Ima već više od četiri godine od kada sam napustila Sarajevo, natovarena jednim nevelikim rancem napunjenim ovlaš pokupljenim stvarima za koje sam mislila da bi mi mogle zatrebati na mome "odmoru" od nekih mjesec dana. Sarajevo je toga jutra bilo neobično mimo i opojno kao sevdah koji se samo u njemu može ćutiti, sevdah koji je bujao u krvi, otežan mirisom tek rascvalog behara i koji se potaknut toplinom aprilskog sunca, uvlačio u tijelo kroz sve pore na koži. To je bio sevdah koji se ćutao svim čulima i koji je svakim korakom načinjenim po pustim pločnicima toga tihoga jutra odzvanjao svim mojim zanosima. I dok su moji koraci tako nabrajali sve ono što sam do tada u životu voljela, ja sam postajala svjesna da je Sarajevo dom svih mojih ljubavi, da sam u svom životu najviše voljela u Sarajevu i da sam Sarajevo voljela kroz sve moje ljubavi: kroz isti ovaj behar i toplinu sunca, kroz male i sjenovite sokake sa zanosnim imenima kao što je Ašikovac i koja samo u Sarajevu još uvijek mogu da žive, kroz prisustvo dvojice ljudi koje sam neizmjerno voljela, moga oca i moga voljenog muškarca, koji su me pratili na put, a sami ostajali tu u Sarajevu. Tada još iz svog neiskustva nisam mogla znati da jedan tako beskrajno lijep trenutak može značiti kraj, kraj jednog života i početak porodjajnih muka u kojima se stvorila jedna nova "ja". Moj se odmor od mjesec dana pretvorio u život duži od četiri godine. Četiri godine koje bi mogle odgovarati životnom iskustvu jednog običnog ljudskog vijeka, ali ipak iskustvu izvan Sarajeva. Jer, iskustvo je Sarajeva jedinstveno, nesvakidašnje (nad)ljudsko iskustvo, neusporedivo sa bilo kojim drugim ovozemaljskim iskustvom. Ljudi u Sarajevu ne vole da govore o njemu. Niti misle da ima riječi, pa makar i onih najpažljivije biranih, koje bi se mogle pretočiti u vjernu sliku njihove četvorogodišnje stvarnosti. Ako ih pitate kako im je bilo, oni će početi nabrajati činjenice, opisivati dogadjaje, pa čak i sopstvena osjećanja. Ali neće očekivati da ih razumijete. Niko od njih neće od vas tražiti ni razumijevanje, ni sažaljenje, pa ni suosjećanje. Niti biste vi bili u stanju da im ih i pružite, bez obzira kolika vaša želja bila da im pomognete i podijelite njihovo iskustvo. Oni su za vas i za mene postali nedodirljivi. Jedino što nama, običnim smrtnicima preostaje, jeste naš razum, koji nam sa svim svojim sposobnostima slikovnog predstavljanja čak i onih situacija koje sami nismo preživjeli, omogućava samo da na kraju sarajevskih priča kažemo "užas". Ali ono što mi nikada nećemo biti u stanju s njima podijeliti, to je osjetiti strah, izbezumljenost ili možda neprirodnu ravnodušnost i samoću trenutka u kome čujete zvižduk snajperskih metaka, a ne znate odakle oni dolaze i dvoumite se (ako uopšte imate vremena i prisebnosti za dvoumljenje) da li da potrčite naprijed ili ostanete na mjestu, znajući da jedna, ali ne znate koja od mogućnosti može, bar još ovaj put produžiti život, a druga donijeti smrt. Mi koji nismo bili u Sarajevo (ili nekom drugom dijelu Bosne), nećemo možda nikada osjetiti koliko sami vrijedimo i gdje su granice naših života. Mi nikada više možda nećemo imati priliku postati svjesni koliko su naše tijelo i naš duh sposobni da žive i prežive. Nikada nećemo saznati koliko bolna može biti hladnoća koja se širi po našim plućima i našim kostima i koja nam skraćuje dah