INFOBIRO: Publikacije
Tri priče iz moje mahale

BOSANSKA POSTA,

Tri priče iz moje mahale

Autori: ŠEVKO KADRIĆ

Podavno je bilo kad je majka rekla: Doselili kod Šulja novi postanari. Fini nekakvi. Ali ne da im Bog da imaju djece. Sedam godina čekaju i ništa. Ko sad da mi majka šapće dobro čuvanu tajnu koju su svi u komšiluku znali: Zakačila Munira. Neće li, ako Bog da i u njihovoj kući zakmečati. Znam da smo išli na slatku, da je majka nosila darove a boga mi i babo se isprsio nad bešikom. Beba na roditelje. Curica debeljuca. Rasla je Azra kžo iz vode. Sa tri godine kžo pred školu. Dok bi sa terase gledala u našu baštu Reva bi je zadirkivao: O Almira, gdje ti je Munira? A ona bi njemu: Nitam ja Almira, ja tam Azra? Kad su četnici u aprilu napali Foču Miralema i svo muškinje iz mahale su odveli u Kazjeno popravni dom. Kasnije mi je Kerima pričala da ih je jednom vidjela. On je bio u grupi koja je čekala da idu na nekakav rad a Munira je prilazila sa Azrom. Azra nosila neku kesu i trčala Miralemu. On plakao i grlio je. Čula je kako joj je govorio, dok su ih tjerali u autobus: Čuvaj dijete Munira. Tu se gubi njegov trag. Nisam čuo da je iko i ikad više spomenuo Miralema Ramovića među živima. Kad su četnici bacili jednu od bombi u kuću među žene i djecu, gdje je bila i Munira, Azra je teško ranjena. Odnekud je došla nekakava policija i odvezla Muniru sa krvavim djetetom u bolnicu. Do bolnice Munirino srce nije izdržalo. Umrla je, a Azra je ostala u fočanskoj bolnici. Po drugoj verziji priče i Muniru su ubili sa ostalim u kući kod Šulja Šora i sutra dan kad su leševe zatrpavali dijete se počelo mrdati i neko ga odnio do bolnice. Da li jejoš živa?Da li je još živa Azra ? Živa. Živa je! Švedska televizija je nedavno objavila reportažu sa djevojčicom Azrom Ramović. Noge sa vidnim ožiljcima. Priča o onom šta joj nse događalo, adogodilo joj se sve najgore.. Ali živa. Živa je djevoćica iz moje mahale! unibica, kako ju je od milja zvala moja majka, je jedna od šestoro djece rahmetli nene Zibe Ahmić. Poslije nenine smrti živjela je sama u "ohodar mahali" iznad fočanskog pravoslavnog groblja. Sama, hroma u jednu nogu, sa skoro šezdeset godina. Spomenuli su mi je, kao jednu od onih što pobiše u mojoj mahali, ali Munibica se nije dala. Bilo je kasno junsko popodne, skoro veče, čekao sam četiri autobusa preživjele fočanske nejači na makedonskoj granici. Čekao skoro šest sati. Makedonska vlada je već bila donijela odluku da u Makedoniju "zbog prenatrpanosti" više ne mogu ulaziti izbjeglice iz Bosne. Vraćali su autobus za autobusom. Fočacima sam bio kao nada, zvali su me da dođem pred njih na granicu i na veliko čudo svaki put je "upalilo". Iza krivine su se pomolila četiri autobusa, četiri krntije izbušene puščanim mecima. A u autobusima stotine izmučenih i istravljenih ljudi sa samo jednim pitanjem u pogledima: "Hoćemo li proći?" Negdje u grlu je ostao grč a u očima suza, pogledao sam njih, pa komandira Stojčeta i rekao:"Pa već ste prošli." Pitao sam ima li ko iz moje mahale, kad neko mi maše iz dubine autobusa. Jesi to ti Muniba?upitam. A jesam!veli ona. Ima li još koga? Nema!odgovorila je. Kad su se već smjestili u Skopsko selo, otvoreno zbog njih, svratio sam sa novinarima da im pokažem ljude "upravo stigle iz samog pakla" kako je grčki TV komentator počeo emisiju. Pili smo kafu kod Munibice i evo kako ona "preteče": Kako? Kžo i moja rahmetli majka u prošlom ratu, što sačuva nas šestoro.Glavom... smješila se Muniba točeći kafu. Kako glavom? radoznalo je pitao jedan od novinara. Prvi put smo bili u jednoj velikoj kući kod Šulja Ćora. Muškarce su već odveli i bile smo samo žene i djeca. Razmišjale smo šta ako dođu. Pemba, Suljovica, nam je pokazala balkonska vrata i balkon preko kog bi mogli pobjeći u moju baštu. I jednu noć odozdo iz groblja baciše bombu u podrum. Nasta vriska, kuknjavija, sve žene se izgubile. Čujemo da ulaze na donja vrata, sve stoji kžo okamenjeno. Ja sa ovakvom nogom i kičmom sama odguram kauč ispred balkonskih vrata, otvorim vrata, preskočim ogradu balkona i skočim u svoju baštu. Tamo sam se zavukla u drva i pokrila nekom dekom što se zatekla na žici. I sve sam čula kako pucaju i psuju. Sve su pobili. I onog malog Kenđa Suljovog od tri godine ustrijelili kod ograde. Kažu nekakav Lazar Kunarac, nekakav Fundup, ali bogami ih je bilo više. Prije nego su bombu bacili dolazio je Radivoje Vuković, zvala ga