STRANI JEZICI: Ko je znao u Sarajevu (i ne samo ovdje) bilo koji strani jezik dobro je prošao. Pogotovo je dobro prošao onaj koji je znao engleski. Dobro su prošli i oni koji su otišli iz Sarajeva sa znanjem engleskog, jer su se lakše snalazili u izbjeglištvu, brže se uklapali u nove sredine i lakše dobijali papire za daleke zemlje Ameriku, Australiju, Kanadu i Novi Zeland. A oni koji su ostali mogli su sa znanjem engleskog jezika da se zaposle i da zarađuju gotovo cijeli rat. Puno je raznih stranih organizacija, od humanitarnih do diplomatskih i svima treba neko od domaćih. Mnoge familije u Sarajevu su preživjele i prehranile se zahvaljujući nekom od mladića i djevojaka iz porodice koji su govorili neki strani jezik i na njegovom znanju donosili kući koju stotinu maraka. Zato nije čudo što su najprodavanije knjige na uličnim štandovima i u "pokretnim knjižarama" bili riječnici ili jedna mala tanka knjižica na kojoj je pisalo "Engleski s izgovorom" gdje je zapisano stotinjak najnužnijih fraza. Odnedavno su kursevi stranih jezika naposjećeniji "skupovi". Dođu tu i starije žene, usamljene majke čija su djeca razasuta po bijelom svijetu i uče jezike. Žele. makar sa osnovnim znanjem da odu svojoj djeci u posjetu. Nije čudno da mnoge dođu sa pijace, sa cekerima pored školske klupe i naglas, u horu izgovaraju: My name is Hašmeta...Trebaće tim sarajevskim ženama znanje stranog jezika i kada budu čuvale svoju unučad koja su se rađala po cijelom svijetu, dok je rat u Bosni trajao. TRAŽENJE PROŠLOSTI: Ima u Sarajevu jedna ustanova, vrlo značajna, a vazda nekako u prikrajku. Nedaleko od Predsjedništva nalazi se tabla na koju je malo ko do danas obraćao pažnju, a na kojoj zlatnim slovima piše: Arhiv BiH. E, u toj zgradi decenijama ljudi rade, sabiru i slažu dokumente i spise još od najstarijih dana Bosne. Ljudi iz Arhiva sve to rade sistematično i bez mnogo buke. Zapisuju, sortiraju, bilježe, pohranjuju u vitrine, a u posljednje vrijeme su se modernizovali uz pomoć stranih donacija, pa sve to rade i na kompjutorima. Osim arhivara i rijetkih znatiželjnika koji su, baveći se naukom, književnim radom ili publicistikom dolazili ovamo u potrazi za zaboravljenim vremenom, malo koje ovdje zalazio. Arhiv nije bio prometno mjesto. Međutim, odnedavno su tišinu i mir Arhiva počeli pomalo da narušavaju raznorazni ljudi koji dolaze ovdje ne bi li saznali nešto više o svom porijeklu. Čini se da je to odjednom nekako postalo jako važno. Dolaze mnogi i satima prebiraju po istorijatima pojedinih gradova ili područja, po podacima o bosanskim familijama, gledaju simbole, listaju grbovnike, razne spise i zapise od turskog vakta do današnjih dana ne bi li doznali šta o svojim prezimenima i svojim precima. U Arhivu im pomažu, daju im na uvid sve što traže i što im treba, vele da je i to posao zbog kojeg postoji ova institucija. Oni koji pronađu nešto interesantno, a ima ih koji ovdje prvi put vide rodoslovnice svojih porodica u kojima fino stoje nacrtane grane "porodičnog stabla", šeme nastanka i račvanja porodične loze, izlaze srećni i pomosni što nisu "repa bez korijena". U vremenu u kojem se sve razgrađuje, što fizički što duhovno, postalo je za mnoge vrlo važno da nanovo sazidaju ili još bolje učvrste svoju porodičnu piramidu, i to, ako je ikako moguće, što čvršće u temeljima. To se ne da razoriti, mada se ljudi mogu i protjerati i poklati. Njihovi tragovi ostaju vječno. JESEN KRAJ MILJACKE: Nedavno sam čitao da je jedna od saveznih država Amerike, tamo negdje prema Kanadi, bogata zahvaljujući neobičnom turizmu. Ta država nema ništa posebno ni nafte, ni rijeke, ni jezera, ali ima divne hrastove šume. I onda u jesen sa drveća pada lišće svih mogućih boja. Čovjek bi rekao: pa šta ako pada lišće? Međutim, baš zahvaljujući tim jakim jesenjim bojama i tom padanju lišća u tu državu dolazi svijet iz cijele Amerike (i ne samo iz Amerike) svake jeseni, da bi uživali u "najljepšoj jeseni na svijetu". Dolaze bogati Amerikanci, iznajmljuju šumske kućice i u oktobru gledaju kako opada lišće, a zatim sa ženama ili ljubavnicama šetaju stazama po šumama i osluškuju šuštanje pod nogama. Eto, to pročitah, a u tekstu je stajalo da zahvaljujući hrastovim šumama boje jeseni i romantičarima koji dolaze da uživaju u opalom lišću ovdje zarađuju velike pare. Sjetih se ove priče neki dan dok sam prolazio gradom. Obalom Kulina bana, gdje je još uvijek ostalo mnogo stabala sa kojih ovih dana pada lišće. Divno žuto lišće sa još uvijek zelenim i mesnatim peteljkama. Mnogo je drveća u Sarajevu posječeno tokom rata. Ono je odavno sagorilo u pećima na kojima smo se grijali, na kojima smo kuhali, u koje smo gledali, jer su nam te peći bile i jedini izvori svojetlosti. Zahvaljujući tim sarajevskim drvoredima na hiljade porodica je ipak preživjelo teške sarajevske zime. Više u Sarajevu nema sječe stabala. Ima plina, struje i ćumura. Ponegdje rade i kotlovnice i centralno grijanje. A ono drveće što je preostalo, ili bolje kazati što je preživjelo, sad je neka vrsta spomenika: ljudi dolaze da ga vide, da uživaju u jesenjim bojama lišća, da opale listove, kao što to vole da rade djeca, guraju nogama po pločniku. Reklo bi se da je rat ubio svaku romatiku kod Sarajlija, a evo, nije.