i korake, a ipak moramo koračati do neke opustošene apoteke u kojoj okušavamo zlu sreću i tražimo neki davno zaboravljeni lijek koji bi nas vratio u život jer ipak mislimo da ima smisla živjeti. Treba živjeti za one koji su vani. I bez obzira koliko jaka bila groznica koja iscrpljuje naše tijelo, nikoga drugoga se ne bismo usudili zamoliti za uslugu da ode umjesto nas u tu nesretnu apoteku, jer ničije stradanje ne želimo imati na savjesti. Tuđi život je prevelika odgovornost za nas smrtnike. Sa svim ovim mislima i sa mješavinom radosti, uzbuđenja, čežnje i straha, straha od nepoznatog, ja se vraćam u Sarajevo putem od Zagreba koji je u dužini od 10 sati vožnje oivičen besprekidnim nizom porušenih kuća i života, prebrajam u mislima priče o ljudima i njihovim sudbinama koje sam srela za ove četiri godine mog i njihovog novog života. To su priče o dobru i zlu, kao i sve druge poučne priče. Priče o ljudskoj patnji i ljudskoj izdržljivosti, o tome kako se postaje i kako se prestaje biti čovjek. I dragocijeno mi je to moje saznanje iz priča sa kojima se vraćam u moj grad, bogatija za četiri beskrajno duge godine i zrelija za iskustvo svih onih koji su mi kroz moj posao tumača zadnje dvije godine poklonili i dio sebe. Vraćam se u Bosnu čije su mi šume i brda ostala jednako bliska i draga, a nepoznate i neprirodne neke nove granice koje su meni strani ljudi postavili izmedju padina sa jednakim oranicama i jednakom listopadnom šumom i između kuća koje su nekada svojim vanjskim izgledom sve podsjećale jedna na drugu, kao što sada podsjećaju svojom pustoši. Trudim se da vidim, ali za mene te nove granice ostaju i dalje nevidljive, i jedino me u svakom novom mjestu prečesto istaknute zastave podsjećaju da putujem kroz tri Bosne, pomisao na koju nikako ne mogu da se naviknem. Jednako apsurdno kao i granice izgledaju oznake na registarskim tablicama automobila koji su iznenata dobili nacionalnost, pa sada kao biljeg nose svoje grbove ispred oznake grada, kao što su Jevreji svojevremeno na svojoj koži morali nositi urezan pečat svoje sudbine. Pokušavam zamisliti New York u kome bi ti isti Jevreji imali i registarske tablice sa svojim zlosretnim znakom, Italijani sa svojim, Crnci sa svojim, Portorikanci sa svojim... a miješani možda ne bi ni imali pravo da voze! Noo, New York se ipak ne može porediti sa Balkanom. Moj otac me čeka na autobusnoj stanici u Sarajevu, istoj onoj na koju me je dopratio i prije četiri godine, kada u gužvi nisam imala prilike ni da se pozdravim sa njim. No sada se pozdravljamo za sve ove četiri godine dok se svi moji strahovi tope od topline ljubavi koja mi obuzima dušu i tijelo, i pitam se kako je moguće da tek sada dolazim kući iako sam to mogla učiniti i prije nekoliko mjeseci: pitam se čega sam se to bojala vidjeti kada su oni koje sam željela vidjeti bili tu, čekajući na mene. Zar je moguće da smo pokušavajući se prividi na hladnoću Norveške zaboraviti na toplinu ljudi koje smo ostavili, sredine u kojoj smo rasli, ljubavi kojom smo bili okruženi. Nisam se imala čega bojati niti ja, niti oni koji još uvijek skupljaju hrabrost. Crnilo rupa koje zjape kao otvorene rane mojih sjećanja, ruševine koje vrište za svojim ubijenim životom, neprozirne plastične folije umjesto stakala na prozorima u svijet, paradajz u saksijama i udubljenja od granata u asfaltu sarajevskih ulica u kojima je