KLINTON: Gledaju ljudi Klintona na TV , i komentarišu. Oni mlađi koji imaju računar i Internet prepričavaju sve i svašta, od toga da su vidjeli poklone koje je Klinton uputio Moniki do toga kako su vidjeli njenu plavu haljinu i tako to. Počeli i vicevi o Klintonu. Muž uhvatio u preljubi ženu i počeo da je tuče, a ona mu govori: PrestamlNisam ti ja Hilari. Onda se on naljuti i počne otkopčavati šlic i veli: A, je li! E ja, da znaš jesam Klinton! Gledam na svim tv stanicama razapetog Bila Klintona. Jedina korist od gledanja tog razapinjanja je u tome što se ljudima i u Bosni javlja pomisao da bi trebalo tako razapeti neke ovdašnje političare koji su radili mnogo gore stvari nego što je preljuba, a za njih nisu nikada odgovarali, a po svemu sudeći neće ni stići do Haga gdje im je mjesto. BOSANSKI PASOŠ: U toku rata sam sa press karticom često izlazio iz Bosne, prije svega avionom do Ankone, a onda se istim avionom UNPROFOR-a vraćao. I u Italiji sam rijekto kada imao kakvih problema, nije bilo neugodnosti prilikom susreta sa italijanskim carinicima. Svi su gledali sa simpatijama na bosanski pasoš, a kada bih im pokazao uz to još i press karticu onda bih često bio počašćen i osmjehom ljubaznih carinika. Tada smo bili zemlja patnje, rata, simpatija u svijetu. Poslije nekoliko godina prvi put nedavno krenem preko talijanske granice kolima. Išao sam na prelaz Femetić. Čim su ugledali bosanski pasoš talijanski carinci su kola u kojima sam bio sa porodicom, odmah odvojili u stranu. Izvadili su nam sve stvari iz gepeka i sa sjedišta. Zatim su doveli i pse tragače koji su onjušili sve moguće otvore i pregibe na autu. Stalno sam se čudio, ljutio i pokušao dobiti objašnjenje od talijanskih carinika šta se to zbiva, zašto to rade, pokazujući im na kraju i moju press karticu. Nisu osvrtali. Bili su doduše i dalje korektni, ali ne i ljubazni. Kada su sve završili, ponovo su nam stavili stvari u kola, uputili nam izvinjeje i ispratili nas da prođemo talijansku granicu. Stalno sam se u daljem putovanju pitao šta se to desilo sa Bosnom, sa bosanskim pasošem, zašto više nemamo simpatija i naklonosti ljudi u stranim zemljama kada im pokažemo naš pasoš? Kada sam došao u Italiju na odredište gdje sam krenuo, slušajući tamošnje TV vijesti, shvatio sam zašto su nas pretresali, Tih dana su mediji bili preplavljeni tekstovima o tome da je Sarajevo glavni tranzitni centar droge, da iz Sarajeva idu u treće zemlje izbjeglice iz Kosova i dalje prema Evropi, da kroz Sarajevo prolaze čak i Kinezi ilegalno itd. Da li je baš sve tako? Ja koji živim u Sarajevu nemam osjećaj da je Sarajevo baš neki veliki grad tranzita droge i uopšte nekog prevelikog prometa, pa i značaja za svijet. Više vjerujem da polako postaje mala dosadna provincija, danas gotovo nezanimljiva svijetu. SVE MOŽE: Sve što je bilo nezamislivo u Bosni i Sarajevu do prije godinu dvije dana ostvaruje se sada. Zar je neko mogao zamisliti da će nakon svega na vlast moći da dođu Šešeljevi ili Krajišnikovi drugovi iz stranke? A dogodilo se, eto. Splitska „Slobodna BiH“ objavila je preko cijele strane sliku Nikole Poplašena u četničkoj uniformi, sa kamom oko pasa. Slika snimljena ove godine u ljeto, pred same izbore. Čovjek se zaista naježi kada vidi tu sliku. Može američki izaslanik Gelbard pričati koliko hoće da Amerika prati ponašanje političara u RS, ah kada čovjek vidi tu sliku budućeg predsjednika RS, dakle dijela ВШ, u toj crnoj četničkoj uniformi zaista se pita je li ovo stvani mir ili je samo neki predah u ratu u Bosni? Znam da ovaj put mnogo pišem o politici iako sam se zarekao da neću. Ali sa politikom u Bosni je kao u onoj narodnoj: „Pustio bih ja njega, ali neće on mene“. Kada čovjek vidi tu sliku onda mu se učini da je gotovo minoran jedan drugi događaj: kćerka i sin Radovana Karadžića, čovjeka optuženog za najgore zločine, došli su u Sarajevo da traže stan svog oca nazad. Iako je demantovano da su to uradili nije demnatovano da su bili u Sarajevu i vrtili se po hodnicima opštine gdje su živjeli prije rata. VRIJEME: Danas je petak. Sunčan i topal. Opet je ono blago jesenje vrijeme u Sarajevu.Uskoro će početi da pada lišće sa onih rijetkih, preostalih stabala i da Šušti pod nogama nekih drugih mladih ljudi, zaljubljenih parova koji će provoditi vrijeme po parkovima na Vilsonovom šetalištu kao što smo to nekada radili i mi iz moje generacije, sada rasute po svijetu. Vratio mi se optimizam nakon proteklih kišovitih, tmurnih dana. Vrijeme toliko utiče na ljude. Neki dan se sa jednim prijateljem prisjećam ratnih dana i pitam ga Šta ti je najteže padalo u ratu? On šuti i kaže Zima, zimsko godišnje doba. Nije mi bilo teško nositi vodu, gladovati ili bježati od granata koliko mi je bilo teško kada u decembru padne mrak u četiri sata poslije podne a ti ne znaš kako da provedeš vrijeme do noći. Tačno. I sam sam se tako osjećao. Danas vidim da nije potraban rat da čovjeku teško padne mrak popodne i kišno vrijeme.