VRIJEME SUOČAVANJA: Došle mi do ruku "Banjalučke novine". Nije više neobično da stignu novine iz Republike Srpske u Sarajevo. Ljudi ih prelistavaju ali ne čitaju ih pomno. Ipak, ja sam zadrzao pažnju na ovim "Banjalučkim novinama", gdje se skupila grupa (čini mi se) pravih Banjalučana. Novine pune pitanja, razočarenja, nostalgije. Sada se užasavaju što je uništena Ferhadija, što su progonili iz Banja Luke Hrvate i Bošnjake. Piše da se stide etničkog čišćenja što su ga provodili njihovi sugrađani. Da im čovjek povjeruje? Iz svega proizilazi duboko razočarenje, shvatanje koje su gluposti Srbi načinili sa svoja tri prsta i galamom o nebeskom narodu. Govorili su o granici Virovitice Karlovac Ogulin Karlobag, a sada govore o granici Dayton London Pariš Haag. Nama izgleda naprosto za nepovjerovati da sada u Banja Luci tako pišu o onom što se dogodilo, o sebi i svom narodu. Ti ljudi su gledali kolone i kolone izbjeglica koji napuštaju Banja Luku. Sada gotovo plaču nad sobom i svojom zabludom govore o zajedničkoj Banja Luci koja je postojala prije rata, spominju igralište gdje su igrali i Muslimani, spominju glumca Adema Čejvana. Čak su imali i promociju knjige o Marijanu Benešu... Ne znam, ja nisam Banjalučanin, ali sam volio Banja Luku, onu prije rata. Možda Banjalučani koji lutaju izbjegličkim kampovima Evrope mogu dati bolji odgovor o ovom, o toj navali kajanja ljudi iz njihovog grada, ali znam da koliko su na Balkanu programirani ratovi isto tako je programiran i zaborav: red kajanja, pa red ratova, pa opet red kajanja... Dobro je da se kajanje opet počelo događati, ali nešto mislim da će ovaj put trebati dosta vremena dok se povjeruje u kajanje ljudi iz Republike Srpske. RUKE: Sarajevo stalno ima neke faze, neke stvari koje su u centru zbivanja. Prvo je bio rat, glad, bombardovanje, smrt a onda dođe Dayton, deblokada, dolazak struje, vode, obnova kafića, dolazak izbjeglica, pa zatim pojava luksuznih auta na gradskim ulicama, kao i još mnogo drugih malih i velikih faza o kojima je grad danima brujao kao o vrhunskoj temi, da bi onda došla nova tema. Ovih dana je tema dolazak Srba iz Republike Srpske u Sarajevo. Dolaze po lične dokumente (pasoše BiH), da izvide mogućnosti mogu li dobiti nazad stan, ko u njemu stanuje, mogu li dobiti nazad radnju u kojoj su nekad radil i ostavili je gotovo nezaključanu misleći, onog proljeća ž92. godine, da će Bosna pasti za desetak dvadeset dana i oni će se opet vratiti. A sada dolaze, idu gradom oborene glave, većini se ljubazno javljaju a većina opet ljubazno okrene glavu od njih. Ako se neko i odazove na preljubazan pozdrav stanovnika RS prilikom posjete Sarajevu, poene priča o tome kako smo svi propatili, kako su krive nacionalne stranke, da bi se na kraju završilo i onim: "Ko nas bre zavadi?" Tako i ja sretnem nedavno jednu kolegicu, bila je jedna od najljepših sekretarica u predratnom partiskom aparatu u Sarajevu. Lijepa, vedra, plavih očiju, umilna glasa bila je predmetom udvaranja i novinara, a i starijih političara. Pričalo se da je i ona ponekom znala da ljubazno odgovori na ponudu, ali ne svakom, već onim koji su određivali rang listu za stan, platu itd. I, vidim je neki dan na tramvajskoj stanici na Pofalićima. Od njene nekadašnje ljepote ostao je samo pogled iz plavih očiju. Nisam htio da okrenem glavu, javio sam joj se naodredeno. Među prvima je napustila grad, a i o njenom mužu se pričalo kao o topdžiji na Sarajevo. Došla je da traži dokumenta. Odgovorio sam na pozdrav, jer me zanimalo šta će pričati. Odmah je počela da govori da je početkom rata otišla u Holandiju, da joj tamo djeca idu u školuČda ona nema veze sa onim što su gađali Sarajevo. Šutio sam i slušao je. A onda joj pogledam ruke: ispucale, pune žuljeva i naprslina od teškog rada. Ne, nisu te ruke stigle iz Holandije već negdje iznad Pala, gdje su na nekoj njivi kopale povrće, krompir...Te su ruke stigle iz bijede i tegobe. Uhvatila je moj pogled i postiđena što je u nje mu prepoznala da joj ne vjerujem ona je sva crvena đđ u licu otrčala preko ulice na tramvaj koji je nailazio. Gledao sam tu bivšu ljepoticu koja je opet bila ono što je uvijek i bila: mala seoska lažljivica. A imala je najljepše trenutke svog života baš u Sarajevu kao sekretarica visokom političaru iz njenog zavičaja koji je pred rat "drmao" u glavnom gradu. Opet je nestala. Bio sam siguran da je shvatila da joj više nije mjesto tu iako je niko nije otjerao. Otišla je sama po drugi put iz Sarajeva. KINESKA PIJACA: Ljudi se ovdje raduju svakom malom napretku. Neki dan došla kineska delegacija da bi se dogovorili oko otvaranja kineske pijace u Sarajevu. Shvatili su da su glavni posjetioci kineske pijace u Budimpešti upravo Bosanci, pa onda Kinezi odlučili da otvore takvu pijacu u Sarajevu i tu prodaju svoju robu. Poslije evropskih firmi počeli stizati i ljudi iz Azije. Sve poslovni ljudi sa tašnicama zaposjeli sarajevske hotele. Počeli se prodavati auti Hyndai, Daewoo. Iako su i dalje najviše na cijeni Golfovi; ipak sve je više azijskih auta. Sarajlijama drago, jer pomalo ulazimo u svijet, makar i na ovaj način. Samo nek nije kroz novinske izvještaje o mrtvim i ranjenim na ulicama i pijacama. Ipak najviše radosti je izazvalo saznanje da će se graditi pruga od Ploča do Budimpešte, jer će to biti jedan od magistralnih evropskih pravaca, sada željeznički, a možda jednog dana i drumski. Neki dan došao neki čičica iz Švicarske, kažu da je veliki bogataš. Došao da uloži tridesetak miliona maraka u neki posao u Sarajevu. A nije pranje novca, vec pošteno zarađen novac. Ne znam šta je odabrao da kupi, niti u šta je uložio svoj novac, ali sve je više takvih ljudi. Istovremeno, narodne kuhinje pune, ljudi dolaze i tu jedu. Sve je to Bosna u ovo ljetno vrijeme, vrijeme podsjećanja kada je prije pet godina počeo rat.