ŠEHID NIJEMAC; Ovih dana moj prijatelj, novinar Kemal Coco, ispričao mi je divnu priču o čovjeku koji se borio za Bosnu, a nije iz Bosne. “U Sanici je prije rata živjelo 7.300 stanovnika, priča Kemal. Tada je posao u Fabrici šperploča i furnira imalo blizu 1.000 ljudi, a nastavu u osnovnoj školi pohađalo više od 1.000 đaka. Danas ovdje živi samo 1.785 ljudi, a zaposleno je svega njih oko dvije stotine, priča Coco i pali cigaru, jednu za drugom. Elem, poslije završetka Drugog svjetskog rata “zbog prevelike ljubavi prema jednoj Bošnjakinji” ostao je u Sanici i jedan Nijemac. Po zanimanju je bio bravar, a zvao se Vinč Horst. U Sanici je sagradio veoma lijepu kuću, imao sina Jozefa (u Sanici ga svi znaju kao Jusufa) i radeći u ovom selu stekao je penziju. Najčešće je viđen u svojoj bašći gdje je uzgajao povrće, ali i gajio cvijeće. Svi su ga u Sanici voljeli, svi poštovali jer je bio “komšija nad komšijama”. Svima je pomagao, mnogima pokazao tajne bravarskog zanata. A onda je došao rat i divljenje dojučerašnjih komšija. U Sanici su za samo jedan dan poubijana 24 Bošnjaka, a među njima i Nijemac Vinč Horst koji se u trenutku zločinačkih divljanja našao u svojoj bašći. Pokošen je rafalom, iako nikome u životu nije rekao ni jednu ružnu riječ. Ostali stanovnici Bošnjaci su protjerani. Njihove komšije Srbi, kojih je bilo nešto manje od 30 odsto prigrabili su njihova imanja misleći da će tako i ostati. Sloboda je, napokon, stigla, a Sanica je oslobođena. Prvo što su ovdašnji ljudi uradili bila je dostojna sahrana ubijenih komšija i rođaka. U naselju Biljani (samo dva kilometra udaljenom od Sanice) ubijeno je 242 stanovnika. Njihova tijela su prenesena iz zajedničke grobnice i sahranjena na mjesnom groblju. To isto uradili su i stanovnici Sanice. Među onima koji je sahranjen u centru Sanice je i Vinč Horst na čijem nišanu (kao i svim ostalim ubijenim) lijepo piše: Šehid Vinč Horst rođen 1920 -1992. On je naš šehid ponosno govore sadašnji stanovnici Sanice i ističu njegovu plemenitost i nevjerovatnu ljubav koju je gajio prema svim stanovnicima ovog pitomog sela na podnožju Grmeča, pušeći jednu za drugom, priča moj prijatelj Kemal Coco iz Bihaća, izbjeglica iz Banja Luke. POVRATNICA:Ima ljudi koji su zaista rođeni pod neseretnom zvijezdom, trude se na sve načine da svoj život skrenu u neke pozitivne, vesele i sretne tokove, ali im ne ide. Malo se nešto kao desi, neka kratka ljubav ili veselo proljeće, a onda opet bude sve po starom. U jednoj velikoj i staroj zgradi u Sarajevu radila je jedna sekretarica (ovo počinje kao neka bajka, ali nije jer ima ružan kraj) koja jeimala svoju normu prekucanih stranica i uglavnom je ispunjavala tu normu i svakog prvog dobijala redovno platu. Imala je ona i neku ljubav, doduše kratku i nesretnu koja se brzo raskinula, ali je iza nje ostala djevojčica koja je toj sekretarici ispunjavala trenutke usamljenosti što ih je osjećala predveče ili subotom i nedjeljom kada ta žena nije radila na „Oliveti“ električnoj pisaćoj mašini. U svom poslu sam je često viđao jer je ponekad bila i sekretarica u kabinetu jednog, tada, vrlo važnog čovjeka. A onda je došao rat i za nju kao i za sve ostale. Sekretarica je otišla sa svojom kćerkom, ostavila stan i sve što je imala. Otišla je glavom bez obzira, bez razmišljanja gdje će i kako će, kome će, otišla je onako „ženski“ u panici. Ne znam gdje je bila, kako je provela godine rata, ali nedavno sam vidio njenuž sliku u dnu stranice gdje su smrtovnice u novinama. Raspitivao šta je i kako je bilo. Čuo sam da je kao povratnik imala velike probleme najprije oko posla kojeg nije uspjela da nađe u Sarajevu, pogotovo ne u onoj velikoj zgradi gdje sada vladaju neki drugi ljudi, a zatim nije imala strpljenja ili sreće da vrati i onaj njen stan u koji su uselili neki drugi ljudi. Kada je sve sabrala i oduzela, odlučila je da digne ruku na sebe, ne razmišljajući više ni o čemu pa ni o kćerki zbog koje je vjerovatno i pobjegla. Krug kroz bespuća se za nju zatvorio. I to je dio naše stvarnosti SUSRET SRCA: Početkom ove nedjelje na stadionu Grbavica je održana humanitarna utkamica između reprezentacija Italije i Bosne i Hercegovine pod nazivom „Susret srca“. Ne bi tu ništa bilo neobično da u tim timovima nisu bili pjevači. U jednoj reprezentaciji glavna zvijezda je bio Eros Ramacoti a u drugoj Davorin Popović Pimpek. Izgubila je bh reprezentacija, ali to nije bitno, jer je po meni bitno to što je stadion Grbavica bio tako pun samo u ona davna predratna vremena kada je igrao Osim ili npr Baždarević. Sva nladost ovog grada je išla sa nastave i gledala tu utakmicu. Svi su bili veseli, nasmijani, grickali su košpice i čips i radovali se životu. Ja sam se radovao gledajući njih. Kao da nije ovdje do juče bio rat. Eto, i to je naša stvarnost. Nema cmo bijelih slika. Nema samo lijepog i samo ružnog, ali nema ni puno onoga između. Cesto su kontrasti vrlo snažni, kao u ove dvije sarajevske priče koje vam sada prenesoh!