Na stolu, u staklenoj važni, svježe cvijeće, tek ubrano, ubrano s ljubavlju za dobrodošlicu sinu. U jednom tanjiru topla krompiruša i po njoj neštedimice posut kajmak a u drugom jabukovača, pravljena do dugo u noć, uz suzu sreće, uz nadu, nadu za povratak među žive. Za stolom momak kžo div. Izgladnio, malo podbuho, kratko ošišan, bolje reći obrijan sa tragovima hiruških majstorija po tjemenu. Pored njega žena, čovjek bi rekao sestra, prijateljica, sve prije nego majka. Milovala sina pogledom, nježno, sa neskrivenom radošću, olakšanjem, željom da bude na dobro. Jedi Kemo, jedi sine tiho rekla ona plašeći se sopstvenog glasa. Ponekad bi dohvatila tanjire, ali onaj sa jabukovačom svaki put sve više primicala Keminoj desnoj ruci. Dugo je nije pravila, dugo je Kemo nije mogao, pomislila je, nedžo Bog, da je nikad više i neće moći jesti. Ljekari su rekli da je operacija uspjela i da bi trebalo biti sve u redu. Ona čekala, jabukovača je trebalo da to i potvrdi. A počelo je davno, još 1987 godine. Kemo je kao i svakog petka, pred utakmicu subotom, otišao u salu na trening. Zagrijavali se kao obično, igrali kao obično, sve bilo kako obično do tog kobnog skoka sa loptom iz polučučnja prema košu. Kako i čija se ruka našla iznad njegove glave, kako je lakat padao odozgo a Kemina glava jurila odozdo, to se može nagađati, tek osjetio on snažan udarac. Nešto mu se zaljuljalo u glavi, pred očima, pošao da padne, oslonio se rukama, na parket i samo opsovao: A u p.... materinu! Ostao malo tako i snaga ko snaga, mladost ko mladost a bio zagrijan i nastavio igTati. Po noći počelo da boli, jedva ugrabio do klozeta da ne povrati u krevetu. Hitna ga odvezla u bolnicu i snimci pokazali da ima veliki hematom. Krv podlila pa pritisla na moždanu ovojnicu. I ostao u bolnici dan, sedmicu, cijeli mjesec. Ni jedan od ljekara nije smio da bilo šta preporuči, a kamo li da sam učini. Kemo je od tada bio osuđen na vegetiranje. Niti je smio fizički a ni psihički da se zamara. O košarci nije bilo ni govora. Ljekari zabranili i da gleda, kažu “preživljavaće igru, uzbuđivaće se”. Jedi sine jedi gurala majka jabukovaču da prekine slike koje su se redale neke na preskok, neke izblijednjele, neke u ožiljku do bola, ali se redale ne pitajući je želili ih ponovo. Nesreća ne dolazi nikad sama u sebi rekla Šamija, ali eto i u nesreći sreće bude. Šta bi bilo da nisu Žepče napali ti komušari, kako li ih zovu zapitala se uz gorčinu koju je osjetila pri pomisli da se sa nekim potajnim radovanjem prisjetila tog 24 juna 1993. godine. Možda bih ja ipak pronašla put do doktora Lingvista i bez njih, možda dodala. U Zepču su svi znali da se nešto sprema, ali toliko okrutnosti niko nije mogao ni u snu da prizove. Sve se dogodilo munjevito, padale prve granate po gradu, nama se činilo bez reda, nasumice pričala je više puta Šamija, prisjećajući se i preživljavajući jednu po jednu. Pucnjevi su bili podmukli ali, se od njih krv u žilama ledila. Od pomisli da je na tebe ispaljena, da neko želi da razori baš tvoju kuću, nedžo Bog, ubije tvoje djete, tebe. Kroz Samijinu glavu proletjele slike kad su bježali u podrum izbezumljeno. Oni bježali, a komušari već vukli lijekove iz ambulante, pljačkali, ukopavah se ili možda samo dotjerivali rovove koje su već davno krijući pripremili. Znala je da joj je Kemi isto bez lijekova kao i bez skloništa, te se trčeći vratila u sobu već razbijenih prozora, rovila po policama uzimajući tlakomjer, lijekove, usput zgrabila i dva ćebeta. Kad se vratila u podrum, a dolje već komušari, stigli preko balkona i tjerali sve koji su se tamo zatekli u nekakav drugi podrum već