INFOBIRO: Publikacije
 Kemo

BOSANSKA POSTA,

Kemo

Autori: ŠEVKO KADRIĆ

-Kako li izgleda, je li porastao, da li je zdrav?množila su se pitanja u glavi srednjovječne žene na kopenhaškom aerodromu gledajući u semafor i aerodromsku pistu. Nervoza i strah je ne napuštaju od aprila 1992 godine kad je čula za pokolj u Foči, kad je i sama morala bježati kilometre i kilometre preko Goražda, Rogoja put Sarajeva pa dalje u bijeli svijet. Bila je čula da je i on poginuo, da su svi poginuli. Zeta ti Sulju i brata mu Ževa odveli i izgubio im se svaki trag, drugog brata Okicu i oca im Edhema ubili na Vrantegovima sa Okicinom ženom i dvoje djece, došlo do nje u pismu preko Crvenog krsta iz Goražda. Pisao otac Esad. Prvo čula da je i on, Kemo bio sa njima te đh je ubijen, kad neko čudo ga spasilo. Do nje stigla i crna vijest da su joj stariju sestru Pembu za Šulja udatu, sa još dvadeset i dvoje ubili u maju, u njihovoj kući. Čula i da su ih na traktoru odvezli na Brod kraj Foče te negdje pored Drine zakopali. Noćima je u snu i polujavi i Kema gledala na traktoru, kako ih vuku da zakopaju, kad stigla vijest da je Kemu neka žena vidjela u fočanskoj bolnici poslije pokolja, živ. U Remzi ze rodila nada da bi bar dijete moglo preživjeti od tolike porodice Žora i krenula da traži, onako srcem i instiktom. Od Crvenog krsta, preko Komiteta za izbjeglice, novina, poznanika, sve što joj na um palo ili što joj drugi savjetovali. Danima osluškivala kad će poštar ubaciti poštu, kad će zazvoniti telefon. I stigla obavjest preko Međunarodnog crvenog krsta da je u Nikšiću u Crnoj Gori registrovan diječak iz Foče bez roditelja, Kemo Zoro. I iz Goražda otac joj uspostavio vezu sa nekakvim čovjekom u Nikšiću preko radio amatera, čovjek nije smio mnogo da govori a nije ni vjerovao da je on Kemi dedo. Tražili Kemu i oni iz Foče, bio svjedok. Onaj čovjek se plašio i sebi i primljenom dijetetu pa mu bio i ime pređenuo, da trag zametne. - Idi pronađi ga rekla Remza nekom čovjeku iz Cme Gore koji je iz Njemačke mogao preko Srbije u Crnu Goru. Platila put, dala sliku, njih nekoliko na njoj. Kemo ležao sa loptom ispred. Snimila na videokaseti poruku Kemi. Da pozna tetku ako je to on. Dok je govorila u onu kameru htjelo da joj srce pukne. Nije znala da li govori Kemi ili nekom dječačiću slične sudbine što traži milost tamo gdje je odavno nema i svoje kojih više nema među živima. - On je Remzo on javio se onaj sa onu stranu telefonom u Njemačku. -On je Remzo on zvonilo joj u ušima iz dana u dan dok je obijala urede Međunarodnog crvenog krsta, tražeći da joj dijete prebace do nje. -Da li su one tetkine pjegice još po nosu i obrazčićima? pitala se osjećajući instiktom majke, koju mu sad ona treba da zamjeni, da je avion negdje iznad Kopenhagena, ako i pistu već nije dodirnuo. -Jesi li ti Kemo Zoro? pitala ga žena prevodilac u pratnji predstavnika Međunarodnog crvenog krsta dok je izlazio iz aviona. -Jesam odgovorio poslije duge pauze i zagledanja u strance što baš njega pitaju. -Mi smo iz Crvenog krsta, sačekaćemo tvoje stvari rekli oni. -Nemam ja nikakvih stvari odgovorio on jumuvši prema ženi čiji lik prepoznao u grupi što mu je prilazila. -Sine Kemoooo vrisnula žena trčeći prema njemu. -Tetka izgovorio Kemo stisnuvši se uz nju. Plakao nije, grčevit stisak ruku uz drago tijelo. Suze mu bile. Novine objavile izobličeno lice žene u kriku, tuzi, radost pri susretu sa davno ukopanim. Kemino lice se nije vidjelo, bilo umotano njenim zagrljajem, ugurano joj u prsa u želji da pobjegne, da se ugrije uz tijelo žene što mu je sa izgubljenom majkom u istoj utrobi bila. -Porastao si rekla mu kući milujući izduženo i izmršavilo lice, godina bila ko vječnost. Ostao devetogodišnji diječak u Foči sad joj došao momčić tijelom, zreo čovjek pamćenjem. Ništa joj nije rekao prazan pogled joj ostao na licu. Ni tad ni narednih skoro mjesec dana, ništa govorio nije. Na sva pitanja odgovarao samo kratko, da ili ne, ponekad ne znam, čudnom ćutnjom i izgubljenošću. Tetka izmišljala i spremala hranu da ga popravi, okrijepi, izokola zapitkivala. Negdje nakon mjesec dana osamili se njih dvoje i ona pitala: -Kako dođe do Nikšića? -Tetka, ja znam šta tebe interesuje, ispričat ću ti