalu FEST 98 (ciklus Ekran Evrope) prikazan je film “Dobro došli u Sarajevo” režisera Majkla Vinterbotoma iz Velike Britanije. Film je dobio ime po tabli koja se nalazila na ulazu u Sarajevo. Iako igrani, film obiluje mnogim dokumentarnim sekvencama koje se uklapaju u priču. Filmom su obuhvaćeni najpotresniji događaji trogodišnje opsade Sarajeva. Priča teče određenom dinamikom, bez pretenzija autora da jednoj ili drugoj zaračenoj strani da veći ih manji značaj nego što su ga imale u ratnim događanjima. Odjednom, u toku projekcije, u velikoj sali Centra “Sava” prolomio se aplauz gledalaca. S obzirom da ništa nije ukazivalo na kraj filma, postalo je jasno da je aplauz namenjen pojavi Radovana Karadžića. Aplauz se ponovio i pri pomenu “Srpskog Sarajeva”, ah i pri prizorima scena “herojstva” pripadnika srpskih paravojnih formacija. Njemačka deportovala 117 Albanaca Njemačka je u SR Jugoslaviju deportovala 117 kosovskih Albanaca kojima su odbijeni zahtevi za politički azil, javlja AFP. Najmanje 20 Albanaca avionom je vraćeno u Prištinu, dok su ostali čarter letom upućeni u Beograd. U avionu koji je iz Minhena poleteo za Beograd bilo je 77 albanskih “azilanata”, dok je preostalih 40 Albanaca upućeno sa aerodroma u Dizeldorfu. Njemačko ministarstvo inostranih poslova ocjenilo je da teška situacija na Kosovu nije razlog za odlaganje deportacije. Njemačka vlada će nastaviti da vraća sa svoje teritorije Albance sa Kosova kojima nije odobren azil u toj zemlji, izjavio je portaprol Ministarstva unutrašnjih poslova Detlef Dauke.