POLICAJCI: Sastanci Predsjedništva BiH već su u Sarajevu postali predmet podsmijeha, prije svega zbog mjesta njihovog održavanja. Dva puta treba da se održe u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a treći put u Lukavici, u zgradi Elektrotehničkog fakulteta. Tako je htio Krajišnik, a Karl Bildt mu izašao u susret, jer je to "kompromis". Ali eto, bitno je da se ti sastanci održavaju. Medjutim, kad sam nedavno prolazio Grbavicom, na raskrsnici za Vraća su bili policajci Federacije BiH. Pokušavao sam da prodjem u koloni automobila, ali nismo mogli, sve je bilo blokirano iz bezbjednosnih razloga, jer, tu treba da prodje Krajišnik, član Predsjedništva BiH. U toj ekipi mladih policajaca je bio jedan momak kojeg sam poznavao od prije. On je sada čuvao Krajišnika, brinuo o njegovoj bezbjednosti, a još do prije godinu dvije da je imao prilike pucao bi u njega zbog naredbi, njegovih ili njegovih potčinjenih,, da srpske jedinice najure porodicu tog mladog policajca, da mu rane oca, ubiju brata. Sada eto, vremena se promijenila, mladi policajac na kiši i zimi, po mraku još neosvjetljene Grbavice brine o bezbjednosti člana Predsjedništva BiH Momčila Krajišnika. Kako se život zna ljuto poigrati ljudima i sudbinama. Ali i to je neminovnost kao što je cijeli takav život ovdje neminovnost već stoljećima. POSLJEDICE RATA: Sada gotovo svako boluje od nečega, neko od teže, a neko od lakše bolesti. Nedavno sam sreo kolegu koji je pred rat izgledao da bolje ne može, kao i svi mi manje više. Sada reče da boluje od raka, da ima metastazu. Zgranuo sam se, ali više nad onim kako on o tome govori normalno i prirodno, nego nad poraznom viješću. Govorio je kako muje slaba ishrana, neuredan život po podrumima i skloništima tokom četiri godine u Sarajevu razvio tu tešku bolest do maksimuma. A onda dok sam ja zbunjen šutio, ne znajući šta da kažem, sam je, prekinuo tu neugodnu šutnju: "Sa ovim saznanjem se čovjek mora pomiriti ili ne pomiri ti”,reče. Taj moj prijatelj ide redovno na posao, na zračenje, uzima citostatike i samo blijedilo odaje da nije dobrog zdravlja. Ljudi u Sarajevu su odavno naučili da se normalno odnose prema najnenormalnijim i najtežim životnim istinama. Rat ih naučio. JOŠ O BOLESTIMA: Nedavno je objavljen podatak da je gotovo milion i po ljudi u BiH ove godine zatražilo pomoć ljekara zbog hroničnih oboljenja. Najviše ih se žalilo na srce, reumu, poremećaje ličnosti i druge neurotična duševna stanja. Sto rekli ljudi u Sarajevu: Sada popušta sva ona napetost koja je držala ljude u ratu. A o direktnim posljedicama rata je najbolja ilustracija daje svaki 25. stanovnik BiH teško ranjen. Od tih ranjenih je više od 3.500 bilo podvrgnuto amputaciji ruke ili noge. Mnogi su imali povrede mozga, kičme i drugog. POVRATNICI: U Sarajevu se šale da se izbjeglice (ili povratnici) kojih je sve više u Sarajevu ne vraćaju već povraćaju. Medjutim i medju njima ima jedna zanimljiva pojava. Gotovo svi poslije višesatnih priča o tome kako im je bilo po izbjegličkim kampovima velikih evropskih gradova, kako su se teško snalazili i na svoj način, patili dakle poslije tih razgovora vrlo teško ustaju sa stolice. Na pitanje zašto tako teško ustaju sa bolnom grimasom na licu, odgovaraju da ih boli kičma. Kako sad kičma? Gotovo svi pričaju da su mješali malter, da su u fabrikama gurali neka teška kolica odnosno da su nešto teško radili, a žene da su gotovo u svim slučajevima čuvale starce i starice. Čuvajući ih, stare i bolesne, morale su ih podizati iz kreveta ili kolica. Zato ih sve odreda boli kičma. Već je poznato da se sada mnogi povraćaju u Sarajevo, nasmijani i naoko vedri u svojim novim ili polovnim, ali dobro očuvanim autima, i sve je lijepo, sve to izgleda sjajno, rekao bi čovjek da nisu nikakvih problema imali u izbjeglištvu, a onda kada dodju na benzinsku pumpu da uzmu gorivo, prilikom izlaska iz auta, to raspoloženje i radost što su se konačno vratili u svoj grad, zamijeni bolni grč na licu. Kičma! Boli ih kičma koja miruje dok sjede, ali žestoko zaboli prilikom svakog pomjeranja ili ustajanja sa sjedišta. U Bosnu se vraćaju ljudi slomljene kičme. ŠIBICARI. Pred rat u Sarajevu je bilo na desetine grupica ljudi koji su kako se to kaže valjali šibice . To je bio polusvijet koji nije bio direktno u kriminalu, ali se očešao o kriminal. To su radili ljudi vještih prstiju koji su na prometnim gradskim mjestima postavljali svoje tri kutijice od šibica, pod njih stavljali kuglicu i varajući lakomisleni svijet uzimali pare i živjeli od toga. To je trajalo neko vrijeme i u ratu, naročito na prigradskim dijelovima grada kad su ljudi pješačili, tramvaji nisu radili, a kolone ljudi išli ulicama u potrazi za hranom ili drvima za loženje. Šibicari nisu znali ništa drugo raditi pa su od toga živjeli u ratu, jer je i u ratu bilo lakomislenih ljudi koji su imali koju marku u džepu i kockali se sa šibicarima. Zbog toga je bilo i pucnjave pa je stroga sarajevska policija otjerala šibicare. A i oni sami su otišli iz Sarajeva čim su putevi otvoreni i razmili se Evropom. Sada čak i neke dnevne novine objavljuju feljtone o tome kako naši šibicari pronose slavu sitnog kriminala na zapadu, kako su se mnogi snašli,da sa njima rade i njihove žene, da od toga školuju djecu na uglednim fakultetima. Poneki stanuju i u otmenim četvrtima, obučeni u lijepa odijela talijanskih kreatora, a da niko od susjeda nikada ne bi ni pomislio da se ti dotjerani ljudi bave šibicarenjem. Mnogi od njih se vrate u skupocjenim kolima i vozaju se Sarajevom i opet se vrate u zemlju odakle su došli, da nastave živjeti od miješanja šibica. O njima novine pišu. O nima koji su bili nešto pa postali "šibicari" ili potpuno propali u izbjeglištvu, nema ni slova. Ljudi valjda od svega najviše vole uspjeh.