ali mi obećaj da me nikad više ništa o tome nećeš pitati rekao joj Kemo tražeći obećanje. -Možda će nam obome lakše biti ako ispričaš, sine Kemo neću te više pitati, neću - obećala držeći grč u grlu Remza. -Dan prije one pucnjave u gradu, ja sa dedom Edhemom otišao na Vrantegove i ostao da spavam. govorio je Kemo isprekidano preživljavajući svaku, ama baš svaku riječ. Sutra dan pucalo po gradu a nekakvi naoružani pored kuće prolazili. Niko od njih nije smio rukud ići. Telefonom se čuli sa Suljom i Pembom onda su Šulja odveli i telefone prekinuli. Poslije nekoliko dana počeli su spavati vani, u šumi. U kući je ostajao Okica i njegova žena sa djecom. On sa svojih 120 kila i slijep nije im mogao pobjeći i da je htio. I jednu noć došli u kuću i oni vani čuli galamu. Došla do njih Okicina žena sva uplakana, isprepadana i rekla Edhemu ako ne dođe u kuću da će djecu poklati. On stavio Kemi ruku na glavu šapćući: - Za tebe ne znaju ti ostani tu. Malo poslije Kemo je čuo pucnjevu u kući i psovku, a onda se sve utišalo. Cijelu noć proveo na granama nekakvog stabla na koje se bio popeo i pricapio. Hladnoća, mrak, strah, to je ono što je još pamtio od te noći. Kad je počelo da se razdanjuje privukao se kući, vrata bila polu otvorena. Po kući svi bili razasuti u krvi i nepomični. Izletio vani i krenuo kući naš Bozovac. Vidio dedinog komšiju pored kuće i rekao mu da su u dedinoj kući svi pobijeni. Onaj ga gledao unezvjereno i pobjegao negdje. Kad je došao do kuće na Božovcu vidio cme prozore od vatre izgorjele a okolo ni unutra nigdje nikoga nije bilo. Obuzela ga slutnja da su i njih pobili. Onako okamenjen otišao do komšinice, a ona počela da kosu čupa i šapće granajući rukama: -Ne idi ovamo, ne idi! Idi u bolnicu, dolje primaju muslimansku djecu. Idi, idi! Nastavio Kemo do grada, a onda do bolnice. Niko ga nije ni zaustavljao, niti je on koga pitao šta. Na portimici se javio portiru što je bio sa puškom i u uniformi. Onaj pozvao nekoga telefonom i došla medicinska sestra i odvela ga u bolnicu. U bolnici bilo još siročadi, on sa svojih devet godina bio među najstarijima. Zna da su ga nešto krili, mjenjali mu sobe, po hranu nije išao u kuhinju donosili mu u skrovišta. Poslije nekoliko mjeseci došao je bolničar i sa njim naoružan čovjek. Oni su nešto pričali i onaj u uniformi ga poveo sa sobom, stavio u auto i vozio dugo, dugo. Na kraju ga predao nekim ljudima u Crvenom lastu u Nikšiću а njemu rekao da zapamti da ga je izveo Dragan Gagović. -I eto ja sam i zapamtio. dodao Kemo u želji da ovo bude i kraj priče. -Kad si čuo da smo mi živi ? pitala Remza. -U Nikšiću sam bio u nekakvom izbjegličkom kampu, jedini što nije bio nekakav njihov, kako su me zvali. Kako mi je bilo to ja znam. A onda su me zatražili neki ljudi, Balići sa čijom sam se djevojčicom bio upoznao. Došli jedan dan kod njih nekakvi ljudi i pitali me odakle sam, što sam sam, i sve tako. Ja pričao kad ono bili novinari iz “Monitora”. Pričao je kako su i on i ljudi kod kojih je bio ponovo pali u nemilost ali je poslije stigla i vješt iz Crvenog krsta da se neka žena koja se predstavlja kao tetka Remza raspituje za njega. Onda su ga pozvali u Crveni krst i pustili kasetu i pitali zna И ovu ženu. -To je moja tetka Remza rekao ukočena lica ne vjerujući očima da je baš nju vidio kako mu poput dobre vile tepa sa onu stranu ekrana. Problem je nastao kad se ispostavilo da Kemo nije imao nikakvih dokumenata a u Crnoj Gori mu nisu htijeli izdati pasoš. Remza je preko komesarijata za izbjeglice i samo njoj znanih puteva obezbjedila sva dokumenta i karte koje su mu omogućile da dođe autobusom do Budimpešte, a odatle do Frankfurta. -Je li ti lakše pita la ga je milujući mu kosu i privijajući uz sebe tetka. -Je li tebi pitao je on nju umjesto odgovora. - Biće odgovorila ona. - Biće rekao i on.

Arhivi štampe
Pretražite digitalizirane verzije pisane kulturne baštine – bh. novina.
Pretražite arhiv najznačajnijih novinskih publikacija iz Bosne i Hercegovine i regije
Kako se Pretplatiti?
Da biste imali pristup tekstovima pohranjenim u INFOBIRO digitalni arhiv, potrebno je da se registrujete i da izvršite pretplatu za odabrani pretplatnički paket. Registraciju možete izvršiti ovdje.