već nikla trava, nisu mogli pokolebati moje osjećanje da se poslije toliko godina u kojima sam gotovo zaboravila taj osjećaj ponovo nalazim kod kuće. Istina je međutim, da se ne tako često kao prije sreću poznata lica na ulici, i da su neki novi ljudi sada zauzeli grad, govore nekim čudnim dijalektima i još čudnijim jezicima, i nekontrolisano kao poslijeolujna bujica kolaju njegovim krvotokom od ulica bez semafora i bez znakova sa kojima smo se učili kretati kroz ovaj naš grad i ovaj naš život, u centru Sarajeva nabrojah svega tri semafora, pa prelazak ulice za nas "izviđače" postade jedan od neočekivanih poslijeratnih izazova, s obzirom da su se vozači domaćih vozila posljednjih godina dobro izvježbali u neobično brzoj i tzv. cik-cak vožnji, čime se mogućnost da se bude pogođen sanjperskim hicem znatno smanjivala, a brojni jednolično obučeni stranci čiji su tenkovi vjerovatno rušili svjetske rekorde u besciljnoj jurnjavi se po svoj prilici nisu protivili sarajevskim nepisanim pravilima o učestvovanju u saobraćaju. Ali ako u Sarajevu i nema semafora, ima dovoljno mladih lica koja u oskudnom noćnom osvijetljenju sarajevskih ulica blješte svojom snagom, svojim iskustvom i energijom skupljanom za posljednje četiri godine, koja sada kao erupcija kulja iz njih u vidu jednog sasvim novog nagona za životom. Jer, ovdje se živi intenzivnije nego bilo gdje drugo. Kada gledate u lica ljudi, shvatate da to nisu oni ljudi koje ste navikli gledati u svojoj norveškoj svakidašnjici, lica ispranih očiju i riječi koje kao da dopiru iz automata. To su ljudi koji žive kroz svaki svoj pokret i svaku svoju riječ, ljudi koji su svjesni da žive i koji su svjesni da su privilegovani jer žive. I ne možete izbjeći da se sudarite sa toplinom tog života koji vas okružuje u večernjim satima kada se cijeli grad sjati u svoje jezgro, šetajući onim istim prijeratnim stazama, ali sada mnogo svjesnije uranjajući u njihove zvuke, mirise, boje. Sarajevo živi jednim posebnim životom. Životom punim suprotnosti, mješavinom jednog nesvakidašnjeg haosa u svijetu oko njih (zajedno sa osjećajem vanrednog stanja koje Sarajlije više gotovo i ne primjećuju) i jednog još manje svakidašnjeg unutrašnjeg mira kojim plijeniti mogu samo oni koji su bili bačeni u pakao i koji su iz njeg izašli sa spokojem u svojoj duši, pomireni sa samima sobom. Zaista, čini mi se da su ljudi u Sarajevu ostali (dozvolite mi da upotrijebim tu toliko relativnu i zloupotrebljavanu riječ) "normalnijim", ljudskijim od nas koji smo uskočili u vrtlog jedne nove svakidašnjice, nesvjesni smisla našeg života. Oni koji su ostali nisu nagrižani neizvjesnošću, nedostatkom informacija, čežnjom za domom, brigom i grižom savjesti kao mnogi koji se muče u nedoumicama svoje novostečene "sigurnosti" u inostranstvu. Oni znaju kako im je bilo i kako im je sada. Oni jednostavno žive. Žive dišući punim plućima, gledajući četvorim očima, osjećajući život svim čulima, a ipak kao da su se uzdigli iznad samog života. Sarajevo je oduvijek imalo neobičnu privlačnu snagu za sve one koji su ga imali sreću upoznati. Ta snaga je kao sevdah koji nas tjera u neizmjernu radost i neizmjernu patnju, i od koga se ne možemo i ne želimo otrgnuti. Za rata, ta je ljubav imala gotovo fatalnu snagu, ipak neodoljivu. Šta treba više reći o toj ljubavi, ili potrebi, od onoga što mi je isprićao jedan mladi čovjek