Pemba da nam pomogne i čule smo kad mu je neko iz groblja rekao: "Samo ti Radivoje pomaži, samo..." - Popite, ohladi se, gledala je Munibica u nas i čudila se da niti trepćemo niti pijemo. - Poslije sam otišla kod Deleutke, bliže džamiji. Bilo nas je nekoliko žena i djece u kući. Opet jedno predveče lupao neko na vrata. Ode Deleutka da otvori i odma je ubiše na ulazu. Kako su ulazili tako su i pucali. Ja trk u spavaću sobu, čučnem između kreveta i pokrijem se dekom. Dođe jedan, gleda i Čujem kako govori: -Nema više niko. I, eto, ja ovakva pretekoh. Moja bi rahmetli majka govorila:"Muniba, žćeri, nema smrti bez sudnjeg daha.." Munibica je sa autobusima bosanskih izbjeglica poslije Daytona stigla do Goražda, do Drine. Da se i Foči vrati. emo Dželilović, Profa kako su ga zvali, odvezao svoje dvoje djece, veče prije početka napada na Foču nekome na selo, a on ,se sa suprugom Tehvilom Vilom vratio kući. Dvoje maksumčadi od četiri i šest godina. Kad su počele granate sa Zabrane na Doljnje Polje, Kemo ostao kžo u mišolovci. Niti je mogao djeci niti ih je mogao ostaviti. I on kžo posljedni očajnik obuče uniformu TO, pušku u ruke, pa sa Goranom Mitrašinovićem, jednim od kasnije najvećih zločinaca u Foči, u auto i kao čuvaju ulicu. Kad je prestalo granatiranje, jedan od prvih koga odvedoše u KP dom bez traga, bio je Kemo, pod optužbom da je na kući imao mitraljesko gnijezdo, a patrolu je doveo Goran Mitrašinović. U Keminog oca Halima Dedu pucao prvi komšija Ljubo kroz prozor iz pištolja i ranio u ruku. Kasnije su i njega odveli u KP dom. U kući ostala Mina, Kemina majka, sestra Seka, komšinica Vasvija Hodžić i Tehvila. Došli četnici jedan dan u komšiluk kod Radivoja Vukovića i zvali Minu da im donese kafu. Odnijela kžo što je uvijek i činila pazeći se sa komšijom. Sutra u pola bijela dana opet isti četnici, Fundup i Kunarac, samo sad direktno u kuću i odmah počnu psovati i pucati. Minu su pogodili u kuhinji i ona je pala, kad je uperio cjev na Tehvilu ona prije čučne i padne po podu, onaj promašio. Vasvija je istrčala u dvorište i tu ju je i stigao četnički rafal. U prošlom ratu kao djevojčica jedina je preživjela jedno četničko klanje u Bukovici, ovaj put nije. Seka je istrčala na balkon, popela se na trešnju i nisu je vidjeli. Vila je tako ležala na podu pretvarajući se da je mrtva dok se nisu ponovo vratili. -Čujem, kaže ona, onaj jedan kaže: "Stara je još živa.”Daj im još po jedan metak", veli onaj drugi. Stisnem zube. Prvi pucanj i svekrva samo zahropta. Drugi sam čula i kasnije sam se probudila u krvi i bila sam na leđima. Sve me bolilo. Metak je sa leđa probio desno plućno krilo i dojku. Imala sam i modrice od kundaka, tako ranjenu i u nesvjesti su me tukli. Skupile se komšije i Tiho s Pjeska me odvezao do bolnice. U bolnici me operisali i krili desetak dana. Otpuste me, a ne znam kud ću, kad me sretne žena Muniba Veiza, kog su davno bili odveli, i svrati sebi. I eto, sa njom dovde. Kad sam išao na makedonsku granicu pred grupu koju je vodio Preljub Tafro, rekoše mi da dolazi i Tehvila. Dođe autobus, nje nema. Preljub mi šapće da grupa nije mogla ovim autobusom, krenuće drugim iz Prijepolja. Čekam i taj, imam i nekakvo auto. Plašim se da se smjena "mojih" policajaca ne promijeni. Stiže autobus, nje nema. Pitam šofera i on mi šapće da ovi iz Bosne idu kroz Šumu. Malo zatim graničari vode poveliku grupu uhapšenih u šumi. Vidim Vilu, kost i koža. Kad me ugledala počne trčati i vrištati : -Ne daj me brate! Plakao sam grleći tugu i ljepotu moje mahale. Cijela grupa je prošla. Vila, Zulfova žena i djeca su nastavili sa mnom. Vilu smo odvezli u bolnicu da joj previju i pogledaju ranu. Čula je da su joj djeca stigla do oca i majke u Goražde. Kad se malo oporavila Vila je iz Skoplja otputovala na svoj jednini put. Put Goražda. Da li je stigla? Čuo sam se sredinom 1995. godine sa Tehvilom. Preko Umprofora je uspjela dobiti djecu iz Goražda. Tri zapisa, različita i ista. Nisu jedina, a mahala nije bila ni velika ni mala. Obična fočanska.

Arhivi štampe
Pretražite digitalizirane verzije pisane kulturne baštine – bh. novina.
Pretražite arhiv najznačajnijih novinskih publikacija iz Bosne i Hercegovine i regije
Kako se Pretplatiti?
Da biste imali pristup tekstovima pohranjenim u INFOBIRO digitalni arhiv, potrebno je da se registrujete i da izvršite pretplatu za odabrani pretplatnički paket. Registraciju možete izvršiti ovdje.