ranije pripremljen. Trči ! Trči ! derali se. A kako će džjete trčati, jadna sam ti ja govorila Šamija, više za sebe podupirući Kemu dok je on vukao nemoćne noge. Podrum-zatvor sa rešetkama na malim prozorima, prije ih nije bilo, to bi se mogla zakleti. Kad li ili staviše upitala se pokrivajući Kemu dekom u ćošku lijevo od ove svijetle rešetkaste plohe koja se prozorom zove. Kad su ušli bili su prvi, a kasnije su sabili, skoro nabili tridestoro. Negdje pred noć poveli sve da im budu živi štit, neko pucao sa druge strane rijeke, Šamija nije znala ko. Ne Kemu začuo se neči glas. Ma šta ne Kemu ! proderao se na njega jedan u uniformi kukasta nosa. Vodite mene, ja sam katolik a njega nedirajte ponovio onaj. Pogledam ja u priči je ponavljala Šamija kad Ivo Kapić. Nemojte Kemu, molim vas, on je bolestan dodao i jedan Žilić, Kemin drug. Ti ćes mene učiti majku ti vlašku zamahnuo da ga udari onaj sa kukastim nosom. Ali niti ga udario, niti mi Kemu odvedoše a i mene ostaviše sa njim. Kasnije mi je na um palo, a u nevolji svašta čovjeku na um padne, da je onaj Žilić stvarno pravoslavac slijegala bi Šamija ramenima čudeći se. Jedi sine, jedi, opet će Šamija skoro tepajući dok joj ruka kretala prema tanjiru sa jabukovačom. Na um joj palo kako je po pola tepsije skoro sž nogu znao pojesti, dok su ga čekali ili autom ili sa motorima. Pakovala bi mu, po punu onu četvrtastu plastičnu posudu od eurokrema jabukovače, kad su išli da igraju utakmicu u Zenicu, Maglaj, Doboj. Kad su ga zvali telefonom, a ona se javljala, oni njegovi “Žepčanski panteri”, kako su ih od milja navijači zvali, uvjek bi dodavali i ono: -Teta Šijo ili ponekad teta Mrvice, ne zaboravi jabukovaču. U podrumu su bili četiri dana, vani su čuli pucnjavu, kad bi izlazili u klozet ih provirivali, oni visočiji, kroz onu rešetku na prozoru, mogli su vidjeti ranjenike, ah i mrtve. Svo muškinje su odveli, negdje. Gdje? Dugo nisu znah. I peti dan poveli ih prema školi, u grupama po petoro. -Prigrnite nešto tamno da vas snajperisti ne pobiju govorio im jedan pred izlazak iz podruma. -Nasmijah se od jada, opet će uz smiješak Šamija šta da obučem,. kad mi je ovo na meni i tamno i svijetlo, i toplo i hladno, sve. -Ta slika Žepča, dragi Bože ovdje bi uvijek zastala i pustila suzu Šamija Žepce gori, nešto tek upaljeno, nešto dogorijeva, ponegdje samo zgarište i crna mrlja koja govori da je nešto tu bilo. Onaj mlađi i ja Kemu uzeh ispod ruke, a ja se ukočila gledajući gTad. -Trčite ! proderao se onaj iza njih. Kemi noge skoro otkazale. Punih pet dana nije ni kročio, bilo hladno, više bih gladni nego siti a i više od svega nagrizao ih osjećaj komšijske izdaje, bezosjećaja koji je odnekud u njih ušao, ih je možda tamo i bio a oni ga nisu primjetili, pa sad po njima, njihovim domovima i žepčanskoj dolini udara pečate svog postojanja. Više su Kemu vukli nego li se oslanjao na noge i u školi mu pozhlo. Šamija ga vratila iz mrtvih. Njegovu bolest je upoznala više nego što sebe zna. Simptome, manifestavije, kad koju tabletu dati, kad i gdje priviti hladnu a gdje toplu oblogu, gdje masirati, sve je znala. -Stid me pred Bogom i narodom zbog onog mlađeg. Admira je majka i zapostavila baveći se Kemomgovorila bi ljubeći sliku što joj je skoro poslao. Slikao se negdje iznad Žepče sa crvenom trakom na glavi, puškom u ruci i ljiljanom na njoj. A i on, Admir pomago bratu. Brat mu je bio uzor, ponos. U školi ga djeca poznavala kao Kemina brata, cure zadirkivale, štipkale. On bio ponosan na brata. Išao prvo krijući na Kemine treninge, kasnije ni jedan nije propustio, počeo i on trenirati. -Rodi majka, cijeli komad