RATNE POSLJEDICE: O ratnim posljedicama se može stalno pisati iz Bosne. Naoko je sve sjajno: ulice pune automobila, butici puni robe sa "svjetskim znakom", mnogi poslovni ljudi bez stida nose košulje ili kravate sa autogramom Pjera Kardena na manžeti košulje... A onda, odjednom u novinama se pojavi oglas: Trinaesti krug humanitarne pomoći. Građani koji imaju pravo na humanitarnu pomoć dobiće po pola kg šećera, sedam decilitara ulja, pola kg tjestenine, a građani koji ne primaju hljeb, dobiće po četiri kg brašna. Ne prate se podaci koliko ljudi ispod sarajevskog sjaja primaju još uvijek makarone, bražno i obijaju vrata firmi tražeći posao pokazujući svoje vojne knjižice. Da se odvija neki drugi, paralelni život iza svih onih limuzina i džipova kojima se vozaju razni stranci i izbjeglice koje su se vratile sa novcem, pokazuje i crna rubrika u sarajevskim novinama. Neki dan je policija uhvatila još jednu razbojničku bandu. To su djeca od 15 i 16 godina, a među njima i dvoje djece od samo 13 godina. Oni i njihove porodice su živjele od prodaje ukradene robe. Sarajevo više nije Bosna u malom, već svijet u malom sa svim sjajem i bijedom što postoji u današnjem svijetu: od raznih špijuna, bogataša, umjetnika, do prostitutki, dilera, raznih kriminalaca. Možda taj policijski sat koji je još na snazi i nije tako loš. SMRT AKADEMIKA: Nedavno je umro akademik Edhem Čamo. Sve stare Sarajlije znaju tog prijatnog, sijedog gospodina koji je cijelo vrijeme rata bio u Sarajevu i bolovao. Nedavno je eto i umro. Na sahrani nije bilo hodža. Čovjek ostao dosljedan sebi, smatrajući da svako ima pravo živjeti kako hoće ali i da umre kako hoće. Međutim, pored brojnih Sarajlija koji su došli da odaju posljednju poštu tom učenom čovjeku, niko nije došao od kako se to kaže, aktuelne vlasti. To su mnogi primijetili i mnoge je to zabolilo. A nisu došli možda i zato što pokojni Čamo nije išao petkom na džumu i na tim svojevrsnim partijskim sastancima nije se dodvoravao bivšim komunistima koji su sada najveći vjernici. Oni ispod ruke sada nose somune, a prije su nosili fascikle. Čast izuzecima, koji su i u prošlom, komunističkom sistemu petkom odlazili u tada poluprazne džamije i crkve i kako tada, tako i sada, ostali dosljedni sebi i svom životu, kao što je i akademik Čamo ostao dosljedan sebi i svom načinu života. POBJEGULJE.: Iako se razne pobjegulje iz Sarajeva javno ili tajno vrate u grad, prošetaju ulicama svoje mladosti i ostanu ili odu iz svog grada, ta priča o odlascima je još aktuelna. Zato nedavno obavljeni razgovor preko satelitskog video telefona izmedju Gorana Bregovića i Avde Sidrana i sada izaziva pozornost i priče po gradu. Bregović je i dalje otvoren i iskren, pa kaže: Od kakve bih vam ja koristi bio jer sam pobjegao što me je bilo strah! I niko mu ne zamjera. Ako je pobjegao, nije bar lajao protiv Bosne . SUPRUGE: Poslije četiri godine izbivanja iz Sarajeva nedavno se vratila još jedna supruga u Sarajevo. Muž je čuvao kuću, a ona je čuvala njihovu djecu u Njemačkoj. Ostali su odani jedno drugom, iako je na desetine njihovih prijatelja i prijateljica počelo da živi novi život u novom braku u Sarajevu ili negdje u Njemačkoj. Kada se ona vratila počela je odmah da rasprema sve po stanu, da baca kanistere, da nosi staru peć napravljenu od lonca za veš, da sve lojanice u malim konzervama od goveđeg gulaša baca u smeće. Muž je išao za njom i stalno govorio: "Ne diraj to, to nam može opet trebati, ko zna je li rat gotov." Onda je ona počela da troši vodu nemilice za pranje kuće a on je stalno išao za njom i zatvarao pipu, plašeći se tolike potrošnje. Išao je za njom po stanu pa gasio šaltere sa strujom. Prekipilo mu je kada je ona počela da troši više od dva kilovata dnevno paleći bojler svakodnevno. Ona je počela da radi. Na poslu je bilo zafrkavanja zato što zna njemački, što je bila uredna, namirisana, zdrave boje u licu, a njene kolegice još uvijek sa tragovima blijedila i rata. Na kraju je supruga ponovo otišla iz Sarajeva svojoj djeci u Njemačku. A muž je ostao da i dalje čuva stan i isključuje struju i vodu na svakom koraku ne vjerujući još uvijek u mir. ULICE: Ulice i dešavanja na njima su dovele do rata na prostorima bivše Jugoslavije. Ko se ne sjeća jogurt revolucije u Srbiji, a tek Gazimestana i onih prijetnji, dok su mase klicale Miloševiću. I Tuđman je volio da okupi mase na Trgu Bana Jelačića. A sada, poslije pet, šest godina ponovo su ulice pune. U Beogradu je vojska u stanju pripravnosti jer je opozicija izašla na ulice, pošto je i pobijedila na lokalnim izborima u Srbiji. U Zagrebu, u vrijeme Ijekarskog pregleda dr. Tuđmana izašla je omladina na isti Trg Bana Jelačića i ogorčeno protestovala zbog ukidanja Radija 101. I u Sarajevu je bio nedavno održan miting pod nazivom "Ne dijelite nam Bosnu". Grupa žena iz Srebrenice je poslije tog navalila na zamjenika Karla Bilta, Mihaela Štajnera i počela da lupa po njegovom autu. To je međutim izazvalo ogorčenje u javnosti, pa makar bile u pitanju i žene Srebrenice i njihovo pravo da konačno saznaju šta je sa njihovim muževima. Osuda takvog ponašanja je stigla i iz kabineta predsjednika Izetbegovića. Bosna nije nastala na ulicama i ona želi da sastavi svoje popucale šavove i zaliječi ratne rane na demokratski način. Koliko uspijeva u tome pokazaće vrijeme. Ali Bosna sastavljena od tri naroda, osuđena je na đemokratiju ako želi da opstane. Zato ovdje niko i ne misli da su ulice za nešto drugo osim da se njima šeta i voze automobili.