kojemu je sudbina dala da iz Sarajeva izadje četrdesetak puta, i četrdesetak se puta u njega vrati za četiri ratne godine. Jednom je, izmedju dvaju svojih putovanja, od kojih je jedno bilo u Evropi, a drugo u Americi, imao sedam slobodnih dana koje su njegovi prijatelji željeli da on provede sa njima, odmarajući se u luksuzu plaćenih hotela. Njegov izbor je, međutim, bio da se vrati u Sarajevo, pod okolnostima kakve oni koji ih nisu doživjeli jedna mogu i zamisliti, provodeći dva i pol dana na putu nazad, i ponovo dva i pol na putu iz Sarajeva, kako bi u njem ostao samo dva dana i jednu noć. Ako mu kažete da je to bila ludost, čin gotovo ravan samoubojstvu, on ćer vam odgovoriti: "Baš naprotiv, jedino u Sarajevu je pravi život, jedino u njemu se istinski živi, a drugdje umire od dosade i besmisla." Sarajevo živi svojim životom, u svome svijetu. Prema onima koji se vraćaju, i nama koji, kako oni kažu samo izviđamo situaciju, su gotovo ravnodušni, naravno izuzev onih koji su za vas vezani srcem i koji vas rado pokušavaju nagovoriti da se vratite, govoreći vam kako je u Sarajevu sada lako živjeti. Osuđivanje i prebacivanje kojih se boje mnogi povratnici i oni koji razmišljaju da to postanu, teško da se mogu čuti iz usta Sarajlija. Ali ono što oni nikako ne bi voljeli čuti iz vaših usta i čega ih sigurno morate poštediti, su priče o tome kako vam je bilo jako teško tamo u tuđoj zemlji, gdje ste usamljeni i bez ikoga svoga morali provoditi dane učeći strani jezik i kako vam je bilo neugodno i ponižavajuće primati socijalnu pomoć od koje sada donosite kofere i kamione natovarene pokućstvom i drugim sitnicama. A vama se život u Sarajevu zaista može učiniti lagan. Bespregledne kolonije kafića u kojima si (za razliku od Norveške) čak možete priuštiti piće pa i pokoji objed, već su ušle u legendu o sarajevskom vaskrsnuću. U čevabdžinici "Kod Želje" se teško može naći slobodnog mjesta u bilo koje doba dana, a ni red na svježe mirisno pecivo iz pekare kod Begove džamije se gotovo nikad ne skraćuje, obično ste toliko oduševljeni šarenilom i živošću tih kafića i novootvorenih trgovki za sve i svašta, da se zaboravite upitati kako je moguće da u glađu iscrpljenom gradu ima sredstava za otvaranje i održavanje tolikog broja mjesta gdje se oskudna primanja ostatka pučanstva mogu samo nepotrebno da troše. Ugostiteljstvo je, zajedno sa prevodilačkim uslugama za IFOR i 107 različitih humanitarnih organizacija koje dejstvuju u Sarajevu, jedna od rijetkih djelatnosti kojima se tamošnji ljudi trenutno bave. Ipak, niko se ne žali, jer nema kome i nema svrhe. Uostalom, svi su sretni jer je pakao za njima i snalaze se kao i uvijek u svome opojnom gradu, i gdje bi drugo, ako ne u Sarajevu, čak i u ružnoći i tuzi ruševina tek nepunu godinu od potpisivanja mirovnig sporazuma ljudi s uspjehom organizovali veliki atletski miting prije nekoliko sedmica, medjunarodni filmski festival koji je upravo završen, i mnoge druge kulturne događaje. To je grad ogromnih mogućnosti i promjena, gdje vas neće iznenaditi ni pet slonova koji pasu ispred vašeg prozora čekajući da njihovi vlasnici postave cirkuske šatre, niti mladi mujezin u teniskama i šorcu, duge kose zavezane u rep koji okuiše na ulici u vašem naselju, stojeći ispred prepunog kafića i ne razlikujući se od drugih mladića koji u njemu sjede. I vaš grad će vas opet očarati...