krompiruše djete pojede tepala mu, mada je čudno zvučalo. Znala je to ona. Ruka joj krenula prema tanjiru sa jabukovačom pa, kao zastala, na Keminoj ruci smijući se. Skoro tri njene šake trebaju da se pokritije jedne njegova. U školi bih pet dana, pet dana sa teglom džema i nju im donio pop. Kasnije su se od jada zezah pjevajući: “Džemo voli džem”, a i muž joj Džemo. Baš tu u tu školu im uspio poslati neko pisamce daje živ. Tako i napisao: “Šamija, samo da znaš da sam živ, ne bojte se sve će proći. Čuvaj djecu, čuvaj sebe Šamija. Voli vas vaš Džemo.” A Džemo bio obljubljen nastavnik, kasnije i direktor u osnovnoj školi u Žepču. Šesti dan došao jedan vojnik i rekao im da krenu za njim, i kao naglašavao da je to samo zbog Džeme. Ljudi što su ostah u školi, se zgledali zavideći im, i oni se poradovali, kad ono odveo ih do veterinarske stanice u kojoj je već bilo na stotine žena i djece. Tu je Šamija vidjela kako se komušarci iživljavaju nad ženama tražeći novac, nakit. Gledala je kako dovlače ranjenike i poginule, kako psuju sveteći se nad ženama, svašta je vidjela i pitala se gdje je bolje: “U podrumu pa ništa ne vidjeti i ne znati ili ovjde dosta vidjeti, a ništa ne moći?” Treći dan su ih i odatle odveli u nekakav hangar gdje ih je bilo skoro pet hiljada. U hangaru dolje bio beton, hodah pacovi, gore neke grede i po njima golubovi. Lijepo ih je bilo vidjeti ah poganih po ljudima a oni se nisu imali gdje skloniti. Preko dana upekni sunce, toliki ljudi, vani nisu mogli i nisu smjeli, a unutra bez vode, bez klozeta nisu mogli izdržati.. -Tog smrada te muke...vrtila bi Šamija glavom prisjećajući se liangara. Šamiju su puštali sa Kemom da izađe do jednog oraha u hlad preko dana, onom mlađem nisu dali, kad odnekud doletjele dvije granate. Da li je pala ih se bacila na Kemu ne zna, ah zna da je samo gledala u pravcu dima i pipala djete. Ništa, nije ga ni ogrebalo a i njoj ništa nije falilo. Još je jednom tako izašla do oraha i pošla sa krpom na Bosnu da je pokvasi, kad dolje za žile od johe, zakačila se dva ljudska trupla. Ona bacila krpu i u strahu pokupila djete pa u hangar. Smrad je smrad, smrt je smrt. - Hoćeš li sine kisela mlijeka sa pitom radosno upitala vidjevši da je i drugi komad krompiruše nestao u izgladnjelu majkinu divu. -Moglo bi, Mrvice nasmijao se on gledajući u nju. Nešto joj zastalo u grlu, osjetila kako se stresla od hladnoće i toplote u isto vrijeme. -Rekao je, sigurna sam da mi se nije učinilo,ponavljala je u sebi, krenuvši svojom rukom prema njegovoj a drugom povukla i onaj drugi tanjir da je bliže. Sad skoro da i nije sumnjala da će probati. Čudan osjećaj nervoze u stomaku pokrenu je prema frižideru i kiselu mlijeku, ah oči ostale na stolu, na Kemi, na piti od jabuka, na čekanju, na sretnu povratku čija se izvjesnost nazirala. Kad je pucnjava od Žepča odmakala, skoro dva mjeseca poshje otkad je počela, pustih su ih kući, ma kakvoj kući, onom što je od kuća ostalo. Pa su navlačili ormare na rupe gdje bi prozori trebah biti, donosili stvari iz dvorišta, praznih ih nedogorjelih stanova, ono što nije već odnijeto. Došao i Džemo, 18 oktobra, pustih ga, bio bolestan, ah na nekakvoj radnoj obavezi. I dan kasnije otišao kad su ga zvali, a Šamija sa Admirom odvela Kemu u kupatilo da se okupa. Donijeli vode, u cjevima je nije bilo. Ostao Kemo sam da se rukama istrlja, stid ga majke a i pred mlađjm bratom htio da bude važan, kao, može on. Vratili se oni, on u komi, sva sreća glava nije pala u kadu već se naslonila na zid. Padao je i ranije ah ovo je bilo kao kraj. - Izađem i počnem vikati: “Umro Kemo, umro Kemo.” Svi gledaju ni smrt im