IZBJEGLICA: Početkom 93, negdje pred početak ljeta, uz pomoć press kartice avionom sam stigao u Split. Išao sam da obiđem porodicu, a Split mi je bio usputna stanica prema Istri. U predahu između nastavka putovanja šetao sam po Splitu. Već sam od ranije znao da se na splitskoj pijaci, na štandu gdje se prodaju tekstil i čini mi se ljetne kape za djecu, nalazi jedan Sarajlija. Tu je bilo zborno mjesto svih izbjeglih Sarajlija koji su htjeli da nešto čuju o svojima da pošalju kakvo pismo u Sarajevo, poruku. Taj Sarajlija se preživao Hrapović. Dakle, tog lijepog, sunčanog dana, dok sam s njim razgovarao, sklonjen pod tendu njegovog štanda naiđe grupa žena, mladih supruga, majki, sluđenih Sarajki koje su iz grada izletile glavom bez obzira a njihovi muževi ostali u Sarajevu, da brane Bosnu. Među njima je bila jedna mlada žena, koja se do u detalje raspitivala kako je u Sarajevu, ima li struje, vode, u kom dijelu grada se najviše gine. Govorila je, kako bi najsretnija bila da se vrati, da će prvu priliku iskoristiti da opet bude u svom Sarajevu. A onda je zašutila, uzdisala ne vjerujući tada u realizaciju te svoje želje. Bila je mršava, blijeda, bez osmjeha, zabrinuta, čutljiva poslije upijanja svih onih mojih vijesti o Sarajevu. I onda se život nastavio. Te žene su se izgubile na splitskoj Rivi sa svojim mislima i brigama, a ja sam se uskoro vratio u Sarajevo, čim sam vidio da su moji živi i zdravi. Nedavno, početkom juna ove godine, bio sam na konferenciji za štampu u velikom sarajevskom kolektivu. U grupi ljudi ugledam jednu mladu, lijepu i nasmijanu ženu koja je gledala u mene. Zatim mi priđe i upita me da li je se sjećam. Nisam je se sjetio u prvi mah. A onda me podsjeti na maj 93. na splitsku pijacu, na Sarajku, ženu. Vratila sam se u Sarajevo, rekla mi je nasmijanog lica. Pričala je o svom povratku, prolasku kroz tunel nakon pješačenja i silaska niz Rizu na Igmanu, o mužu, djeci, ulici. Bila je sretna. Razmišljao sam dugo, da li se tako osjećaju sve one izbjeglice koje se sada vraćaju iz Njemačke, Danske, Švedske, Švicarske. Imaju li tremu od Bosne i susreta s njom ili su spremni da se suoče sa činjenicom da ni oni, ni ljudi oko njih više nisu isti kao prije pet godina, ali da su ipak sretni što su u Bosni, u svojoj kući. Kao i ona mlada žena sa splitske rive koju sam sreo 93 godine. UČITELJICA: U Sarajevu, a i izvan njega svi znaju da su uz borce, heroje rata bili ljekari, vatrogasci, električari i učiteljice. O njima sam i ja pisao često. Neki su čak predlagali da se digne spomenik svim učiteljicama koje su brinule o djeci u podrumima i učile ih uz tutanj granata, hrabrile ih, pružale utjehu djeci šehida. Rat je prošao, djeca su izašla iz podruma a sa njima i njihove učiteljice. Neke su preselile u nove škole, a neke (stare) učiteljice su otišle u penziju, a nove, mlade su se nedavno pojavile sa diplomama pedagoške akademije. Svako ima svoju učiteljicu, pa tako i ja. Iako sam već davno, davno otišao iz osnovne škole, pa čak i moja djeca više ne idu u osnovnu školu, uvijek volim vidjeti i svoju učiteljicu. Danas sam je sreo, nakon toliko ratnih godina. Stajali smo na Titovoj ulici, a ona i sada vedra, dotjerana, uredna kao i uvijek. Bila meni i ostaloj djeci iz škole "Valter Perić", na Skenderiji, primjer i uzor. A onda u toj podnevnoj priči i gradskoj vrevi, nestade osmjeh moje učiteljice već odavno penzionerke. "Teško živim, rekla mi je. Penzija je mala, a računi za kiriju, struju, telefon stižu. Mislila sam da neki dan uzmem da se prijavim da čistim haustore u ulici da bih mogla da preživim od prvog do prvog u mjesecu. Šutio sam i slušao je misleći kako mogu da joj pomognem. Cijeli rat je, iako penzionerka, učila djecu po podrumima, pa ih dovodila u svoj stan da tu prespavaju da im otjera strah i traume od rata. A eto, sada ona i hiljade takvih ljudi koji su cijeli rat proveli u Sarajevu nemaju šta da jedu. Pijaca, izlazi puni svega i svačega, roba iz cijelog svijeta, ali ne može da to kupi moja bivša učiteljica. I njoj su "ukrali" nekoliko penzija u penzionom fondu. Pozvao sam učiteljicu na kafu, da ne stojimo tako na ulici, misleći da ja platim kafu. Ali nije dala da platim. Imala je dvije marke i veliki ponos. Poslije je otišla niz ulicu uzdignute glave kao da uopšte nema problema, a ja sam dugo mislio kako da joj pomognem i nadomirim barem one dvije marke što je platila kafu u ljetnoj bašti. LJUDI NA ČEKANJU: Kažu da nigdje na svijetu nema kategorije "radnik na čekanju". Toga ima u Bosni. Svugdje u svijetu ljudi ili rade ili ne rade, imaju ili nemaju posao, a u nas su eto na čekanju. Čekaju svoje fabrike. Iđu na svoje radno mjesto, jave se, pitaju ima li posla a onda okolo traže ne bi li našli da rade nešto na cmo i tako preživjeli. Prema podacima Zavoda za statistiku takvih ljudi ima oko 97 hiljada u Federaciji. Oni se vode zajedno u statistici sa onih 340 hiljada koji imaju kakav takav posao. Međutim, prijeratni a i sadašnji predsjednik Sindikata BiH Sulejman Hrle tvrdi da ima najmanje 150 hiljada ljudi na čekanju i da podaci Zavoda za statistiku nisu tačni. Ti ljudi prijete da će izaći na ulice, da će uskoro biti veliki socijalni bunt jer su oni nesebično radili, šili uniforme, borili se na liniji, a sada nemaju posla. Ako koji od njih dobije kakvu crkavicu od stotinjak maraka, odličan je. Većina ne prima ništa. Znaju oni da je razrušena Bosna, da politika tapka u mjestu, da stranci ne daju pare već samo u privatne firme, ali se isto tako pitaju kako to da ljudi zaposleni u administraciji Državne uprave nisu na čekanju, da ih ima isto kao i prije rata i da redovno primaju mjesečne plate od oko 400 DM. Kako to? Pitali su se neki dan na velikom sastanku u Sindikatu, ljudi iz Famosa, KTK, Kombiteksa, Unisa, Željezare Zenica, gotovo plačnim glasom govorili o svojim razočarenjima, kako su njihovi prijatelji ginuli za Bosnu, a sada mjesecima niko ni iz rukovodstva opštine ne dođe da ih obiđe i pita za zdravlje. Jedino ih sasluša republički sindikalac Hrle, ali ne može im pomoći. Dođu tako radnici izjadaju se, popiju kafu i sok u zgradi Sindikata i odu kućama. U glavi ostaje pitanje. Dokle će biti strpljivi, dokle će se njihova posjeta završavati na kafi i izrečenom gnjevu?