KOSOVSKE IZBJEGLICE:U nekim svojim poslovima i obavezama nisam previše obraćao pažnju na to da brojke koje govore o prispjelim izbjeglicama sa Kosova svakodnevno rastu. Pojavio se prilog na tv o tim jadnim ljudima koje su bili smješteni u sarajevskoj tvornici “Koka kola” u Hadžićima, a koja sada ne radi. Gledao sam taj prilog o ženama i djeci koji su smješteni na nekim strunjačama, oko njih lavori i veš, sa drugarima koji su uglavnom u toku rata bili u Sarajevu. I onda sam se zaprepastio reakcijama mojih drugova na primjedbu jednog Albanca, koji je rekao da u tom izbjegličkom centru u Sarajevu imaju nedovoljno hrane i tople vode. Pristuni oko mene su nekako i svarili primjedbu na hranu, ali kada je ono rekao o toploj vodi, tad je trebalo čuti reakcije: “Gdje ste bili kada je Sarajevo bilo u okruženju“, “Znate li koliko ljudi u Sarajevu živi izbjeglički život?”., sve do onih najružnijih „Ко vas Prisjetio sam se godina početka napada na Bosnu, bježanja žena, cike i vriske djece, prepunih autobusa, konvoja hrane, iščekivanja NATO intervencije, čekanja poruka preko Crvenog krsta, porodice koja je otišla „samo na mjesec dana, brzo će ovo proći“. Sjetio sam se kako su ljudi primali naše izbjeglice koji su bježeći od rata u Bosni, stizali među dobre ljude u Italiji, Njemačkoj, Švedskoj, Norveškoj. A sada odjednom tolika količina bezosjećajnosti prema ljudima koji su u istoj nevolji, koji bježe iz svojih spaljenih kuća, koji iščekuju spas od NATO vih aviona samo zato što su rekli da žele malo tople vode u bojleru. Nisam mogao da prepoznam ljude čije su žene isto tako do prije koju godinu raspamećene jurile sa uplakanom djecom u naramku od izbjegličkog do izbjegličkog kampa širom Evrope. Nije to bilo prije pet šest decenija, već prije četiri, pet godina. Odgovora na takve reakcije bezosjećajnosti nemam. Samo se pitam šta bi se desilo da su se kojim slučajem tako ponašali Nijemci, Šveđani ili Norvežani prema našim izbjeglicama? Najčudnije u svemu tome je što i vlast u Sarajevu okreće glavu od te činjenice da u gradu ima toliki broj kosovskih izbjeglica. Znam ja da se mnogi Bošnjaci nisu vratili svojim kućama u Republiku Srpsku, mnogi to neće više nikada ni pokušati, znam da i u Sarajevu ima još uvijek na hiljade izbjeglica, sve to znam, ah znam i to da ako Bosna želi da bude samostalna država, međunarodno priznata, mora po međunarodnim konvencijama da brine o izbjeglicama pa ma šta mislili o njima ili imala i sama još uvijek na stotine hiljada izbjegličkih problema na svom vratu. Možda baš zato Bosna ima i veću obavezu da onom starom čovjeku, Albancu sa Kosova koji je pobjegao iz spaljene kuće, ugrije malo tople vode u bojleru. U Bosnu je ipak poodavno stigla struja a i kanisteri za vodu su već odavno van upotrebe. JUNACI MOJE ULICE: Moja djeca su odavno odrasla i ne igraju se na igralištima našeg naselja, niti ostaju da se smiju u večernjim satima na travnjacima ispod naših balkona, ah htio ne htio pratim gdje su prijatelji, vršnjaci moje djece. Naime, o nekadašnjoj djeci iz naše ulice sve češće čitam u rubrikama „Сrnе hronike“ dnevne, sarajevske štampe. Jedan vršnjak mog sina je nedavno umro od prekomjerne droge. Dan prije vidjeh su ga na entitetskoj liniji kako od nekih dilera pokušava da kupi drogu, ah pošto nije imao dovoljno novca, otišao je neobavljena posla. Nakon toga je ipak nekako došao do džointa i završio je u mrtvačnici. To me strašno pogodilo. Znao sam tog mladića i sjećao ga se kako je od simpatičnog dječaka izrastao u ljepotana kojeg su djevojke iz ulice iz svojih haustora gledale sa rumenilom na obrazima. Njegovo ime je prešlo sa „Crne hronike“ na stranicu „Umrli“. Drugi mladić kojeg takođe poznajem, a i sa roditeljima sam se pozdravljao na trolejbuskoj stanici prilikom odlaska na posao, takođe je završio na pretposljednjoj strani „Oslobođenja“. U ratu je bio hrabar borac, sa svojim drugarima je otimao puške onoj JNA i malo po malo su oformili vojsku u ulici a zatim se uvezali u pravu Armiju. Kada je rat završio, pokušavao je da nađe posao. Nije ga našao. Sa vojnom knjižicom nije mogao ništa iako je ona glasila na nekoliko hiljada maraka. A onda nedavno dospije nekako do njega veliki, jaki motor „Honda“. Mladić je završio život vozeći taj motor zajedno sa svojim najboljim ratnim prijateljem. Da li je on bio „buntovnik bez razloga“, da li je bio odsutan i neoprezan u tom djeliću sekunde kada se sudario sa automobilom na raskrsnici vozeći Hondu u brzini većoj od stotinu kilometara, nikada niko neće saznati. . : Mogao bih još toga da pišem o toj svojoj uhci koja je nekada bila tiha i mirna, puna balkonskog cvijeća i razdragane djece na biciklima, roditelja koji su sa lubenicama pod rukom dolazili sa posla. Sada u njoj svaki čas sa „Motorolama“ patrolira policija u trci za delikventima, a po noći se čuju tuče, jauci, pucnjevi pištolja ili preklinjanja uplakanih majki. Nisu to više “Junaci Pavlove ulice“ već “Junaci ratne ulice“.