nije neobična prisjećala se Šamija, sva užasnuta i same pomisli da se to desilo i nastavljala -Zovem “Džemo umro nam Kemo”, a čujem i Admira kako pomaga zamnom: “Hej moja mama, mama.”Kemu su u deci iznijeli vani, kao što mrtvace iznose, a Šamija stala pred neko auto HVO-a. bosa. Vojnici izašli sa puškama, ona ni da se pomakne, odrvenila, okamenila a oni se zbunili. Oni što su Kemu nosili, su uz njega i ostali, ostah pobjegh. Jedna medicinska sestra, iz komšiluka, se odvažila pa pipnula Kemu. -Ima puls vozite u bolnicu, brzo izustila ona. Oni što su ga ponijeli pravo u ono vojničko vozilo a vojnici se zgledali pa povezli. Šamija se pricapila uz dijete, nije bilo sile da je odvoji. Znala da mu niko ne zna dijagnozu, osim nje. Da će mu neko u bolnici ih otvoriti glavu ili ga pustiti da umre. I odvezli ih u Teslić, a Teslić držali Srbi, kasnije joj to palo u oči, kasnije joj bilo čudno, tad joj sve jedno bilo. U bolnici ih pregledao neki doktor Perović. Šamija molila da je vrate kući po Kemina dokumenta o bolesti. Čovjek je u čudu gledao pa zvao telefonom u Žepče a onda i u Teslić Samijinoj sestri, koju nije vidjela dvije godine. Reko joj da ponese i nešto da joj sestra obuje i obuče. Donio Šamiji kafii. Sestra stigla i jedva je poznala. Odbacili ih hitnim kolima za Banja Luku, naredio onaj Perović. Kemo ostao u banjalučkoj bolnici a jedan doktor prišao Šamiji pa joj krijući, skoro šapatom rekao:Ženo traži spasa za svoje djete.-Kako da mu ja nađem, kad vi ne možete? u čudu i sa suzama upitala ona. - Idi u međunarodni crveni krst dodao on, osvrćući se unezvjereno. -Gdje je? pitala ona u prazno, on već zamakao niz stepenice. I nekako našla. Ušla unutra, oni je izbacili ne dajući joj ni da progovori. Ona sjedila pred vratima i plakala, a i šta bi drugo? Izašao neki stranac pa pitao što plače. Prevodioci preveli i ostalo na sređivanju formalnosti oko papira. Taj dio posla je za mnoge više od sreće, duže od vječnosti, njoj i Kemi sve bilo sređeno za dvadeset i tri dana. Kemo ležao u bolnici ona bila kod sestrine prijateljice Jovanke. Čudna vremena, dok politika želi predstaviti i svesti sve na ime, ime na brojku, brojku na smrt i život, ljudi pronađu put jedni do drugih i mimo toga, put ljudskosti. Jovanka joj pomogla kžo najrođenija. - Tražila sam Švedsku, tražila put do doktora Lingquista. Za njega sam znala od 1987 godine. Tad su rekli: “U Evropi jedino on može da ti pomogne”. -Može li još jedna časa mlijeka sine? upita gledajući radosnih i širom otvorenih očiju praznu čašu u kojoj je malo prije mlijeko bilo. - Biće dosta sito će Kemo, stavljajući jednu ruku na usta iz pristojnosti zbog podrigivanja, a drugom krenuo prema tanjiru sa jabukovačom. Šamija gledala tanjir pa ruku, ruku pa pitu u ruci, stisla prste i ne osjećajući kako joj nokti ulaze u sopstvene dlanove praveći brazdu nevjerice, pa očekivanja i oteo se vrisak sreće. -Zagrizao Kemo. Ozdravio Kemo, sreća majkina... sa suzama u očima oborila glavu i našla se u poslu, kao da prazne tanjire odnese u kuhinju, plašeći se da njega ne uznemiri da sa nje nemir ne pređe na njega. I dok je Kemo, malo iza toga, dignutih nogu na stolicu, uvaljen u meku fotelju, gledao evropsko prvenstvo u košarci, zazvonio telefon. -Stan Imširević kratko rekla Šamija. -... Džemo, ti si... pitala i radovala se u isto vrijeme. -Kako ste, kako je Admir ? -... Ne daj da se junači Džemo,... čuvaj djete Džemo. -... Kako tvoja rana.... čuvaj se Džemo. -... Jeste, evo ga. -... Jeste Džemo, uspjelo.... uspjelo Džemo. -... Jeste, jeo jabukovače .... Hiljade kilometara eterom, između Štokholma i Žepča letjele su riječi...